Kada je početkom kolovoza 1995. počela Oluja, oslobodilačka akcija Hrvatske vojske, jedan je čovjek bio izrazito ponosan. Njegovo je ime bilo Ivan Korade i bio je general Hrvatske vojske, zapovjednik 7. gardijske brigade Pume, koja je prva kročila na teritorij do tada okupiranog Knina.
Zastava u Kninu
Zbog dotadašnjih zasluga u Domovinskom ratu, pogotovo na Južnom bojištu, gdje je u srpnju 1992. bio teško ranjen, ostavši pri tome bez ruke, Koradi je pripala izuzetna čast – upravo je on bio osoba koja je u društvu predsjednika dr. Franje Tuđmana i cijelog hrvatskog vojnog i državnog vrha podigla hrvatsku zastavu na kninskoj državi, označivši tako simbolično kraj krvavog rata.
No ratni junak, koji sa smiješkom gleda svijet s kninske tvrđave, 17 godina kasnije, pretvorio se u peterostrukog ubojicu, kojeg je koncem ožujka i početkom travnja 2008. desetak dana po šumama Hrvatskog zagorja lovilo gotovo 4000 pripadnika svih rodova policije. Među žrtvama pomahnitalog generala, koji je iz samo njemu znanih razloga, baš tada pošao sređivati račune stare nekoliko godina, bilo je i 12-godišnje dijete. Žrtva mu je bio i policajac, koji je posljednji pao od ruke čovjeka kojem je sustav godinama tolerirao nasilne ispade, premlaćivanja bivših suradnika i teror koji je provodio nad stanovnicima Zagorja. Na kraju je Korade, prema službenoj policijskoj verziji, presudio samome sebi, ostavivši iza sebe gomilu pitanja bez odgovora. Od kojih je ono najvažnije – je li se krvavi pohod pomahnitalog generala, pojačan maliganima, mogao spriječiti da su institucije u godinama koje su tome prethodile radile svoj posao?
A cijela ta krvava priča, kako će poslije pokazati policijska istraga, zapravo je počela u kolovozu 2007. kada je Korade zajedno sa svojim sinom Marijem, sudjelovao u tučnjavi u jednom od varaždinskih kafića. Tučnjavu je izazvao Mario Korade provocirajući jednog od konobara, a kada su stvari eskalirale, Mario Korade upomoć je pozvao "slavnog" oca, od kojeg je zbog njegove prijeke naravi strepio cijeli Varaždin i okolica. General se uskoro pojavio noseći pištolj s metkom u cijevi. U naguravanju koje je uslijedilo s konobarima i gostima kafića, otac i sin Korade su svladani, no pri tome su dobili dobre batine. Cijela priča, koja će nekoliko mjeseci kasnije, postati okidač za jedan od najkrvavijih pohoda, tada je završila tako što su, osim oca i sina Korade, zbog remećenja javnog reda i mira prijavljene još dvije osobe koje su sudjelovale u tučnjavi, dok je Korade "zaradio" i prijavu zbog ilegalnog posjedovanja oružja. I vjerojatno bi sve to ostalo unutar okvira još jednog nasilnog incidenta nekadašnjeg ratnog heroja da Korade u ožujku 2008. nije odlučio da je vrijeme za poravnanje račune. U to vrijeme bio je dobrano narušena zdravlja – pretio dijabetičar, koji se teško kretao te s bolesnim srcem – a situaciju sigurno nije poboljšavala ni to što je često i puno pio. U jednom od takvih stanja, prvo je napravio nered po kući, posvadivši se sa ženom i sinom te pritom mašući pištoljem. Svađu je garnirao i pucnjavom po kući, a meta mu je bio namještaj u koji je ispalio nekoliko hitaca. Onako bijesan, izjurio je iz doma te se uputio prema Vitešincu, mjestu gdje je vikendicu imao Davor Petriš, nekadašnji Koradin vojnik. Osim činjenice da su nekad zajedno ratovali, Petriša i Koradu povezivao je i nasilni incident iz ožujka 1993. Naime, bili su zajedno kada je Petriš, u to vrijeme vojni policajac, pijan u noćnom klubu Tonimir u Varaždinskim Toplicama iz pištolja usmrtio Gorana Vidovića i Momčila Tuluma. Njih su dvojica tražila da se Petriš zbog nedolična ponašanja ispriča njihovoj prijateljici, no umjesto isprike, dobili su metak. Petriš je bio osuđen na višegodišnju kaznu zatvora, a iz Lepoglave je na uvjetni otpust pušten u svibnju 2007. Htio je započeti novi život, sređivao je kuću, spremao svadbu.... No, sablasti prošlosti stigle su ga u liku njegova bivšeg zapovjednika, koji je u noći na 26. ožujka 2008. prvo pijan banuo u njegovu kuću, a potom od njega zatražio da obavi jedan poslić.
