Adriana Altaras rođena je u Zagrebu 1960. godine. Njezin otac, Jakov Altaras, liječnik i kasnije ugledni radiolog svjetskoga glasa, rođen je 12. listopada 1918. godine u Splitu. Sin je Leona Altarasa i supruge mu Regine. Adrianina majka Tea Fuhrmann rođena je u Zagrebu 1924. godine, a dio obitelji podrijetlom joj je iz Bjelovara. O svojoj, kako sama kaže, napornoj židovskoj obitelji koju u burnom 20. stoljeću nije mimoišla nijedna povijesna, ali ni privatna tegoba, Adriana je napisala živopisnu, nevjerojatno duhovitu, ali i potresnu autobiografsku knjigu “Titove naočale” koja je prije dvije godine bila hit u Njemačkoj i izazvala mnoge pozitivne komentare. Ovih će je dana na hrvatskom jeziku objaviti Mozaik knjiga, a očekuje se i dolazak njemačke spisateljice na zagrebačku promociju, vjerojatno sljedeće godine. Jer je adresar Adriane Altaras, u Njemačkoj poznate kazališne i filmske glumice, ali i operne (i operetne) redateljice, prepun. Trenutačno je Adriana i u velikom poslu snimanja dokumentarnog filma o brojnoj obitelji zbog kojeg je u lipnju i posjetila rodni Zagreb u potrazi za nepoznatim članovima obitelji o kojima piše i u svojem fulminantnom beletrističkom prvijencu. Hrvatski, kako sama kaže, svoj materinski jezik, ipak nije zaboravila, iako je još 1964. prokrijumčarena u automobilu prošla jugoslavensko-talijansku granicu bježeći od Titova režima.
Uloge uvjetovane izgledom
S Adrianom sjedim u kavani na Trgu bana Jelačića. Vrijeme je kišovito i za lipanj prohladno. S nama je i njezin hrvatski izdavač i urednik Zoran Maljković iz Mozaik knjige. Adriana spremno pozira, ali je vrlo temperamentna i pomalo nemirna pa vrlo lako bježi skromnoj digitalnoj kameri. I u knjizi, ali i u svom dokumentarnom filmu koji se očekuje s velikim zanimanjem, ta se njemačka glumica koja je zbog egzotičnog izgleda u njemačkoj kinematografiji i na kazališnim daskama godinama bila zadužena za uloge emigrantkinja iz jugoistočne Europe i Azije, bavi i imovinom svoje obitelji koja je ostala do danas zarobljena u bespućima hrvatskih paragrafa. Doista. Što se to dogodilo (ili se još događa) s povratom židovske imovine u Hrvatskoj, zemlji koja je nakon što je Adriana Altaras publicirala “Titove naočale” postala i punopravna članica Europske unije? Zašto se mnogima oduzeta i konfiscirana imovina vraća, ali zainteresirani Židovi nikako ne mogu dočekati taj trenutak? Zašto je Adriana Altaras tek nakon velikih problema uspjela u obiteljsko vlasništvo vratiti grob djeda Sigismunda sa židovskog dijela zagrebačkog Mirogoja, o čemu vrlo oštro i beskompromisno piše i u svojoj knjizi?
A taj je Adrianin djed Sigismund bio i vlasnik kavane Korzo, koja i danas strpljivo skuplja prašinu čvrsto zatvorenih vrata, iako se nalazi na jednom od najatraktivnijih dijelova zagrebačkog središta. No, da ne bi bilo nesporazuma, tu je kavanu djed Sigismund na vrijeme prodao i ona ne ulazi u neraščišćene račune obitelji Altaras i hrvatske države. Bio je djed Sigismund zagrebački veletrgovac staklom i porculanom, vlasnik tvrtke čija je obitelj živjela u blagostanju sve do Drugog svjetskog rata. A onda kreće onaj burni pogrom koji nije zaobišao ni živote Adrianinih najbližih. I dok je otac Jakov postao Titov partizan i proslavio se spašavanjem četrdesetero židovske dječice koju je uz pomoć jednog talijanskog vojnika i propusnica uspio izvući iz Splita do sigurnijeg utočišta u Italiji, majka Thea završila je u logorima, prvo u logoru Campo Porto Re u Kraljevici, a onda u koncentracijskom logoru Kampor na otoku Rabu.
>> \"Povrat židovske imovine povijesna je i moralna odgovornost\"
Spas za majku Theu, koja je u Zagrebu nosila židovsku zvijezdu od svibnja 1941. do veljače 1942. godine, skrivajući se kod prijatelja i poznanika, bio je američki logor u Santa Maria al Bagno u Italiji. Majka se nakon rata vraća u tadašnju Jugoslaviju, postaje ponosna članica Antifašističke omladine i Komunističke partije, završava studij arhitekture, ali onda navrat-nanos bježi iz Titove Jugoslavije te se godinama žilavo bori s njemačkom strogom birokracijom za reguliranje svoga građanskog i radnog statusa u Njemačkoj.
