Nedavno sam od nekoga dobio uobičajenu masovno prosljeđivanu elektronsku poštu. Ljudi šalju svašta – viceve, zanimljivosti, političke pamflete, apele za pomoć ugroženima, mudre izreke... U konkretnom slučaju e-mail je naslovljen kao „mudrost godine“. A tekst glasi ovako: „Ti kada umreš ni ne znaš da si umro. Ništa te ne boli i ne patiš. Pate samo oni oko tebe... Isti je slučaj kad si živ, a budala“.
Doista, teror mediokriteta koji pričaju o ekonomskim temama postaje sve teže podnošljiv. Imam osjećaj da ih je više nego ikada prije. Da je naše razumijevanje svijeta u kojem živimo bilo bolje prije dvadeset pet godina nego danas. I da je masa javno izrečenih ili napisanih gluposti iz područja ekonomije deset puta veća nego prije. I ne samo broj izrečenih gluposti, to bi se dalo objasniti daleko lakšem pristupu raznim medijima. Ono što posebno zabrinjava je njihova „dubina“.
Granatiranje glupošću
Najšira javnost je naprosto bombardirana od tobožnjih stručnjaka, “ekonomskih analitičara“, “profesora“, “ekonomskih stratega“ političkih stranaka, politikanata koji se lažno predstavljaju kao eksperti. Višegodišnje prekomjerno granatiranje iz njihovih cijevi je uspjelo. Najveći dio javnosti prihvatio je laži i gluposti kao istine i mudrost. Samodovoljni političari pak nepogrešivo osluškuju (ne trebaju prisluškivati, demokracija je) većinske stavove birača. Krug se zatvara. Treba im nuditi gluposti kao buduće politike, jer gluposti očekuju. Kao posljedicu svega toga imamo društveni okvir koji je totalno neprijateljski nastrojen prema gospodarskom napretku!
Pretjerujem? Ni slučajno. Čak mislim da rabim preblage riječi. Primjeri, dokazi za izrečene ocjene? Dovoljno je da samo malo zastanete, okrenete se oko sebe i promislite, ima ih na svakom koraku. Spomenimo ih par.
Evo, već godinama o ulozi monetarne politike u rastu i inflaciji, tečaju kao nekom instrumentu, o ulozi HNB-a, o tobože prejakoj kuni kao uzroku svih naših teškoća, javnost maltretiraju ljudi sljedećih stručnih referenci: u životu nisu objavili niti jedan redak u međunarodno relevantnim i priznatim časopisima. Niti pročitali. Ne samo to, u životu nisu napravili ili objavili nijednu empirijsku analizu kojom bi poduprli svoje stavove. I ne samo to – oni ne mogu pokazati nijednu tuđu empirijsku analizu ili tuđi znanstveni rad koji bi podržao njihova lupetanja. Jer takvih nema.Već godinama zaluđuju medije i najširu javnost bez ijednog znanstveno verificiranog dokaza. U neimanju dokaza ostaje im samo najprljavija diskvalifikacija osoba – te sluge stranaca, te pripadnici nekakvih lobija, te rasipni birokrate, te izdajnici... A urednici u medijima vole upravo to – (pre)jaku riječ, za izvući u kričeći naslov. Tko šmirgla argumente i istinu, važno je biti „medijski atraktivan“.
Privatizacija kriva za sve
Drugi primjer. Uloga privatnih poduzetnika, privatizacija državnog vlasništva. Nešto dobro za gospodarski napredak ili „uzrok svih zala“? Jeste li vidjeli ijednu empirijski utemeljenu analizu koju su napravili kritičari privatizacije? Niste. Nema je. Jeste li ikada vidjeli nečiju tuđu takvu analizu? Niste. Nema je. Da li je ikada neka rejting agencija, ili Europska komisija, ili ECB, ili Svjetska banka, EBRD, MMF, ... ocijenila hrvatsku privatizaciju kao problematičnu? Nikada. Nijedna! Osim da je presporo napravljena i da nije dovršena.
Nasuprot tome imate javnost bombardiranu već dvadeset godina, isključivo od strane pokvarenih političara i pritajenih pretorijanaca propalog komunističkog sistema i propale državne zajednice. „Pljačka stoljeća“, „katastrofa gora od četničke agresije“ (je li ovo samo retoričko pretjerivanje ili možda...), “stratište koje je upropastilo 500.000 radnih mjesta i uništilo industriju“, itd. I bez obzira na činjenice, bez obzira na svakodnevne primjere pogubnosti državnog vlasništva i njegovog vegetiranja isključivo na prisilnim transfuzijama iz omraženog privatnog sektora, bez obzira dakle na istinu, bez obzira na sve, javnost je većinski uvjerena, ona “zna“ – ne treba nam „nova privatizacijska pljačka“. Treba li još primjera? Ima ih koliko hoćete. O njima u narednim tekstovima. Ostaje tužan i ružan zaključak. Dubina i doseg ekonomskih gluposti sintetiziranih u svijesti biračke većine polako nas pretvaraju u naciju potpuno nesposobnu za bilo kakav ekonomski napredak. Želimo li ga mi uopće?
Ak Škegro čita ove komentare kak bi bil i red bilo bi krasno da nam stručno objasni kaj on misli o magičnoj brojci BDP koju njegovi učeni kolege i on učeno predvidjaju i računaju u dvije decimale točno, baziraju na njoj kamate, rashode i sve kaj je po njima važno. A naš BDP po mojem skromnom mediokritetskom mišljenju svake godine sve više je samo fiktivna i sve fiktivnija brojka koja indirektno pokazuje samo jednu činjenicu . Koliko smo uspjeli posuditi i uvesti na dug prodajom imovine tudjeg nacionalnog dohotka. Sve njegove teorije učenog planiranja servisne ekonomije bez domaće proizvodnje pod zaštitom domaće države su nas pokopale ko iGrke i slične.