Piketty: Ako Hrvatska ima porez na nasljedstvo od nula posto, mislim da imate problem

Francuskog ekonomista Thomasa Pikettyja Hrvati su dočekali kako inače dočekuju samo rock zvijezde i političare. A sukladno tome, Piketty je, poput stranog rockera ili domaćeg političara, zakasnio. Doduše, uzrok kašnjenja nije bila Francuzova ekscentričnost, već puno prozaičniji razlog – štrajk francuskih kontrolora leta zbog kojeg je kasnio u polijetanju iz svoje domovine, a onda i propustio transferni let u Frankfurtu, te u Zagreb na koncu sletio nekoliko sati kasnije od predviđenog. Doduše, te poteškoće sa snažnom ironijskom podlogom – najutjecajniji svjetski ekonomist lijeve provenijencije zapeo u prometu zbog sindikalne industrijske akcije – nisu nimalo narušile Pikettyjevo raspoloženje.

Na zakazanoj konferenciji za novinare u Hrvatskom narodnom kazalištu pojavio se nasmijan i ljubazan, angažirano govoreći i odgovarajući na engleskom jeziku uz jak francuski naglasak, pomalo podsjećajući na junake legendarne humoristične serije 'Alo Alo'. Ipak, kako je kašnjenje u dolasku poremetilo ionako napregnuti Pikettyjev raspored boravka u Zagrebu, i planirani termini zakazanih intervjua za domaće medije radikalno su skraćeni. Ionako komprimirani termin obećan Večernjem listu, praktički je izbrisan iz programa, samo da bi intervencijom i snalažljivošću organizatora i Pikettyjevih hrvatskih izdavača iz tvrtke Profil pronađeno solomonsko rješenje da se dogovoreni intervju obavi u automobilu, za vrijeme transfera francuskog ekonomista na sastanak i sa sastanka s jednim od njegovih najvećih ovdašnjih obožavatelja – hrvatskim premijerom Zoranom Milanovićem.

Pristojni Francuz takvu je opciju prihvatio, pa vrlo angažirano odgovarao na pitanja tijekom dvije sedmominutne vožnje na relaciji Trg maršala Tita – Markov trg i natrag. U međuvremenu proveo je gotovo sat vremena u razgovoru s Milanovićem – više od većine premijerovih koalicijskih partnera. U nekim drugim okolnostima i s nekim drugim čovjekom, ovakav aranžman – zbog promjene u psihofizičkom stanju intervjuirane osobe – rezultirao bi zapravo s dva različita intervjua, no u slučaju Pikettyja to se nije dogodilo. Nakon svih nedaća koje su ga snašle toga dana, Francuz je iz Banskih dvora izašao jednako nasmijan kao što je u njih ušao – još jedan detalj koji otkriva da se radi o izvanrednom čovjeku.

O hrvatskom premijeru govorio je vrlo suzdržano, ali hvaleći Milanovićevu sklonost čitanju. Premijer mu je obećao da će za potrebe istraživanja omogućiti veću dostupnost nacionalnih povijesnih statističkih podataka o razinama plaća i ostalih primanja, pa bi tako Hrvatska mogla dobiti zapaženiju ulogu u nekom budućem – novom – izdanju Kapitala u 21. stoljeću. Ipak, i bez tih podataka Piketty je dao neke vrlo otvorene preporuke za kreatore hrvatske ekonomske politike.

:: Stigli ste u državu koju vodi premijer socijaldemokrat i uz to osvjedočeni poštovatelj vašeg rada, no i u državu koja je tek jedna od četiri u Europi gdje se naslijeđena imovina bez obzira na vrijednost u prvom nasljednom redu ne oporezuje, a s rigidnih 40 posto oporezuje mjesečna plaća od dvije tisuće eura. Je li to pravičan porezni sustav?