Adrianin otac Jakov, liječnik, bio je ludo hrabar čovjek koji je iz zapaljene splitske sinagoge spasio Toru. Jakov se u lipnju 1943. godine čak usudio mirno ući u koncentracijski logor na Rabu nakon što je sâm sebi izdao potvrdu da je ovlašten provjeriti higijenske uvjete u logoru. U logor je ušao i usput ga fotografirao, a onda iz njega izašao uz dozvolu talijanskih okupacijskih vlasti iako je čuvarima rekao da je Židov!? Taj se Adrianin junak iz djetinjstva hvalio i da je u ratu popravio naočale druga Tita, iako je to bila priča za malu djecu. Ali priča koje je dugo funkcionirala... U sukob s Titovim režimom dr. Altaras, koji je imao petero braće (Buki, Mento, Albert, Miko i Silvio) dolazi nakon što počinje istraživati smrt svoga brata Silvija, također partizana. Kad je doznao da mu je brat Silvije stradao pod sumnjivim okolnostima i to posljednjih dana Drugog svjetskog rata, u nekim čudnim partizanskim sukobima, dr. Jakov, ugledni zagrebački liječnik, i tada već predavač na Medicinskom fakultetu, čovjek koji je otkrio novu dijagnostičku metodu za rano otkrivanje raka crijeva i dalje ludo hrabar, diže tužbu i pokreće istragu. I onda, u duhu komunističkog režima od tužitelja i istražitelja postaje žrtva i mora hitno pobjeći iz Zagreba, ali i Jugoslavije, kako bi izbjegao montirani proces s unaprijed poznatim epilogom. U Zagrebu mu ostaju supruga i kći, ali i druga kći, Rosa, iz prvog braka.
U “Titovim naočalama” Adriana se na originalan, iznimno otvoren i direktan način obračunava i sa sobom, ali i s cijelom svojom obitelji. Piše i o židovskim, ponekad i zamornim vjerskim običajima, ali i lamentira o očevu i majčinom životu koji su bili prepuni tajni. Tako nakon očeve smrti u bolnici u njemačkom Giessenu, Adriana spremajući njegove stvari otkriva brojne tragove njegovih ljubavnica. Istražujući taj skriveni dio očeva života, otkriva i da vjerojatno ima i polubrata u Zagrebu. S majkom, koja umire poslije oca, o tome ne razgovara, ali u svojoj knjizi ne prešućuje te obiteljske, dobro skrivene tajne pri čemu otvoreno kritizira i svoju rodbinu i njihove karaktere, zbog čega je prihvatila savjet odvjetnika, pa je neke dijelove izvornog rukopisa ipak izmijenila, ublažila ili čak i izostavila iz prvog, njemačkog izdanja. Doduše, i u ovoj verziji koju će čitati hrvatski čitatelji ima podosta obiteljskih, privatnih, ali i pikanterija druge vrste (napose, na uvijek interesantnu temu židovstva) koji zorno svjedoče o borbenom Adrianinu životnom stavu.
Postupak za vilu Fuhrmann
I dok su danas iza Adriane Altaras brojni njemački filmovi (za film “Paradiso – sedam dana i sedam žena” dobila je Srebrnog medvjeda na festivalu u Berlinu 2000. godine), a uspješno je adaptirala i postavila “Vaginine monologe” Eve Ensler, svoj glumački debi imala je već u trećoj godini života, u partizanskom filmu “Doživljaji Nikoletine Bursaća” redatelja Branka Bauera, snimljenom prema scenariju Branka Ćopića. U tom je filmu snimljenom 1964. godine u dalmatinskim brdima glumila malu Židovku Ernu. Na snimanju je nosila debele vunene čarape koje su je greble, morala je piti kozje mlijeko i, naravno, plakati kada je trebalo. Iako je film snimila, na premijeri održanoj na Titov rođendan, dakle na Dan mladosti 1965. godine, nije se pojavila jer je već tada bila u bijegu...
To je tek dio paradoksa koji i danas prate Adrianin život. Život glumice, književnice, redateljice koja sve češće režira operete, majke dvojice sinova, ali i Židovke koja se udala za Nijemca, a ima židovske prijatelje i židovsku obitelj raseljenu diljem svijeta. I da. Naslijedila je i restitucijski postupak protiv hrvatske Vlade koji se izgleda tiče i čuvene Okrugle vile Fuhrmann s Gornjeg Prekrižja u kojoj je odrasla njezina majka Thea, arhitektica. A da je Adriani i ta vila obiteljska svetinja, ne treba posebno dokazivati.