PREDSJEDNIK RIJEKE

Tko je Mišković? Uspjeh je gradio u Nigeriji gdje je morao gledati i pogubljenja...

Foto: Luka Stanzl/Pixsell
Damir Mišković
Foto: Marko Prpić/Pixsell
Damir Mišković
Foto: Goran Kovačić/Pixsell
Damir Mišković
Foto: Nel Pavletić/Pixsell
Damir Mišković i Davor Šuker
Foto: Goran Stanzl/PIXSELL
Mišković Mamić
28.05.2017.
u 20:07
Obitelj potječe iz sela Miškovići na Pagu u kojem je Rijekin predsjednik podigao velebno zdanje, vilu na čijem bi pogledu pozavidjeli i puno veći bogataši.
Pogledaj originalni članak

Pod zapadnom tribinom Rijekina stadiona klupski predsjednik Damir Mišković (52) na parkingu je ispred mix-zone zadovoljno ispijao pivo iz plastične čaše nakon jedne od pobjeda u Rijekinu šampionskom maršu ovog proljeća. Veselio se i šalio s prijateljima, igračima, novinarima tik do svog tamnosivog Ferrarija, parkiranog uz ulaz u klupske prostorije. Prišao nam je s leđa dok smo razgovarali s jednim od junaka sezone Markom Vešovićem...

– Nemojte njega ništa pitati, on je bio najgori danas, haha!

Bila je to šala nakon koje je pao u zagrljaj brzonogom Crnogorcu, jednom od miljenika Rujevice.

– Ljudi, vjerujte mi... Ovo je najbolja ekipa. Nema bolje u ligi – govorio je Koradu Vujnoviću s Radija Rijeke.

Otac se doselio s Paga

Proljeće je bilo mlado, a dok su svi još s nepovjerenjem gledali prema kraju sezone, opušteni Mišković odavao je dojam čovjeka koji unaprijed zna kako će se rasplesti film čija je dramatika sa svakim kolom postajala sve veća. Netom prije toga sjurio se iz svečane lože na teren i slavio s igračima pobjedu uz vatromet i skandiranje navijačke skupine Armade.

I nikad na svijetu, da ne znate o kome se radi, ne biste pogodili na kojem novcu počiva taj čovjek s crnom kosom do ramena, što sve posjeduje i da je upravo taj flegmatični Riječanin projektirao sa suradnicima klub i momčad koja je promijenila odnose snaga u hrvatskom nogometu, prekinula 11-godišnju dominaciju Dinama, podigao kamp za divljenje i, da sve to sažmemo... pokrenuo 2012. najveće privatno ulaganje u hrvatskom sportu u posljednjih četvrt stoljeća.

Tko je Damir Mišković? Obitelj potječe iz sela Miškovići na Pagu u kojem je Rijekin predsjednik podigao velebno zdanje, vilu na čijem bi pogledu pozavidjeli i puno veći bogataši. Djed se poslije Drugog svjetskog rata doselio u Rijeku i zaposlio u luci, a s njim i Damirov otac Šime. Živjeli su u riječkom Starom gradu te su kao i svi tamošnji stanovnici počeli navijati za klub s kultne Kantride. Majka je radila u trgovini obuće “Beograd”.

Damir je rođen 20. ožujka 1965. Završio je Pomorsku školu, a uz nogomet je u mladosti bio jako vezan jer je branio za manje riječke klubove – Orijent, Krasicu, Grobničan i Pomorac. Vodili su ga trenerski velikani poput Đalme Markovića i Marijana Brnčića, tako da Mišković nije od onih koji su u klupske prostorije ušli bez ikakvog nogometnog pedigrea. Ljubav je bila i orkestar limene glazbe u kojem je svirao – doboš.

Foto: Marko Prpic/PIXSELL
Foto: Marko Prpic/PIXSELL
Foto: Marko Prpic/PIXSELL
Foto: Marko Prpic/PIXSELL
Foto: Marko Prpic/PIXSELL
Foto: Marko Prpic/PIXSELL
Foto: Marko Prpic/PIXSELL
Foto: Marko Prpic/PIXSELL
Foto: Marko Prpic/PIXSELL
Foto: Marko Prpic/PIXSELL
Foto: Marko Prpic/PIXSELL
Foto: Marko Prpic/PIXSELL

Nakon završetka Pomorske škole otišao je u Norvešku.

– Pomalo buntovnički, moram priznati. Kasnije sam išao u Nigeriju, “po kazni” – rekao je otkrivajući se riječkom novinarskom doajenu Orlandu Rivettiju kad je ulazio u klub.

