– Ovaj mali nek plati colu. Ja idem, bok – pokazala je rukom prema šanku na muškarca koji je sjedio i krenula prema izlazu.
– ‘Ko si ti da je tebi platim piće? – viknuo je za njom.
– Nije me briga, ja sam svoje rekla – govorila je izlazeći iz prepunog kafića. Tako je počelo. Bilo je to u Kleku, u rujnu 1992. godine, u stanci između dviju akcija na dubrovačkom ratištu. Ljiljana Golik, vojnikinja u pješaštvu legendarnih Tigrova, vidjela je u novinama fotografiju suborca iz 3. bojne:
– Tko je taj mali? – odmah se počela raspitivati, sve dok “slučajno” nije nabasala na njega.
Zapeo joj je za oko Mirko Bočkaj iz 1. satnije 2. bojne. Rat ih je zatim na nekoliko mjeseci razdvojio pa opet spojio u Zagrebu, u vojarni Croatia.
– Ljiljo, jarane, stani malo. Što će biti s tobom kad rat završi? – pitao ju je tada jedan suborac. Zamislila se i nije znala što bi mu rekla. A onda je krenula “u akciju”. Ovoga puta životnu.
– Ti se meni sviđaš. Možemo li razgovarati – upitala je Mirka pa ga “privela” na razgovor. Zanimalo ju je sve o njemu: je li se ženio, zašto nije.
– Bio je očaran – kroza smijeh će Ljiljana.
Ubrzo ju je vodio prema gradu da joj da punomoć na svoj račun:
– Ako poginem... – kazao je.
Vidjeli su se još nekoliko puta, dovoljno da se zaljube i da počnu pripreme za vjenčanje koje su se “zahuktale” u prosincu 1993. godine. Mirko Bočkaj tada je već prešao u 7. gardijsku brigadu, Pume. Potkraj mjeseca te godine otišao je s Pumama na još jedno ratište pa je Ljiljana sama otišla na dogovor svećeniku koji ih je trebao vjenčati:
– Kad me vidio, kazao je da me od nekud zna, a ja sam se počela smijati. Naime, vidjeli smo se prije, na pokopu suborca Vladimira. Svećenik mi se nakon pokopa obratio riječima: “Mali, kako si ti mlad dečko”. Nisam mu onda ništa htjela reći. Nakon tog prvotnog šoka upitao me zašto i Mirko nije došao na dogovor. Rekla sam mu da je na ratištu i da će, ako on ne dođe, umjesto njega uskočiti netko drugi – prepričava.
– Vraćali smo se s ratišta i autobus se zaglavio na Vran planini u snijegu. Nije bilo druge nego spustiti se pješice do Tomislavgrada jer bi se inače smrznuli. Uglavnom, na vjenčanje sam stigao – kazao je Mirko Bočkaj koji je svojoj Ljiljani “da” izrekao 5. veljače 1994. godine u svom rodnom Bisagu nedaleko od Varaždina.
Dok prevrću po životnim uspomenama, Ljiljana ne može, a da ne ispriča kako se ona zapravo našla u ratu. Ta rođena Slavonka iz rodnih je Lacića pokraj Donjeg Miholjca u Zagreb došla kad joj je bilo 17 godina. Zaposlila se u Astri, u tvornici obuće, bila podstanarka, igrala mali nogomet... A onda se zapucalo:
– Ja idem u rat – kazala je šefici.
– Jooj, Ljiljo, kaj je tebi? – začudila se.
No, Ljiljana Golik u svibnju 1991. predala je papire u MUPu. I čekala:
– Bilo mi je 29 godina, dovoljno da znam što hoću. Ali, na Tuškancu su mi rekli da ženske trebaju za kancelariju, ne za ratište. A ja sam odgovorila da me to ne zanima i da ću ići u gardu pa makar se svi postavili na trepavice. Otišla sam u policiju u Savsku i portira prevarila da imam dogovoren razgovor u kadrovskoj. Kad je vidio koliko sam uporna, čovjek s kojim sam tamo razgovarala rekao mi je da s pozivom koji sam dobila odem u Pionirski grad gdje se formirala vojska.
– Pitat će da dignu poziv oni koji su ga dobili. Ti to napravi, ali spusti glavu. Dobit ćeš ugovor, a kad ga potpišeš, više ti ništa ne mogu – savjetovao me. Tako je i bilo. Otišla sam do Pionirca, digla ruku s pozivom, dobila ugovor i potpisala ga. Na tom smo ugovoru osim svog imena i prezimena pisali i ime oca pa sam ja upisala tatu Milana. Kad smo potpisali, pozvali su nas na igralište. Proziva personalac ljude i odjednom vikne: “Milan Golik”. A ja se izderem: “Ej, pazi kako čitaš. Nije Milan nego Ljiljana”. Nastao je potpuni šok, a ja sam hladno rekla da imam ugovor i da ostajem. Najprije me nisu htjeli zadužiti, ali nisam se dala. Nakon nekoliko dana načula sam da se kreće u akciju. Nisu me htjeli voditi pa sam se morala snaći. Skrila sam se u kamion. Kad su me ulovili, bilo je kasno.
Otišla sam s dečkima na ratište u zapadnu Slavoniju. Bila sam jedina žena u pješaštvu 3. bojne Tigrova – priča Ljiljana.
