Terry je ostvarenje Natašine želje da udomi psa kojeg nitko ne želi

Zapeo joj je za oko već prvi put kad ga je ugledala na stranici našičke Farmice na Facebooku. Zagrepčanka Nataša Batić kaže da je Terry bio pseća verzija nje same – unatoč fizičkim problemima, imao je ogromnu volju za životom. Kako je i sama osoba s invaliditetom, znala je da mu život nije lak bez obzira na to što su se u skloništu svi jako dobro brinuli za njega. I odmah ga je poželjela udomiti, pružiti mu mir, sigurnost i ljubav. No, nije to bila odluka donesena preko noći, u nekoliko sati, čak ni u nekoliko dana.

– Terryja sam vidjela negdje krajem 2020., pratila sam njegovu priču i saznala da je već bio udomljen pa su ga brzo vratili. Nisu se mogli nositi sa svim obvezama koje stižu s njim. Kako nisam sama, živim s partnerom koji nikada nije imao psa i ne zna što to znači, odluka je morala biti zajednička. Uz to što Terry ne može hodati, najveći problem bio je kad smo saznali da ima i drugih teškoća, mislim na inkontinenciju – priča nam Nataša. Bila je svjesna da su to dodatne obveze i dodatni troškovi. Osim pelena, treba mu i posebna hrana koja probavu koliko-toliko drži pod kontrolom. Nije svog partnera Borisa nagovarala, htjela je da sam donese odluku. Prolazili su tako dani, često su razgovarali o Terryju, a prijelomni trenutak bio je njezin rođendan.

– Kad smo krenuli nije mi rekao kamo idemo, ali znala sam da idemo u Našice, na Farmicu. Upoznali smo Terryja, bio je jako veseo, družili smo se, mazili. Kad smo krenuli kući, Terry je ostao u svom kinderbetu u stacionaru. Dok smo izlazili iz sobe okrenula sam se da ga još jednom vidim. Susrela sam njegov pogled kroz rešetke, pomislila sam – vratit ću se ja po tebe – govori Nataša. Na povratku kući njezin je Boris rekao: Ako si ti za, i ja sam! I tako je počeo život s Terryjem. Stigao je nakon 10-ak dana i sa sobom donio bogat miraz – hrpu pelena, hrane i naravno – kolica. Ona u kojima juri zagrebačkim parkovima i ulicama.

– Dogovor je bio da nam daju mjesec dana, da vidimo kako će to funkcionirati. Na Farmici je Terry imao veliko dvorište, mogao je puno biti vani. Mi stanujemo u centru grada, u stanu na prvom katu. Bila je to velika promjena i morali smo vidjeti kako će on to prihvatiti, a i kako ćemo se mi snaći – prisjeća se Nataša. No, nije prošlo ni 10 dana i oboje su znali da Terry više nikamo ne ide, da je zauvijek njihov. Slijedilo je privikavanje na njihov način života, na drugog obiteljskog psa Kala koji živi s Natašinom mamom, na novo društvo. Terry je terijer pa su neke njegove reakcije ipak tipične za pasminu, no zapravo nemaju nikakvih problema. Probleme ima jedino Kalo koji se, iako je puno veći, još uvijek pribojava malog psa s velikim srcem.

– U stanu Terry ne hoda s kolicima, tako mu je jednostavnije i može se odmoriti kad god poželi. S pelenama nemamo nikakvih problema. Uznemiruje ga zvuk telefona ili zvona na vratima, a loše reagira i na automobile. Inače je umiljat i mazan i jako nam je privržen. Iako nije od onih koji vole da ga se grli i ljubi. Veseo je i jako se voli igrati – priča nam Nataša. Prošlo je više od pola godine otkako je Terry s njima. Uz pozitivne reakcije ljudi koji im čestitaju na plemenitoj odluci, još ima i onih koji ih pitaju što im je to trebalo. Na njihovo pitanje Nataša odgovara da je upravo takvog psa tražila, psa kojeg nitko ne želi udomiti. Kad je Terry pronađen sav polomljen od udarca automobila i na Farmici su bili svjesni toga da će mu teško pronaći dom. No, da ga nisu uzeli na skrb, on ne bi više bio živ. I zato su bili posebno sretni kad su saznali da Terry ostaje u Zagrebu.

Koliko je Terry važan svojim udomiteljima dokazuje i to da su za njega čuli brojni korisnici Facebooka jer Terry ima i svoju stranicu. Zove se “Terry na kotačima”, a prati avanture malog psa koji juri na dvije noge. Na njoj su ga ovako predstavili: “Ja sam Terry. Imam pet godina, rodom sam s Farmice iz Našica, udomljenjem naturalizirani Zagrepčanec. Volim sve što vole mladi - poslastice, češkanja i - svoja kolica! Naime, ja sam jedan vrlo poseban pas.”

I nije samo poseban, Terry je jedan jako sretan pas, otkriva to i osmijeh na njegovu licu.