Poraste li i u trećem kvartalu ove godine bar malo, što je vrlo izvjesno, hrvatski će se bruto domaći proizvod (BDP) vratiti na razinu na kojoj je bio na kraju drugog kvartala 2011. godine, ili na otprilike 45 milijardi eura. Stoga je dobar trenutak za podvući crtu i vidjeti koliko nas je stajala recesija 2011.-2016.
Ako se računa samo pad u odnosu na 2011., dakle ako se gleda samo ono “ispod crte”, ukupni gubitak bruto domaćeg proizvoda u razdoblju 2011.-2016. bit će oko 4,5 milijardi eura. Preračunano po prosječnom tečaju za to razdoblje od 7,6 kuna za euro, gubitak BDP-a u četiri godine u odnosu na 2011. bit će oko 34,3 milijarde kuna.
Ali, da je Hrvatska ekonomija od 2011. do danas rasla po vrlo skromnoj stopi od dva posto, BDP u četiri godine, 2012.-2015., ne bi iznosio ukupno 174,4 nego 188 milijardi eura, što je 13,6 milijardi eura ili goleme 104 milijarde kuna više. To je bruto domaći proizvod koji je Hrvatska mogla i trebala imati, a nije, koji je propušten.
Zamislimo samo što je Hrvatska mogla učiniti s 25 milijardi kuna više svake godine! Mogla je isplaćivati dvostruko veće plaće svim profesorima, liječnicima, policajcima, vojnicima. Mogla je svake godine sagraditi 16 peljeških mostova ili po još jednu kompletnu mrežu autocesta... Tko je kriv što nije? Tko je kriv što je u europskoj financijskoj panici, koju je pokrenula Grčka, Hrvatska propustila stvoriti 104 milijarde kuna više?
Prvi kandidati za krivce su oni koji su bili odgovorni, koji su tražili da se upravo njima povjeri zadaća da takvo što spriječe. Oni koji su bili izvrsno plaćeni da se pobrinu da se to ne dogodi, a onda se u krizi pokazalo da nisu sposobni zaustaviti i brzo preokrenuti razorne trendove nego samo prebacivati odgovornost na druge. U fiskalnoj politici to su bili premijeri, potpredsjednici Vlade zaduženi za gospodarstvo te ministri financija. U monetarnoj politici to su bili guverneri HNB-a.
Oni su očigledno ili odabrali i provodili pogrešne politike, neprimjerene kriznim okolnostima, ili nisu uspijevali pronaći i provesti politike koje bi spriječile neželjeni razvoj događaja i štetu, koliko god su zračili optimizmom. Ni svaka za sebe ni zajedno hrvatska fiskalna i monetarna politika četiri godine nisu uspijevale zaustaviti kreditni slom, preokrenuti pad privatne potrošnje i investicija niti spriječiti eksplozivan rast insolventnosti tvrtki i građana.
Naravno, to nije bilo ni lako uz katastrofalne pogreške europskih politika (primjerice, ECB-ovo dizanje kamate 2011.), ali nije bilo ni nemoguće. Postoje zemlje s kojima se Hrvatsku uspoređuje i koje su 2012.-2013. potonule kao i Hrvatska (Mađarska, Slovenija, Srbija), ali su se brzo i izvukle. A postoje i slične zemlje koje ni 2011. ni kasnije uopće nisu imale pad BDP-a: Albanija, Slovačka, Poljska, Rumunjska, Bugarska.
Svoj dio krivice za najdublju i najdulju recesiju u EU među tranzicijskim zemljama tvorci i realizatori fiskalne politike platili su na izborima. Razgovor o krivici odgovornih za monetarnu politiku tek treba otvoriti.