Nisam ovdje došao da bih Hrvatskoj dijelio lekcije, došao sam učiti o Hrvatskoj. Ipak, moje mišljenje jest da bi Hrvatska mogla imati progresivniji porezni sustav. Doduše, nije to ništa specifično samo za Hrvatsku. Većina europskih zemalja nekadašnjeg istočnog bloka nakon ulaska u tranziciju počela je uvoditi neprogresivne porezne sustave. Problem je u koncepciji vlasništva. Kad su bivše komunističke države ulazile u kapitalizam i demokraciju postojao je jak nagon za povećanjem količine privatnog vlasništva, naročito kroz privatizaciju. Ideja je bila da se kroz privatizaciju povećava efikasnost, što je u teoriji legitimno. No to može trajati do određene točke kad naprosto više nemate što privatizirati. Onda ste suočeni s problemom koncentracije bogatstva i posljedične nejednakosti. Negdje u tom ciklusu nalazi se i Hrvatska, koja danas ima milijunaše, multimilijunaše, pa i milijardere. Tu je točka u kojoj vam je potreban porez na nasljedstva. Ako vam je porez nula posto, bez namjere da ikome držim prodike, mislim da imate problem.

:: Zašto?

Vrlo jednostavno. Ako vam je porez nula posto kao u Hrvatskoj, akumulacija bogatstva u uskom krugu najbogatijih, a to je generator nejednakosti – naročito u okolnostima slabog gospodarskog rasta – nesmetano se nastavlja kroz generacije. Povijesni podaci pokazuju kako, iz perspektive pravičnije raspodjele bogatstva, to nije dobra opcija.

:: Koliku bi stopu trebao imati takav porez u Hrvatskoj?

Ne znam koja bi bila idealna stopa, bilo bi pretenciozno da licitiram s brojkama. Ipak, da bih potaknuo javnu debatu u Hrvatskoj na ovu temu, iznijet ću nekoliko činjenica. Kao prvo, moguće shvaćanje kako je oporezivanje nasljedstva ljevičarska ideja potpuno je netočno. Uzmite primjer Angele Merkel u Njemačkoj i Davida Camerona u Velikoj Britaniji koji nipošto nisu političari lijeve provenijencije, pa ipak države koje vode imaju vrlo progresivne poreze na nasljedstva s najvišom stopom od oko 40 posto. Čak i u Japanu nova vlada desnog centra povećala je najvišu stopu oporezivanja nasljedstva sa 45 na 55 posto. U Francuskoj je ta stopa 45 posto, u SAD-u 40. Dakle, postoji cijeli niz svjetskih država, različitih mentaliteta, povijesnih tradicija, vrsta državnog uređenja i s vladama različitih političkih uvjerenja, a sve oporezuju nasljedstva s najvišom stopom od oko 40 posto. Opet naglašavam, ne želim tvrditi da bi točno toliki trebao biti porez u Hrvatskoj, no jasno je kako je nula posto ipak premalo.

:: Hrvatski građani imaju vrlo visok postotak vlasništva nad nekretninama, pitanje je koliko bi uvođenje takvog poreza bilo popularno?

Novi porezi su rijetko kad popularni, no pitanje je cjelokupnog sustava. Svrha oporezivanja nasljedstva nije to da suzbije nasljeđivanje i penalizira privatno vlasništvo. Sigurno je da nam treba i naslijeđena imovina i privatno vlasništvo, pitanje je samo balansa poreznog sustava. Očekivati da će cjelokupni teret tog sustava snositi samo ljudi temeljem svog prihoda od rada iznimno je nepravedan prema onima koji imaju samo taj prihod. Kad gledate cijelu sliku, onda ćete vidjeti da su to danas uglavnom mladi, koji su ekonomski najugroženija skupina, kako u Hrvatskoj, tako i u većem dijelu Europe. Moje je uvjerenje kako moramo rebalansirati porezni sustav na način da smanji porezni pritisak na plaće, naročito one niske i srednje, a s druge strane proporcionalno poveća oporezivanje najviših plaća, nasljedstva i imovine. Ta je reforma potrebna na razini cijele Europe, no nema razloga zašto bi Hrvatska, i bilo koja druga zemlja, trebala čekati neko sveobuhvatno paneuropsko rješenje. Hrvatska takvu reformu može provesti i sama.

:: No, mogu li se takve reforme poreznog sustava uklopiti u još uvijek dominantnu europsku ekonomsku politiku štednje?

