Dva prazna i useljiva stana u Dubrovniku, manji površine 30 četvornih metara, a veći 77, ponuđena su u najam za deset kuna po četvornom metru mjesečno. Da, i to je moguće, ali samo ako stanove iznajmljuje Zaklada Blaga djela. Iznajmljivanje stambenog prostora obiteljima slabijeg imovnog stanja i s malodobnom djecom uhodana je praksa koju upravni odbor provodi godinama. A nakupilo se nekretnina, još od vremena Dubrovačke Republike u 14. stoljeću, uspješnim gospodarenjem i oplemenjivanjem imovine koju su Dubrovčani ostavljali za “blaga djela”. Istoimena je zaklada tu imovinu umnožavala, a novac oplođivala.
Prošle godine Zaklada je imala 7,8 milijuna kuna prihoda, od čega 7,5 milijuna od najma poslovnih prostora u svojim brojnim nekretninama. Oko 5,8 milijuna kuna izdvojeno je za razne programe socijalne skrbi, od stanova za siromašne do stipendija, pomoći, njege u kući i donacija. Namjena imovine zaklade je da sama, odnosno prihodima što ih stječe, trajno služi ostvarivanju neke općekorisne ili dobrotvorne svrhe. Osnovna razlika između udruga i zaklada, pojednostavljeno, je u tome što su temelj udruge članovi, a zaklade imovina.
– U Hrvatskoj ni obrazovan čovjek ne zna što je zaklada, a nemali broj onih koji imaju ideju što bi zaklada i zakladništvo značilo, rezerviran je prema toj ideji. Kad se u Hrvatskoj 1994. reformirao porezni zakon, predlagalo se da se tvrtkama i građanima daju izvjesni poticaji za davanja za općekorisne svrhe, no ministar financija je rekao – ne! Rekao je da je to sve pranje novca. U tom vremenu od 1994. do 2001. bili smo jedna od rijetkih zemalja u kojoj građani i tvrtke kao porezno priznat rashod nisu mogli dati ni prebijenu kunu za, primjerice, dom u Nazorovoj ili neku drugu humanitarnu svrhu. Istodobno, mogli su dati do pola milijuna kuna sportskom klubu u kojem su mogli biti suvlasnici. Znači, tu nije postojala dvojba da bi se moglo raditi o pranju novca – kaže prof. dr. Gojko Bežovan s Pravnog fakulteta u Zagrebu.
Pogledajte i galeriju Zaklada Marin Čilić
Znanstveno vijeće HAZU-a za državnu upravu, pravosuđe i vladavinu prava nedavno je organiziralo okrugli stol o zakladama, držeći to jednom od najaktualnijih društvenih tema u Hrvatskoj, tim više što se radi na izradi nacrta novih propisa o zakladama koje je, smatra predsjednik Znanstvenog vijeća akademik Jakša Barbić, potrebno aktualizirati kako bi se napravio poticajni zakonski i porezni okvir za razvoj zakladništva.
Biskup iz europskog projekta
Na okruglom stolu predstavljeni su dobri primjeri rada spomenute Zaklade Blaga djela iz Dubrovnika, Zaklade HAZU, Zaklade Adris i Zaklade Sveučilišta u Rijeci. U registar Ministarstva uprave upisano je 240 zaklada. Prije 20 godina bilo ih je svega tridesetak, a prije 15 godina sedamdesetak. Više od polovice smješteno ih je u Zagrebu.
– Kad usporedimo zakladništvo u Hrvatskoj i drugim tranzicijskim zemljama, vidimo da po broju osnovanih zaklada i razvijenosti zakladništva Hrvatska prilično zaostaje, no ima respektabilne potencijale. Kad je 2016. Nizozemska predsjedala EU, jedna od tema koju su izabrali bila je upravo razvoj filantropije i zakladništva, a naslovljavajući pitanja ulaganja u obrazovanje i istraživanja. Nama se tu nije dalo baš ništa uložiti pa je naša stranica u okviru tog projekta civilizacijskog poslanja ostala i dalje prazna. U novije vrijeme, imajući osobito u vidu činjenicu da sve manji broj ljudi ima sve više, te da su nejednakosti u društvu sve veće, u svijetu se govori o temi filantropokapitalizma. Oni koji imaju puno osjećaju potrebu ili se javnim dijalogom te potrebe razvijaju, pa su značajan dio bogatstva spremni reinvestirati u zajednicu i društvo kako bi ostvarili prepoznatljive pozitivne promjene – napominje Bežovan.