No, u Norveškoj je počeo skupljati iskustvo radeći kao “supercargo” – osoba koja u luci u suradnji s kapetanima kontrolira da se roba na brodove ukrca i s njih iskrca kako treba. Damirov otac je od 1978. do 1984. radio u Nigeriji za talijanskog biznismena Gabrielea Volpija. Tu je začeta poveznica s čovjekom uz čiju će pomoć tri desetljeća poslije Mišković oživjeti riječki sport. Mišković i Predrag Sloboda koji je s Volpijem surađivao još duže. Na samom početku devedesetih Mišković je sjever Europe zamijenio Nigerijom u koju je došao na poziv Slobode, također kao supercargo. U vrijeme kad je došao, Nigerijom je vladala vojna hunta. Javna pogubljenja bila su redovita i nemalo im je puta Riječanin i svjedočio.

Više od 20.000 radnika

– A kako će biti vidjeti pogubljenje... Strašno! Gledao sam pogubljenja 1991. i 1992. Teško je to ispričati, bilo je ružno, ali morao sam to gledati. Takav je bio njihov ritual – ispričao je jednom u emisiji Veto na N1 televiziji uredniku Sanjinu Španoviću.

U to vrijeme s Miškovićem je već u braku bila Riječanka Snježana, koja je također živjela na Zametu kamo su se Miškovići preselili. Voljela je sport, igrala rukomet, izlazili su na ista mjesta i dogodila se ljubav koja je dala dvije kćeri – Annu i Mateu. Onog dana kad je Rijeka prvi put u povijesti postala prvak države, obitelj Mišković slavila je njihovu promociju u Švicarskoj gdje su završile fakultete.

Inače je život tekao tako da su često bili razdvojeni zbog Nigerije. A posao se ondje odlično razvijao. U vrijeme kad je došao, u firmi je bilo samo osam bijelaca, a menadžeri su često odlazili jer nije lako živjeti ondje. Jedan Englez otišao je na godišnji i više se nije vratio. U lučki grad Warri Miškoviću su nakon tri godine stigle Snježana i kćeri, a on je postao najmlađi “general menadžer”. Posao se širio, pa je firma Orlean Invest čiji je Mišković zaposlenik u jednom trenutku imala više od 20.000 radnika (oko 120 Hrvata). Danas drži koncesije za četiri luke u kojima rade logistiku za naftne kompanije koje rade bušotine na moru i kopnu.

– Sav materijal za te bušotine ide preko nas u tim lukama. Usto, podigli smo i kampove uz te luke gdje radnici žive i imaju restorane, dućane, kina... sve uvjete za život na top-razini – ispričao je Mišković, po profesiji agent-špediter.

Budući da je Nigerija jedan od najvećih izvoznika nafte u Africi s proizvodnjom od 2,2-2,5 milijuna barela nafte dnevno, Mišković, Sloboda i ostali mogli su zaraditi više nego pristojno. Ili sasvim dovoljno da kao Riječani dio zarade posvete ulaganju u svoj grad. No, to se dogodilo zaobilaznim putem, preko spomenutog Volpija, velikog ljubitelja vaterpola i vlasnika moćnog Pro Recca, tadašnjeg vladara Europe. Nakon nekog vremena Sloboda je uvjerio Volpija da njegova fondacija Social Sports 2009. uloži u riječko Primorje koje je 2014. donijelo prvi državni momčadski naslov u grad na Kvarneru. Mišković je Slobodi u Primorju bio dopredsjednik.

Zamolio ga pokojni Komen

Nekako paralelno s ulaskom u Primorje, u ozbiljnim problemima našao se nogometni klub s Kantride, pokošen nakon povlačenja Ježića i s više od tri milijuna eura duga, pretvoren u “olupinu s Kvarnera” kojoj je prijetila sudbina Varteksa – potonuće u najniži rang. Početkom 2012. godine Mišković je uz veliku podršku Volpija – koji je inače mislio namijeniti novac za Malagu – odlučio ući u klub, pokrpati dugove i pokrenuti projekt stvaranja stabilnog kluba... Zamolio ga je tadašnji predsjednik, sada nažalost pokojni Robert Komen.

