Bilo je dobro što su me svi izbjegavali jer nisu znali što bi sa mnom. U ljudima oko sebe vidjela sam strah, zabrinutost, možda i sram zbog mog stanja. Počela sam pisati. Nikako knjigu. Pisala sam posvuda, u radionici na podlošcima za staklo, na salvetama u restoranu, u radnoj bilježnici mog supruga.
U nekoliko sam navrata pokušala sve posložiti u bilježnici i imati je kraj sebe. Nije išlo. Kad bi mi zatrebala, ne bih je mogla naći. Ali zato sam u svakom trenutku znala gdje su mi papirići i nijedan nikada nisam izgubila.
Pisanje me liječilo
Svako toliko bih hrpu tih načrčkanih papirića istresla pokraj kompjutora i počela upisivati. Ubrzo sam shvatila da u određenom razdoblju zapravo obrađujem neki svoj određeni, aktualni problem i stanje. Još nisam znala da pišem knjigu, ali me je pisanje liječilo. Nisam se sama sebi činila kao autor, više kao pisac, onaj koji piše, prisjeća se Morena Andačić iz Pule kako je tijekom dvije godine nastajala njezina knjiga “Nulta točka”, koja je bila točka na depresiju s kojom se prije pisanja knjige već suočavala nekoliko godina.
U to sivo razdoblje svog života, iz kojeg je izišla praktički bez pomoći suvremene medicine, utonula je neprimjetno. S obzirom na to što se sve tada događalo u njezinoj široj obitelji, njezine probleme i nije bilo lako primijetiti. Suprug je te 2013. imao infarkt, oboje roditelja, svatko sa svojom dijagnozom završili su u bolnici, a i suprugovoj je majci dijagnosticiran karcinom.
– Sve to sabilo se u devet mjeseci, uključujući i preseljenje u kuću koju smo suprug i ja sagradili nedaleko od Pule. Sve sam odradila, ali je onda počela nesanica. Smatrala sam da je to normalno s obzirom kroz što sam prošla. Ali, počeli su i fizički simptomi, tikovi, grčenje mišića, neko strujanje od vrha glave do tabana. Povremeno bih bila potpuno bezvoljna, bez snage, a onda euforična. Izgubila sam interes za stvari koje su me veselile i zaključila sam da sam premorena i da trebam vitamine. Liječnica mi je rekla da imam simptome koji mogu ukazivati na ozbiljne fizičke bolesti. Tada sam dodatno potonula. Krenula sam na pretrage i praktički potpuno prestala spavati. Utonula bih u san na pola sata i to bi bilo to. Kad bih legla tresla bi se toliko da se i krevet ispod mene drmusao. Jedan dan završila sam na hitnoj, a onda i s hitnom uputnicom za psihijatra – opisuje Morena, majka dviju kćeri, od 15 i 35 godina, trenutak suočavanja s dijagnozom: anksiozni poremećaj.
Dobila je antidepresive, tablete za spavanje i savjet da krene na psihoterapiju. Da sve bude kompliciranije, pokazalo se da lijekovi ne pomažu.
– Kratko bi me uspavali, a onda bih se budila užasno uznemirena, s tlakom preko dvjesto. Popila sam ih nekoliko puta i svaki put ista reakcija. Spoznaja da ih ne smijem piti bila je užasna. Kako ću se izliječiti? Sjećam se te noći. Ležala sam u krevetu, sva titrala, puna adrenalina, nisam se mogla smiriti. I onda kao da se nešto prelomilo. Pustila sam da to nešto, od čega mi nije dobro, radi od mene što hoće, ja se više neću i ne mogu boriti. Pa što bude. I dio tereta je nestao. Nije se moje stanje poboljšalo preko noći. Naprotiv, potrajalo je tri godine, ali te noći sam nekako postala promatrač same sebe i stanja u kojem sam se našla. I, da, napokon sam zaspala – priča Morena, koja tu noć pamti i po odluci da potraži psihoterapeuta.
Izbor je pao na znanca, psihologa koji radi u istoj ustanovi kao i Morenina starija kći.
Dovoljno je bilo pet seansi da joj pomogne, da Morena pohvata konce svog života i počne izlaziti iz košmara u kojem su se počeli smjenjivati dani suza i prekomjernog spavanja.
– Ali, u pet susreta moj je psihoterapeut doslovce sve presložio. Na početku je tražio da napišem 30 stvari koje radim svaki dan. Kad sam mu predala popis, pitao me: ti ne jedeš, ne pereš zube, ne češljaš se, ne čitaš? Na popisu su bile samo moje obveze prema poslu i obitelji. Nisam znala odgovoriti mu na pitanje što bih htjela raditi za sebe. Nekako smo došli do toga da bi mi prijalo poslije ručka malo odmoriti se, možda odspavati 15 minuta i (bila je sezona tog voća) pojesti svježu mandarinu. Stoga smo taj ritual nazvali “mandarina” i dane sam počela planirati prema tome što ću obaviti prije, a što poslije “mandarine”. Taj čovjek mi je promijenio kut gledanja i pomogao da osobne prioritete stavim u središte života – zahvalna je Morena, koja kaže da je od svog terapeuta dobivala zadatak svaki dan.
Jedan je, recimo, bio i da uvede druženje s prijateljicom na kavi, a nakon otprilike mjesec i pol i sama si je pomalo počela ugađati: mirisnom večernjom kupkom, izborom hrane, berbom bilja za čajeve itd.
– Više se nisam držala za svoju bolest, nego za zdravlje – kaže Morena, kojoj je veliko otkriće bilo i kupanje u moru tijekom zime. – Imala sam potrebu da me nešto protrese do kosti i ta hladna voda bila mi je odlična terapija.
Boljitak je išao pomalo, pisati je počela tek kasnije, a danas je zahvalna na svemu što je prošla. Depresija joj je, kaže, bila novi početak i voljela bi da o svom iskustvu može govoriti ljudima.
Depresija nije sramota
– Ne znam, možda u bolnicama ili nekim grupama za potporu, na besplatnim radionicama. Nisam još našla način, ali voljela bih da mogu pomoći ljudima da shvate kako depresija nije sramota i da je ponekad potrebna kako bismo čuli svoj unutarnji poziv za promjenu. A kad se iskorači iz tog začaranog kruga strahova i depresije, život počne pomagati. Recimo, ja sam, osim što nisam imala pojma da pišem knjigu dok mi to susjed koji se bavi pisanjem nije sugerirao, još manje znala kako tu knjigu izdati. A na kraju je i to riješeno – kaže Morena.
Ona sa suprugom ima staklarski obrt, a njezin dio posla je umjetnička obrada stakla.
Unutra više ništa nije isto, ali prema van život joj nije puno drukčiji nego prije sedam godina. U obitelji i dalje ima i bolesti i briga, ali ona više ne uranja toliko u svaki problem.
– Suosjećam, pomognem, i uz to mi je dobro, radujem se životu. U cjelini, živim kvalitetnije jer me više ne zaokuplja trka za poslom i stvaranjem – iskrena je Morena, koja se nada da je dar koji je ona dobila s depresijom nekima donijela korona.