Začetak zakladništva vezan je uz Crkvu, razvijale su se misne i stipendijske zaklade, osnivale su ih bratovštine, poduzeća, bogate obitelji... U Zagrebu je 1804. na središnjem trgu sagrađena Zakladna bolnica kao dio pokreta gradnje zakladnih bolnica u europskim gradovima. Projekt je predvodio tadašnji zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovec. Zagreb je, napominje Bežovan, već tada bio dionik procesa europeizacije, kada su bogati ljudi davali za općekorisne svrhe i zasluživali priznanja lokalne zajednice i društva. Kao još jedan dokaz da smo bili uključeni u globalne procese u razvoju zakladništva, izdvaja i projekt Andrewa Carnegieja, oca zapadne filantropije, poznatog po tekstu “Evanđelje bogatstva”, koji je prodao svu imovinu i osnovao više zaklada.
Jedna od njih je bila i Zaklada za svjetski mir, a na zagrebačkom sveučilištu je djelovao Carnegie klub koji je od nje dobivao novac. Filantropija je danas “hit” među najbogatijim ljudima na svijetu. Bill Gates je s krugom bogatih pokrenuo globalni projekt The Giving Pledge, čiji su se članovi obvezali da će velik dio svoje imovine uložiti u općekorisne svrhe. U okviru tog koncepta govori se, između ostalog, o kreativnoj, poduzetničkoj i strateškoj filantropiji.
– Njima se, što je vrlo zanimljivo, za sudjelovanje u velikim projektima, koji se ponajviše događaju u zemljama Afrike i Latinske Amerike, javljaju iskusni menadžeri koji su značajan dio uspješnih karijera proveli u profitnom sektoru, a sada predano rade na projektima za opće dobro. Danas u svijetu svjedočimo novom valu razvoja filantropije koja ulaže značajna sredstva u obrazovanje, zdravstvo i inovativne projekte koji mogu biti poticaj gospodarskom razvoju. Kad se govori o toj temi, često se spominje iskustvo tzv. Bilbao efekta. Bilbao, glavni grad Baskije, prilično zaostao i nerazvijen, 80-ih godina je zadesila velika poplava. Baski su za gradonačelnika izabrali čovjeka koji dotad nije bio u politici. Krenuli su s gospodarskim razvojem i okupili Baske po svijetu...
Pokret je uočila Guggenheimova zaklada koja je htjela biti partner i ponudili su da će sagraditi muzej. Bilo je prijepora jer je na mjestu na kojem se gradio trebalo zatvoriti brodogradilište, uslijedili su ozbiljni sukobi, no Bilbao je gradnjom muzeja po projektu Franka Gehryja odjednom postao prestižno mjesto u svijetu. Sinergijski učinak djelovanja zaklade proizveo je efekt koji se danas računa kao efekt gospodarskog razvoja. Slični efekti proizvedeni su i u Njemačkoj, gdje ne bi bilo Siemensa da nije bilo njemačkih zaklada, a u novije vrijeme zaklade su doprinijele novim tehnologijama energetske održivosti – ističe Bežovan koji smatra da bi u srednjoškolske udžbenike trebalo uvrstiti i informacije kako su zaklade i filantropija jednom doprinijele razvoju zemlje.
– Tu prije svega mislim na Hrvatskog radišu i projekt gradnje Škole narodnog zdravlja, poslije nazvane po Andriji Štamparu. Hrvatskog radišu znatno je pomagala Zaklada Hrvatske bratske zajednice, a od početka 20. stoljeća napravili su velik posao u osposobljavanju mladih ljudi za strukovna zanimanja, i na tom je projektu, na neki način, i izrasla zagrebačka industrija.
