Riječki pijanist Zvjezdan Ružić jedan je od ponajboljih domaćih glazbenika koji hrabro grabi naprijed. U pet godina objavio je četiri albuma, osvojio priznanja kritike i kolega. Sudjelovanje na predsjedničkoj inauguraciji Zorana Milanovića s Josipom Lisac dovelo ga je u izravnom TV prijenosu i do najšire publike, a njihova hrabra izvedba hrvatske himne potaknula je rasprave. Kao i uvijek, rušenje konvencija neki ne prihvaćaju najbolje pa Ružić detaljno govori o konceptu izvedbe i novog, drugačijeg aranžmana “Lijepe naše”, u kojem mnogi nisu shvatili sve detalje. Što samo pokazuje uskogrudnost i robovanje klišejima. No takvih sporova bilo je oduvijek, pri čemu je jedino bitno da umjetnici ne popuste pred “cenzurom” koja im se nameće.
Jeste li ikada bili u situaciji sličnoj ovoj s predsjedničke inauguracije?
Nikada ništa slično nisam doživio. Danima čitava zemlja bruji o tome, a ja sam imao tu čast da na najvažnijem eventu u zemlji doživim i svoju prvu službenu suradnju s Josipom Lisac. Već smo pokušali ostvariti suradnju, ali uvijek se nešto izjalovilo. A prekjučer smo se Josipa i ja smijali kako nam je dogovor uspio – ni više ni manje, već na inauguraciji. Stoga je za mene taj dan nosio dvostruku čast i zauvijek ću ga pamtiti.
Kako ste se odlučili kakvu obradu himne izvesti?
Sve je počelo telefonskim pozivom gospođe Lisac. Prije mjesec dana nazvala me i rekla kako je dobila poziv od gospodina Milanovića da izvede himnu na inauguraciji. Rekla je: “Odmah sam se sjetila vas i vašeg ‘Pianotrona’. Imate li ideju kako bismo mogli izvesti himnu, a da bude posebno?” Već tijekom telefonskog razgovora čuo sam aranžman u glavi, jednostavno mi je svirao. Odmah sam pristao na suradnju. Dan kasnije javio sam Josipi da sam napravio svoju verziju “Lijepe naše” na mellotronu i klaviru te da sam u zadnjem dijelu skladbe dodao i dodatne zvukove timpana, gongova i mandoline, koje sviram nogom. Još jedan dan kasnije Josipa je stigla k meni u stan na probu i pitala: “A mogu li i ja malo sugerirati, ipak je ovo suradnja?” Poslušala je moju izvedbu i samo rekla: “Pa ovo je predivno!” Počela je pjevati i dogodila se čarolija. Ipak, to je Josipa Lisac. Čak i njen “dobar dan” zvuči drugačije i magično.
Jeste li imali probe i svjesno išli na dekonstrukciju ili se to dogodilo spontano?
Nemoguće je spojiti Josipu i mene, a očekivati uobičajenu interpretaciju. Josipa je umjetnica koja svoju karijeru živi dvadeset godina ispred svog vremena, a ja u projektu “Pianotron” spajam mellotron i koncertni klavir na način kako ih još nitko nikad nije spojio. Zajedničko nam je to što ja gradim svoj zvuk i glazbeni potpis ne opterećujući se pravilima, a Josipa to radi čitav život i zato je poštujem do neba! Razgovarajući o himni, odmah sam joj rekao kako je ja doživljavam romantičnije, nježnije i toplije – na način na koji doživljavam svoju domovinu. I moj aranžman na “Pianotronu” vodio me u smjeru romantike i poleta. Josipa je također komentirala kako i ona doživljava hrvatsku himnu puno nježnije i toplije od onih verzija na koje smo navikli. Tako da smo od početka bili usklađeni glede vizije što želimo svojim notama poručiti. A htjeli smo poručiti samo ljubav. S puno ljubavi i poštovanja prema himni pristupili smo pripremi, oboje smo je danima sanjali i vrtjela nam se po glavi, što svjedoči koliko nam je bilo stalo.
Jesu li Milanović i ljudi iz predsjedničkog Ureda čuli ovu verziju himne prije prijenosa?
Ljudi iz Milanovićeva ureda čuli su ju na generalnoj probi, no sam predsjednik prvi ju je put čuo na inauguraciji. Ali on je naglasio kako želi da to bude posebno i drugačije. Zato smo Josipa i ja bili tamo. Predsjednik nam je nakon inauguracije čestitao na izvedbi i rekao da mu se jako svidjela. Reakcije iz Ureda predsjednika također su bile odlične, kao i reakcije uzvanika na inauguraciji. Osim toga, bilo je lijepo vidjeti vojni big band kako izvodi jazz-standarde na koktel-partyju po završetku inauguracije. Lijepo je vidjeti da se stvari mijenjaju, da je Milanović ukazao na kulturu i da ne mora sve uvijek biti predvidivo.
