Tijela nikada 
nisu nađena, ali Baraba je osuđen za dvostruko ubojstvo i otmicu

– To su gluposti! Nisam ja nikoga ubio! Moja supruga Nataša 29. prosinca 1989. otputovala je vlakom s Glavnog željezničkog kolodvora. Za Njemačku! Osobno sam je ispratio, a sa mnom je bio i moj sin Mladen. Rekla mi je da normalno nastavim s radom te da će se ona vratiti do Tri kralja. Mi smo njezinoj majci bili dužni neki novac, bila je riječ o 18.000 DEM. Kako nas je Natašina majka pritiskala da taj novac vratimo, Nataša je rekla da ide u Kempten k rođaku od kojeg će taj novac posuditi... Kada se nije vratila, prijavio sam njezin nestanak policiji – zborio je Ivan Sokolčić Baraba, kada se 15 godina nakon "nestanka" svoje supruge Nataše Sokolčić zbog njezina ubojstva našao na optuženičkoj klupi pred sudskim vijećem Županijskog suda u Velikoj Gorici.

Ljubavnica stigla u kuću

Taj tada 58-godišnji vozač kamiona bio je optužen da je davne 1989. iz koristoljublja hladnokrvno ubio svoju suprugu. No to nije bio jedini zločin za koji mu se sudilo. Teretilo ga se i da je iz istog motiva 21. ožujka 2000. ubio svog susjeda Franju Vrčkovića. U oba slučaja Sokolčić se tijela tako promišljeno riješio da ona nikad nisu nađena. Upravo je zbog toga mislio da je siguran. Mislio je da se njegov zločin nikad neće otkriti. Pa je malo nakon "nestanka" njegove druge supruge Nataše Sokolčić u njihovu zajedničku kuću doveo jednu od svojih brojnih ljubavnica. Počeo je živjeti s njom, ona im je uskoro rodila kćer. Tko god ga je pitao gdje mu je supruga Nataša, hladnokrvno je odgovarao: – U Njemačkoj. Život je za Sokolčića manje-više nesmetano išao dalje. Sve dok njegov sin Mladen nije odlučio progovoriti.

– Tog sam dana, ne sjećam se koji je datum točno bio, došao do svog oca Ivana Sokolčića. Nataša Sokolčić pakirala je dva kovčega. Govorila je da odlazi od kuće. Ona i otac svađali su se preda mnom. Predbacivala mu je da je vara... U jednom trenutku rekao joj je da ode i da nam natoči vina. Poslušala ga je, a nakon nekoliko minuta on je krenuo za njom. Vratio se nakon možda nekoliko minuta i hladno mi kazao: – Dođi, pomozi mi da je ubijem! Krenuo sam za njim i vidio Natašu kako leži na podu ljetne kuhinje. Iz potiljka joj je curila krv. Čulo se hroptanje. Pored nje na podu je bio pajser koji je bio krvav. Zaključio sam da ju je time ubio. Bio sam u potpunom šoku, a moj otac nije ništa govorio. Samo je uzeo komad užeta i njime počeo stezati Natašin vrat.... – rekao je 2005. na suđenju Sokolčiću njegov sin Mladen. Ispričao je on tada kako je njegov otac Mladen stezao Natašin vrat pet do šest minuta, sve dok nije prestala hroptati. Baraba je zatim uzeo najlon i odrješito se obratio preplašenom sinu:

– Pomozi mi! Mladenu Sokolčiću nije ostalo ništa drugo nego da posluša oca, kojeg se i prije tog događaja bojao. Skupa s ocem Natašino je tijelo zamotao u najlon te ga odnio do prtljažnika sivog mercedesa. Otac i sin potom su sjeli u vozilo te su se odvezli najprije put Zaprešića, a zatim put Pojatnog. U jednom trenutku Sokolčić je zaustavio vozilo.

– Moramo je zakopati. Izađi iz vozila – kazao je sinu. Tijelo Nataše Sokolčić zakopano je tako na neutvrđenom mjestu na autocesti u izgradnji Zaprešić – Gubaševo, a godinama poslije nije nađeno ni uz pomoć specijalnih termovizijskih kamera. Kao što nije nađeno ni tijelo Franje Vrčkovića, kojeg je Sokolčić prvo oteo pa zatim s osam hitaca hladnokrvno ubio 21. ožujka 2000. Mladića je oteo jer je htio ucjenjivati njegova oca. Naime, nakon što je Nataša Sokolčić "nestala", Baraba je s vremenom upao u financijske probleme. Jer sve što je imao bilo je Natašino, a taj se novac brzo topio. Upao je u probleme s kamatarima, kuća mu je prodana na dražbi pa se dosjetio paklenog plana: otet će Vrčkovića, inače svog susjeda. Pomišljeno – učinjeno. Mladića, perspektivnog napadača NK Rakitje, u selu poznatog kao osobu koja je spremna svakom pomoći, presreo je na cesti i ponudio mu se da ga poveze. Franjo je, ne sluteći išta, ušao u sivi mercedes. I od tada mu se zameo svaki trag. Njegova obitelj tražila ga je po selu, u kafićima, na Sljemenu... A onda je njegov otac 22. ožujka primio poziv: muškarac čiji je glas šuškao i koji nije mogao izgovoriti r kazao mu je da će mu dati informacije o Franjinu nestanku, no zauzvrat je tražio 303.000 DEM. Kako Franjo nije nađen, a pozivi su se nastavili, Franjini roditelji sve su prijavili policiji.

Policija nije vjerovala

Postavljena je zamka u koju je Sokolčić uskoro upao. Zbog tog pokušaja iznude osuđen je na dvije godine zatvora u kojem je bio do početka 2003. No na slobodi nije dugo bio. Njegov sin Mladen odlučio je reći sve što zna. Da mu je otac ubio maćehu, majci je rekao još davne 1993. Rekao je i policiji. No nisu mu vjerovali. Jer Mladen je u to vrijeme bio teški ovisnik o drogama, traumatiziran onim što je vidio na brojnim hrvatskim ratištima. No kada mu je policija na koncu ipak povjerovala, ispričao im je da mu je otac kazao kako je ubio Vrčkovića. I kako je od njega tražio da mu pomogne riješiti se i tog tijela.

– Tražio je da mu pomognem da baci tijelo. Pokazao mi ga je. Bio je zamotan u tepih koji je stajao na podu garaže. Iz tog tepiha virile su muške noge u šarenim tenisicama i trapericama – rekao je Mladen Sokolčić, koji se tako prometnuo u krunskog svjedoka protiv vlastita oca. Oca, koji mu je kasnije iz zatvora poručio da će ga ubiti jer ga je "cinkao". No teško da će Sokolčić te svoje prijetnje ikada ostvariti. Dana 16. svibnja 2005. osuđen je na 33 godine zatvora zbog dva ubojstva, iako tijela njegovih žrtava nikad nisu nađena.

– Nek' sutkinja samo pjeva, ja sam vani za godinu dana – poručio je čuvši presudu. Rečenica izgovorena da bi zastrašila nazočne u sudnici nije bila ništa do prazna prijetnja. Sokolčić će svoj život najvjerojatnije skončati iza rešetaka. Izrečenu kaznu, naime, Vrhovni mu je sud povisio za još četiri godine.