Modernizacijske procese slijedili smo razvojem odozdo uz filantropske potpore i tako ulažući u obrazovanje hvatali priključak s tehnološkim razvojem. Spomenuo sam i Školu narodnog zdravlja, koju je sagradila Rockefellerova zaklada u Zagrebu, kao projekt prekomorske filantropije. U to vrijeme Andrija Štampar je u ovom dijelu Europe bio jedan od najpouzdanijih partnera Rockefellerovoj zakladi koja je pronosila koncept javnog zdravstva. U Hrvatskoj, dakle, imamo sasvim prepoznatljive učinke djelovanja zaklada i filantropske kulture – kaže. Malo je poznat slučaj Stipana Bilića Prcića, koji je dao značajnu osobnu donaciju Zakladi HAZU u novcu i nekretninama, iz koje se dodjeljuju književna nagrada i stipendije učenicima gimnazije u Imotskom, odakle je rodom.
– Zakladništvo nije dio naše suvremene kulture i građani se teško prepoznaju u davanjima prihoda i imovine u općekorisne svrhe. Proveo sam s kolegama istraživanja koja govore da je krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Hrvatskoj, čak i u manjim mjestima, postojao običaj da pripadnici srednjih slojeva dio svojih godišnjih prihoda i imovine preko oporuka daju zakladama. U to vrijeme su kroz zakladništvo i darivanja u općekorisne svrhe stasale naše važne nacionalne institucije. U razgovorima s potencijalnim donatorima, dakle našim ljudima, koji imaju izraženu potrebu i nakanu za davanja u općekorisne svrhe stekao sam dojam da oni ne vide da je to cijenjeno u javnosti, te da neki u tome čak vide izraz svoje slabosti, a ne rijetke vrline koju bi trebalo poticati. Nemamo nažalost osposobljenih stručnjaka koji bi radili na razvoju takve kulture te identificirali potencijalne donatore i pomogli im u procesu darivanja. Velik je izazov nekoga uvjeriti da dio svoje imovine dade u općekorisne svrhe! – zaključuje Bežovan, koji je i član uprave Zaklade Adris, najveće korporativne zaklade u ovom dijelu Europe, osnovane na inicijativu Ante Vlahovića. Prisjeća se jedne zgode koja govori o nepovjerenju građana.
– Prilikom dodjele donacija prišla mi je studentica i rekla da su tu i njezini roditelji koji bi me htjeli upoznati. Oni su joj, kad se prijavljivala na natječaj, rekli da neće ništa dobiti jer je nitko od uprave Zaklade ne zna. Vidite koji su to razmjeri nepovjerenja, a mi u zakladi stipendije dijelimo po načelu izvrsnosti, a u dijelu vodimo računa o socijalnim kriterijima. Osim povjerenja, u razvoju zakladništva vrlo je važna i pouzdana i predana suradnja s državom – ističe.
Zašto, pitamo ga, u Hrvatskoj nema veći broj zaklada, osobito onih korporativnih, kojih je tek desetak posto?
Prema Fukuyami
– Najznačajniji dio kapitala u Hrvatskoj je u vlasništvu stranaca. Oni nisu pripravni u Hrvatskoj prakticirati istu razinu društvene odgovornosti kakvu prakticiraju u svojim matičnim zemljama, pa da dio dobiti koju ostvare daju u općekorisne svrhe. U tome smo kao društvo ozbiljno zakinuti. Jedan od prioriteta u zemlji trebao bi biti otvaranje dijaloga s ljudima u upravama tih tvrtki, osobito strancima koji bi nam mogli biti i partneri, da se dođe do njihovih ljudskih srca i uvjeri ih se da mi kao društvo zaslužujemo reinvestiranje dijela njihova profita u prepoznatljive općekorisne svrhe. Na žalost, strane tvrtke prakticiraju kolonijalni pristup, daju malo i zauzvrat traže veliki publicitet. Jedan od najvećih problema u ovoj zemlji je to što strane tvrtke na kraju poslovne godine nagrade svoje menadžere i odnesu profit van. Zemlja u kojoj se profit ne reinvestira je kolonija i ona nema budućnosti. Ironija je da naši mlađi naraštaji odlazi van za iznesenim profitom iz zemlje! – veli. S druge strane, mnoge domaće obiteljske tvrtke daju u općekorisne svrhe, no uglavnom po načelu srodstva i prijateljstava.
