Uporaba grba, zastave i himne Republike Hrvatske slobodna je u umjetničkom i glazbenom stvaralaštvu i u odgojno-nastavne svrhe, pod uvjetom da se time ne vrijeđa ugled i dostojanstvo Republike Hrvatske.
Tako naređuje hrvatski zakon. Dakle zakon (iz prve polovine devedesetih godina prošlog stojeća) kod uporabe himne spominje slobodu umjetničkog i glazbenog stvaralaštva. Normalno. Pa živimo u demokraciji koja ljudima garantira umjetničku slobodu i u tretmanu državne himne, i to čak i onda kada je riječ o inauguraciji predsjednika države.
Nitko ravnodušan
A zašto uopće pišem ovaj tekst? Pa zato što je neosporna diva hrvatske glazbe Josipa Lisac uz pijanista i skladatelja Zvjezdana Ružića na doista glazbeno skromnoj inauguraciji hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića u svom stilu izvela “Lijepu našu”. Što je neke oduševilo, a neke razgnjevilo. Čini se da nitko nije ostao ravnodušan.
Najviše je razgnjevljen ostao diplomirani pravnik i slovenski sportski djelatnik koji je Josipu Lisac kazneno prijavio zbog “umjetničkog penetriranja u skladbenu, tekstualnu i glazbenu strukturu himne”, ma što to značilo. I tako je taj pravnik i zaljubljenik u nogomet ispao pravi frajer. Umjesto da je tužio predsjednika Zorana Milanovića, koji je posredstvom svog ureda angažirao ugledne umjetnike za izvedbu himne, tužio je Josipu Lisac, i to zbog umjetničke penetracije na državnoj himni.
A kako je to Josipa Lisac “penetrirala” u himnu? Pa žena je izvela “Lijepu našu” u svojem osebujnom stilu po kojem je već odavno postala glazbena legenda. Zajedno sa Zvjezdanom Ružićem nije se ogriješila o melodijsku liniju himne, a tekst je pjevala s dubokom emocijom pretvarajući neke riječi u zvuk. Tako je izvedba “Lijepe naše” na predsjedničkoj inauguraciji postala svojevrsna instalacija suvremenosti, umjetničke kreacije i osobnosti koja je svojstvena samo glazbenim primadonama. A hrvatska glazbena primadona je Josipa Lisac, to valjda nikome ne treba objašnjavati. Ili ipak...
O njezinoj interpretaciji svaki građanin Hrvatske i, ako hoćete, svaka Hrvatica i Hrvat mogu imati svoje mišljenje i mogu ga slobodno izraziti. O tome se može izjasniti i struka, bliža i daljnja rodbina, prijatelji i neprijatelji, domoljubi i izdajnici, pa i ravnatelj Opere osječkog Hrvatskog narodnog kazališta Filip Pavišić koji je preuzeo nezahvalnu ulogu čuvara hrvatske državne himne. Ali oni ne mogu Josipi Lisac u 21. stoljeću diktirati kako će otpjevati hrvatsku himnu. I točka. I nipošto ne mogu sumnjati u njezine motive pri pjevanju hrvatske himne.
Kamo je otišlo ovo društvo
Pa kamo je to ovo društvo otišlo? Tko će zaustaviti ovo jalovo ludilo i kvazidomoljubno prenemaganje? Tko će upaliti svjetlo u krčmi koja je zaboravila da je Josipa Lisac sedamdesetih godina prošlog stoljeća antologijski otpjevala Ave Mariju iz “Gubec-bega” Metikoša, Krajača i Prohaske, kao i da je svakim svojim nastupom slavila i hrvatsku duhovnost i hrvatsku glazbenu kreaciju.
A sada se, kao, mora opravdavati pred nasilnicima duha koji su zaboravili da je sloboda preduvjet svake umjetnosti.
Kako god loša izvedba