Što kažete na različite reakcije ljudi, prije svega na vokalnu izvedbu koja je izazvala različite komentare?
Jedino što mi je bitno je iskrenost u glazbi. Greške mi nikad ne smetaju. Pristupam glazbi bez kalkulacija i slijedim svoje srce. Isto tako pristupa joj i Josipa. Oboje smo s toliko iskrenosti i poniznosti krenuli pripremati himnu, snimali na mobitel izvedbu za izvedbom pa bismo sjeli, jeli krafne koje je Josipa donijela i komentirali svaki detalj. Kada smo oboje bili zadovoljni formom, komentirali smo kako će sigurno biti svakakvih komentara. Ali, da sam se ikada zamarao komentarima, ne bih danas imao “Pianotron” i spajao nespojivo, ne bih toliko toga napravio na način na koji jesam.
Ovo vam je bio drugi važan nastup u samo nekoliko dana, prije toga ste svirali s Jazz orkestrom HRT-a u MSU, kada su vaše kompozicije također bile prilično promijenjene.
Bilo je predivno čuti nove aranžmane mojih skladbi koje potpisuju Luka Žužić i Aleš Avbelj. Naravno da su zvučale drugačije na što sam navikao, ali to i jest poanta. Prilagodba i otvorenost za nove izazove, horizonte... Kada je veliko nevrijeme, kako je moguće da stara i velika stabla iščupa iz korijena, a mlada stabla prežive uz pokoju slomljenu granu? Znate zašto? Zbog prilagodbe. Jer mlada se stabla ne opiru, dok stara stabla od silnog opiranja nestanu. Upravo prilagodba i otvorenost bitne su za život, ne samo za glazbu. A ljudi se boje promjena, često ne vide koliko ljepote se nalazi u nepoznatom i neotkrivenom.
I u izvedbi himne koristili ste uz klavir i mellotron, koji je ključan u vašem aktualnom projektu “Pianotron” i na zadnjem albumu “Delightful F”.
“Pianotron” je moj novi projekt za koji duboko osjećam da je tek krenuo na veliko putovanje. Reakcije su iznad svih očekivanja. Nedavno sam izdao i četvrti album “Delightful F”. Snimljen je u Velikoj koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, u uvjetima kakve glazbenik može samo poželjeti, a u dobrim rukama producenta Filipa Vidovića koji je napravio vrhunski zvuk. A priča ide jer upravo mi je stigao lijepi mail iz inozemstva s potvrđenim koncertima. No o tome uskoro. Sretan sam što ljudi prepoznaju moju predanost onome što radim, odnosno, točnije rečeno – živim.
Pretpostavljam da ćete osvojiti nekoliko nominacija za Porin?
Imam čast da mi je rad još od prvog autorskog albuma prepoznat od struke te sam u prvih trideset godina života dobio pet Porina. Svaki mi je bio važan i jednako “težak”. No istaknuo bih lanjsku dodjelu na kojoj sam dobio čak dva Porina s albumom “Pandaland”, i to za najbolji jazz-album i za najbolju jazz-izvedbu.
Čini se da ste iz zabrana jazza i prilično ozbiljne glazbe uspjeli postati prepoznatljivi i široj publici, jeste li zadovoljni zbog toga?
Iako sam studirao jazz-klavir na jazz-konzervatoriju u Klagenfurtu, davnih dana sam se prestao opterećivati žanrovima. Surađivao sam i s ljudima s hrvatske pop i rock-scene, pisao orkestracije i analizirao filmsku glazbu Ennija Morriconea, skladao i aranžirao za big band, napravio svoj studio i bavio se produkcijom, producirao za ljubljanski big band, surađivao i s klasičnim glazbenicima, imao puno jazz-projekata. A onda sam napravio “Pianotron”, koji je spoj svih mojih iskustava koje sam glazbom doživio i na kojem se ne opterećujem ikakvim pravilima i granicama. Glazbu za album “Delightful F”, za koju tvrdim da je žanrovski “new age”, stvarao sam izvan svih formi na koje je struka navikla. “Pianotron” je privukao publiku od 7 do 77 koja se na koncertima smije, plače, koji odlaze kući sretni i zahvaljuju mi za meditativno stanje u koje ih moja glazba odvodi. Predivno mi je to jer glazbu dijelim isključivo na iskrenu i proračunatu, dobru i lošu.
Druže umjetniče, stav baš me briga za komentare možeš 'upražnjavati' o svom trošku i o novcu privatne publike, s javnim novcem ne.