– Trebaš oteti jednu ženu. Ta je kučka majka onog zaštitara s kojim smo se lani potukli – pijano je frfljao Korade.
Odlučio ići do kraja
Plan se Petrišu ni najmanje nije svidio te ga je odbio. No, to odbijanje, nije lijepo zazvučalo umirovljenom generalu, koji je sebe doživljavao kao osobu kojoj se nikada ne može reći ne. Podigao je pištolj i zapucao na Petrišu. Ovaj se mrtav stropoštao na pod vikendice, a obilazeći lokvu krvi u kojoj je ostao ležati njegov nekadašnji suradnik i prijatelj, Korade je pomislio kako je došlo vrijeme za poravnavanje svih starih računa. Onako pijan, krenuo je najprije u Varaždinske Toplice, do kuće Z. R.
– Bila sam u spavaćici i gledala TV s kauča. Snaha je na katu spavala s unukom kada sam oko 3 sata čula lupkanje po prozoru dnevne sobe. Automatski sam, ne razmišljajući, krenula prema vratima. Otključala sam ih. Korade je tijelom odgurnuo vrata i naslonio se na njih. Podigao je desnu ruku u kojoj je imao pištolj. Naslonio mi ga je na vrat i rekao: "Dignut ću u zrak hižu i sve ću vas poklati!" Počela sam dozivati sina iako nije bio kod kuće. Vikala sam: "Dado! Dado!" Mislila sam da će ga to uplašiti, no umjesto toga, naredio mi je da uđem u auto. Nije mi dopustio ni da se odjenem – prepričala je kasnije te stravične trenutke Z. R.
Kada je sjela u Koradin džip, on je vozilom krenuo prema Varaždinskim Toplicama, a smrtno preplašena žena upitala ga je:
– Kaj sam ti ja kriva?
– Niš ti se ne bu dogodilo, samo mi budeš popušila...! – odgovorio je general. Z. R. je radila u Toplicama i poznavala generala od vremena kad se oporavljao od rana zadobivenih u ratu. Tada je odlučila pobjeći. Iskoristila je to što je dobro poznavala cestu po kojoj su se vozili te je u jednom trenutku iskočila.
– Pretrčala sam potom cestu i pritajila se u grmlju kod vrata bolnice Terme. Bojala sam se da me ne pronađe, pa sam razbila prozor na jednoj prostoriji i ušla. Nisam mogla izaći jer su vrata bila zaključana, pa sam razbila drugi prozor i ušla u garderobu. Bila sam krvava jer sam se porezala na staklo. Čuo me zaštitar koji me je takvu krvavu našao u 3.20 sati. Njemu sam odmah rekla da me oteo general Korade. On je pozvao policiju, no njima se nisam usudila reći što se dogodilo. Jer on je još bio jako moćan i mogao mi je nauditi ako ga prijavim – objasnila je kasnije Z. R. Za to vrijeme, bijesni Korade odlučio je da u svom obračunu ide do kraja. Izgubiti više nije imao što. Jednu je osobu već ubio, drugu oteo... Krenuo je natrag u Veliku Veterničku, prema kući Franje Kosa (64), s kojim je zbog nekih banalnih razloga bio u sukobu još otprije rata. Što se događalo te noći na 27. ožujka 2008., kasnije je policajcima ispričao Vlado Knok, koji je jedini te noći preživio susret s pomahnitalim generalom.