Ošišala je kosu, skinula šminku i dala ugravirati dvije pločice sa svojim osobnim podacima koje sve vrijeme ratovanja nije skidala s vrata:
– Na ratištu sam bila izbrijane glave. Tako mi je bilo lakše. Jer, nije tamo bilo ni vremena ni uvjeta za higijenu. Spavala sam s automatom na prsima, išla u rovove, bila borčina. Dečki su me zvali legenda. Mnogi su govorili da sam zaslužila čin, ali nitko mi ga nikada nije dao. Pušiona. Sve vrijeme bila sam i ostala običan vojnik. Imam 30-postotnu invalidnost jer sam ozlijeđena u eksploziji, ali sve to, izgleda, nije značilo ništa – prisjeća se, ne bez gorčine.
Njezin Mirko ostavio je alat u automehaničarskoj radionici i prijavio se kao dragovoljac u policiji u Novom Marofu, a zatim je u lipnju te 1991. godine otišao u vojarnu u Rakitju.
– Sedmog lipnja raspoređen sam u 1. satniju 2. bojne 1. brigade. Osam dana kasnije bili smo na ratištu kod Iloka – kaže.
Svaki sa svojom satnijom prošli su Ljiljana i Mirko gotovo sva ratišta. On je jedno vrijeme bio zapovjednik voda, ali se na dva i pol mjeseca skinuo jer je, kaže, “pukao”. No, opet se vratio u istu postrojbu, ovaj put kao običan vojnik. I dobro da je, jer kako bi inače upoznao Ljiljanu. Nakon rata, a u Registru branitelja navodi se da je Ljiljana Golik, danas Bočkaj, provela 1767 dana u borbenom sektoru, dok je njezin suprug Mirko na ratištima bio 1959 dana, oboje su ostali raditi u Hrvatskoj vojsci. Prije 19 godina rođena je njihova kći Barbara, tri godine kasnije rođen je sin Ivan. A onda je prije 10 godina uslijedilo golemo razočaranje. Oboje su, kao neperspektivan kadar, dobili rješenje o umirovljenju:
– Obećavali su u MORH-u da će se voditi računa ako su supružnici zaposleni u vojsci, da jedno ostane raditi. No, za nas to pravilo nije vrijedilo. U obrazloženju rješenja koje sam dobio navodi se da nisam napredovao u službi. Pa zar sam samome sebi mogao dati čin? A dva prijedloga za mojim izvanrednim promaknućem u čin bojnika odbijena su. I što sam mogao! – kaže Mirko Bočkaj.
Krov nad glavom
Do tada podstanari, Ljiljana i Mirko odlučili su da će djeci i sebi nakon odlaska u mirovinu osigurati vlastiti krov nad glavom. Njihova zajednička primanja iznose oko sedam i pol tisuća kuna i mislili su da si taj “luksuz” mogu priuštiti. Podigli su kredit i kupili kuću koju je trebalo adaptirati u Seketinu kod Varaždina. No, kredit je bio u švicarcima... Drugi put su se zadužili da svoj skromni dom od pedesetak četvornih metara opreme namještajem:
– Kupovali smo na akcijama, ivericu – pokazuje Ljiljana Bočkaj namještaj.
A treći kredit podigli su da bi Mirko Bočkaj mogao podmiriti – sudske troškove. Naime, 2003. godine tužio je MORH jer nije ispoštovao “zeleni ugovor” koji je sklopio 1992. godine, a u kojem se, uz ostalo, vojnicima jamči stambeno zbrinjavanje.
– Izgubio sam sud. Tužbe je iz istih razloga tada podiglo oko 2000 ljudi i ministarstvo bi moglo staviti ključ u bravu da smo sporove dobili – kaže Mirko Bočkaj.
– Za dodjelu stana trenutačno smo 5016. na listi – dodaje njegova supruga. Uglavnom, zaduživanje ih je dovelo do toga da danas doslovce nemaju što jesti:
– Sami pečemo kruh, tako je jeftinije – govori Ljiljana Bočkaj pa brizne u plač.
Prisjeti se tad svog ratnog puta pa se upita je li zaslužila da danas, u 51. godini, tako preživljava. Njezin tri godine stariji suprug samo nemoćno vrti glavom. Ni on ne vidi izlaz iz situacije u kojoj su se našli, no ne voli govoriti o bijedi koja ih je stisla. Ljiljana Bočkaj pak ne može ne spomenuti svoje dvoje djece:
– Kći je maturantica, ide u opću gimnaziju, odlična je učenica. Govori engleski, talijanski i ruski. Preko kompjutora je naučila i japanski. Htjela bi studirati jezike... A ja se brinem što još nije stigao novac za stipendiju, da si od njega može kupiti maturalnu haljinu... Ivan ide u prvi srednje, elektrotehničke. Nismo imali novca platiti mu izlet za malu maturu – kroz suze govori.
– Više smo gladni nego siti. Ima dana kad u usta stavim samo žličicu šećera i vode. Djeca kažu da više neće jesti kruh i margarin. Zgadio im se. Barbari je baka, moja mama, dala 200 kuna za maturalnu večeru – nastavlja. A onda joj pogled klizne na odličja što su ih ona i suprug dobili za sudjelovanje u Domovinskom ratu. Medalje za sudjelovanje u akcijama, priznanja, iskaznice... jedva su stali na stolić u dnevnom boravku:
– Željezo. Od toga se ne živi – govori Ljiljana, pažljivo slažući uspomene na ratne dane.
– Pošten čovjek je uvijek gubitnik – kaže dok stoji na vratima svog doma za koji se boji da joj ga banka, zbog neplaćenih rata, ne oduzme.