– Osim materijalnih davanja, zaklade su važne za razvoj spontane društvenosti i izgradnju prostora između obitelji i države. Prema Francisu Fukuyami, spontana društvenost ima ključnu ulogu u razvoju novih poduzetničkih inicijativa. Takav nevidljivi tip ulaganja koji proizvodi potrebni socijalni kapital, koji jača društvo i čini ga zdravijim, u Hrvatskoj je u prilično velikoj oseci – ističe Bežovan. Na nacrt Zakona o zakladama već ima primjedbi da se država opet previše miješa.
– Za početak, bio bi koristan javni dijalog o zakladama i zakladništvu, s pokazivanjem dobre prakse iz naše povijesti i sadašnjosti. Međutim, skromni su kapaciteti, osobito u javnim medijima, za ovu temu. Ako znademo čitati znakove vremena, onda smo već trebali poraditi na svrhovitom globalnom umrežavanju Hrvata koji su prije davali filantropske poticaje velikim projektima. Poticajan je i primjer zaklade koju je osnovao profesor Mirjan Damaška, a dolazi iz dijaspore. Imali smo i izvjesne oporuke iz dijaspore za osnivanje sveučilišnih zaklada. I ono što je u tom dijelu dodatno važno – država bi trebala davati izdašnije porezne olakšice onima koji darivaju za općekorisne svrhe – zaključuje. Prof. dr. Vesna Vašiček s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu kaže da novi Zakon o zakladama ne nosi novine u poticanju zakladništva, pogotovo ne u smislu poreznih olakšica jer je općenito određeno da je potrebno stvarati poticajno okruženje za djelovanja zaklada, a stvaranje poticajnog okruženja za osnivanje i djelovanje zaklada je na institucijama države.
– To daje mogućnost definiranja posebnih olakšica, ali koliko znam nema inicijativa u tom smjeru. Proizlazi da se ne događaju promjene u smislu poreznih olakšica. Zakonodavac, naime, ne pravi razliku pa da, na primjer, različito tretira donaciju danu udruzi od donacije dane zakladi. Načelno, zaklade nisu obveznici poreza na dobit niti su u sustavu PDV-a. Obavljaju neprofitnu djelatnost koja po definiciji nije oporeziva i u pravilu ne fakturiraju svoje usluge. Iznimke se pojavljuju vezano uz obavljanje gospodarske djelatnosti, i to u slučajevima kada se procijeni da je ta gospodarska djelatnost takva da može narušiti tržišnu utakmicu te da bi neoporezivanje dovelo do neopravdanih povlastica, što se u praksi rješava mišljenjem Porezne uprave – pojašnjava.
Donatori ili darivatelji zakladama, kao i drugim neprofitnim organizacijama, imaju pravo na porezni poticaj. Zaklada može primati donacije u novcu, stvarima, uslugama i drugim oblicima materijalne imovine koja imaju tržišnu vrijednost, a na primljene donacije ne plaća se porez. Pravne osobe mogu u svoje rashode poslovanja, koji im umanjuju osnovicu poreza, uključiti darovanja u naravi ili u novcu dana u kulturne, znanstvene, odgojno-obrazovne, zdravstvene, humanitarne, sportske, vjerske i druge svrhe do visine od dva posto ukupnog prihoda ostvarenog u prethodnoj kalendarskoj godini.
Fizičke osobe koje su obveznici poreza na dohodak pak mogu povećati svoj osobni odbitak za iznose donacija, najviše do dva posto ukupnih primitaka ostvarenih godinu prije. Većina zaklada u Hrvatskoj nema zaposlenike i vode ih volonteri. Gotovo polovica zaklada daje novac za obrazovanje i socijalu, a četvrtina za pomoć u liječenju.
Pogledajte i video Prosvjed protiv puštanja Darka Kovačevića na slobodu