Ako govorimo o politici štednje odgovor je očit. Glavni izvor nejednakosti u Europi danas je nezaposlenost, posebno među mladima. Visoka nezaposlenost u Europi je izravna posljedica loših makroekonomskih politika koje su se vodile u zadnjih pet godina. Usporedite eurozonu sa SAD-om. Prije pet godina imali smo otprilike istu razinu nezaposlenosti, javnog duga i deficita. Danas je nezaposlenost u Europi znatno veća, u SAD-u znatno manja. A ako imate visoku nezaposlenost, uz nisku stopu gospodarskog rasta, ne možete smanjiti deficit, pa na kraju dug raste. To bi valjda danas svima trebalo biti jasno, i svi zajedno – Njemačka, Francuska, Bruxelles – trebali bi sami sebi priznati kako smo donosili loše odluke.

:: Hoće li aktualna kriza u Grčkoj biti prekretnica?

Teško je predvidjeti što će se dogoditi na razini Europe, no bitno je prvenstveno da se politika prema Grčkoj promijeni. Inzistirati na potpunom vraćanju dugova za koje je jasno da ne mogu biti vraćeni je besmisleno. No, službeni stav Europske unije po tom pitanju jest da će Grčka na ime povrata duga godišnje izdvojiti četiri posto BDP-a i to kroz primarni suficit. To se neće dogoditi i to svi znaju. No, čak kad bi to i bilo moguće, treba znati da je to gotovo dvostruko veći udjel u BDP-u od onoga koje neke države troše na školstvo ili socijalnu skrb. Kakva je budućnost europske države u kojoj se više troši na otplatu dugova, nego na obrazovanje novih generacija? Ideju inzistiranja na cjelokupnoj otplati duga u povijesti ne vidimo.

:: No, i vi zagovarate stvaranje globalnog poreznog sustava, što je suprotno povijesnim iskustvima o konkurentnosti među državama?

Ako govorimo o globalnoj konkurentnosti i pokušaju da se bogati pojedinci i korporacije privuku u neku zemlju raznim poreznim olakšicama i aranžmanima, tu je situacija kompliciranija. Jasno je da će takvog nadmetanja među zemljama uvijek biti, no moramo se svi zapitati je li pravedno da zahvaljujući nekom takvom aranžmanu golema korporacija na koncu plaća manju stopu poreza od nekog malog poduzetnika ili građanina. Takva praksa možda je financijski i fiskalno opravdana, no je li pravična?

:: Kako to spriječiti? Uvijek će biti država koje će se ponašati kao porezni rajevi i off shore zone...

Možda se danas takav scenarij čini kao utopija, no treba krenuti u tom smjeru. Ideja da će se u jednom trenutku uvesti unificirani i globalni pravični porezni sustav uistinu je nevjerojatna. Ipak, mogućnost da se to postigne kroz polagani razvoj puno je realnija. Dakle, umjesto da raspravljamo o tome hoće li to ikada biti moguće na globalnoj razini, idemo to prvo provesti u vlastitoj zemlji, pa onda na razini Europe, a onda kroz suradnju s SAD-om i Kinom i dalje. Sjetite se, još prije pet godina, svi smo mislili da Švicarska nikad neće prestati s politikom bankarske tajne. Pogledajte situaciju danas.

:: No, nije li pomalo porazno da je to posljedica sankcija koje je švicarskim bankama nametnuo SAD, a ne Europa koja bi za cijeli problem trebala biti znatno zainteresiranija?

Slažem se, za nas u Europi to je bila depresivna spoznaja. Problem s europskim liderima je da puno pričaju, ali ne djeluju. Na polju porezne politike Europa bi mogla biti pokretač globalnih promjena, no samo ako bi djelovala zajednički i formulirala jedinstvenu politiku. One države koje bi htjele sudjelovati u tome trebale bi imati zajedničke institucije i političko-ekonomska tijela. One države koje bi, pak, željele zadržati autonomnu poreznu politiku, tajnovitost poreznog sustava i mogućnost sklapanja skrivenih poreznih aranžmana, poput Luksemburga, trebalo bi podvrgnuti sankcijama. Došlo je vrijeme da se državama jasno poruči kako ne mogu imati sve, i sudjelovati u slobodnim tijekovima kapitala i sudjelovati u slobodnom tržištu, a s druge strane istovremeno kanibalizirati porezne baze svojih susjednih država.