– Te sam večeri došao k Francu i gledali smo ponoćne vijesti. On je zaspao, a ja sam nastavio gledati film. Oko 20 minuta iza ponoći otvorila su se vrata i netko je bez ikakvog pitanja počeo pucati. U strahu sam se bacio pod stol praveći se da sam mrtav. Pogodio me, a nakon toga je desetak puta pucao u Franca, koji je ležao u krevetu i nije se ni probudio. Nakon toga je sjeo za stol. Vidio sam noge u maskirnoj uniformi i bijele tenisice. Popio je sve vino i onda otišao – ispričao je policajcima Knok kada su ga sutradan smrtno preplašenog našli.
–To je on! To je on! – ponavljao je misleći na Koradu.
Zapucao i po policiji
Iako nije mogao suvislo govoriti, Knok je policajcima kazao kako je vidio ruku s pištoljem u maskiranoj uniformi... I dok je policija oprezno slagala dijelove mozaika, još se uvijek libeći ratnog heroja proglasiti ubojicom, nađena su još dva tijela. Ovaj put bila je riječ o Ciliki Hundić i njezinu 12-godišnjem unuku. Korade ih je sat vremena nakon što je ubio Kosa i ranio Knoka usmrtio u Velikoj Veterničkoj 19. I to samo zato što ih je probudila pucnjava iz Kosove kuće pa su za Koradu bili nezgodni očevici. No susjedi će kasnije govorili da je motiv za njihovo ubojstvo ipak bilo nešto drugo. Korade je baku ubio jer ga je koju godinu prije optužila za krađu novca iz lokalnog dućana. Dječaka je pak ubio da bi prikrio ubojstvo njegove bake.
Učinio je to vrlo okrutno – stavivši mu pištolj ispod vrata. Četiri smrti u mirnom Zagorju na noge su digle cijeli kraj i policiju. No nitko se, sve do 31. ožujka, službeno nije usudio reći da iza krvavog pohoda stoji general Korade. Do tada je policija papagajski ponavljala da se Korade traži radi obavijesnog razgovora. U međuvremenu je za Koradom organizirana jedna od najvećih potraga u zemlji, a u jednom trenutku snimila ga je i termovizijska kamera. No tada nije uhićen, a javnost je kasnije nagađala da je policajcima bilo zapovjeđeno da ga uhvate živog. Koradi život ipak nije bio suđen. Ubio se 3. travnja 2008. u vikendici u koju je provalio, stotinjak metara od svoje kuće. No prije no što je okončao svoj život, zapucao je po policiji usmrtivši Marija Kusanića (32), pripadnika policijske postrojbe Kobre. Ubio ga je hicem iz kalašnjikova, a pucati je nastavio i po njegovim kolegama, koje su smrtno ranjenog policajca pokušavali izvući i spasiti. Za mladog policajaca na žalost bilo je kasno, a tim Specijalne policije, koji je 20 minuta kasnije upao u vikendicu u kojoj se Korade skrivao, našao ga je mrtvog. Ležao je na podu, prljav, okružen oružjem, potrbuške...
Iako je policija službeno priopćila da se Korade ubio, dio javnosti nikada tome nije povjerovao. Kao što nije povjerovao ni policijskim verzijama priče, prema kojima cijela ta dramatična situacija nije mogla biti ranije okončana. Pojedini sudionici tog događaja poslije su pričali da je zapovijed bila da se Korade uhvati živ. Policija u tome nije uspjela, no isto tako nije nikada ni objasnila jesu li napravljeni propusti tijekom lova na čovjeka koji je od ratnog heroja postao jedan od hrvatskih najozloglašenijih višestrukih ubojica.
>>Sam je došao na policiju i rekao: Ubio sam obitelj, pištolj je u autu
>>Odbjegli zatvorenik Slavko Vukašinec Vuko ubio vlasnika kockarnice
Za zasluge u Domovinskom ratu kapa odolje,ali ovo što je učinio na kraju svog života je za svaku osudu,ako uopće imam pravo da ga osuđujem. Zašto i zbog čega je to učinio, dali se to moglo izbjeći teško je odgovoriti.Mogu samo još ovo reći blistav početak i tragičan kraj.