– Tko ne bude radio, mora otići – bila je jedna od prvih rečenica čovjeka čiji radni dan traje 18 do 20 sati i ne sjeća se kad je zadnji put uzeo godišnji. Da je mislio ozbiljno, pokazalo se u godinama koje slijede i u kojima je Rijeku iz učmalog kluba pretvorio u firmu koja posluje kao igrač na tržištu, opredijeljen za koncepciju samofinanciranja. Umjesto glomaznog izvršnog odbora, karakterističnog za naše sportske kolektive, u kojem jedan ili dvojica rade i doprinose, a većina sjedi samo radi dizanja ruku, a u međuvremenu jedan cinkari drugog, treći ogovara trenera, četvrti čistačicu, peti priprema spinove za novine... Mišković je postavio klub tako da je 99% sportske i poslovne politike u rukama petorice ljudi – dopredsjednika Deana Šćulca, sportskog direktora Srećka Juričića, njegova zamjenika Ivana Mance i velikog realizatora – trenera Matjaža Keka. Izvan ovog kruga nitko se ne može miješati u prodaju ili kupovinu igrača, iznose ugovora, a kamoli tko će biti na terenu. Tko je peti? Već spomenuta Snježana, jedna od nekoliko važnih žena u klubu. Suprugu prenosi utakmice kad je odsutan, a kad je u dva navrata mislio odustati od svega odlučno mu je rekla: “Damire, moraš ići do kraja!”.

Godinu po godinu rezultati su rasli, a marketinški se Rijeka najviše približila “presingu” koji je ranije igrala ekipa iz Medveščaka. O koliko se ozbiljnoj priči radi, vidjelo se kad je klub lani u svom novom domu na Rujevici organizirao javnu tribinu za navijače kojima su do u detalje predstavljeni rezultati poslovanja iz kojih se vidjelo da je od 2012. uloženo oko 50 milijuna eura, što u momčad, što u rad kluba, što u izgradnju famoznog kampa sa stadionom za 6000 gledatelja i šest velikih terena na kojima bi i Ronaldo poželio trenirati kad bi vidio kakav se pogled s njih pruža. Momčad koja će postati šampionska na početku ove sezone spektakularno je predstavljena na gatu Karoline Riječke, a posljednji derbi s Hajdukom s čudesnom koreografijom Armade sniman je s drona!

Damir Mišković kralj je “političkog smješka” koji ne ulazi u ratove niti ih otvara u hrvatskom nogometu. Zdravka Mamića zvao je na veliku feštu za 50. rođendan kao čelnika Dinama, a pozive je poslao i u sve druge prvoligaške klubove, čak i neke drugoligaške. Dok su navijači i mediji grmjeli na suđenje, Mišković je cijelo vrijeme poručivao da sa sucima nema problema. Jednom je otkriveno da je nazvao šefa sudaca Kulušića i pitao ga samo “je li bio penal”. Ako je vršio pritisak, radio je to da nismo znali. U HNS-u je ostavku podnosio, pa povlačio, pa aktivirao, ali nijednom nije odveo Rijeku u opoziciju iz koje ne bi imao nikakve šanse. Nikad nemoj dati do znanja bilo kome izvan obitelji što misliš, jedna je od čuvenih replika omiljene mu filmske trilogije “Kum” koju...

– Obavezno pogledam jednom godišnje. Da se podsjetimo kako se familija poštovala s jedne strane, pozitivne, ne one negativne – rekao je nedavno.

Prijatelji Idriz i Zanelli

Strasti su mu i plivanje, sva mediteranska trava osim “zelenjave”, naročito pašta, druženje s prijateljima Idrizom Cizeom i Deanom Zanellijem, jedrenje Kvarnerom, ranč u Fužinama s jelenima, guskama, patkama, paunovima... I da, novogodišnje proslave u Dubaiju gdje je i skovan plan “šampioni”. Mišković, Šćulac, Juričić, Mance i Kek dali su si ondje ruke i rekli “više nema nazad”.

Zašto se vratio i uložio? Ulaganja u hrvatskom sportu nepovratna su. Možda zbog trenutaka poput onog s Kekom nakon jedne od pobjeda kad su završili u pekarnici na Turniću. Sjeli su na stepenice s burekom i jogurtom i guštali. Takvih trenutaka u Nigeriji nema, jer svaki izlazak izvan “ograde” obavezan je u blindiranom autu i pod pratnjom policije. A možda i jer ga i dan-danas kad muzika pita “koju ćemo, gazda” slome stihovi: “Iz tvoje sam kolijevke, Rijeko, otplovio negdje daleko...”.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 12

Avatar links
links
06:17 29.05.2017.

ne radite romane bezveze, on je Volpijev čovjek i tu sva priča završava!!!

Avatar nekakav
nekakav
07:21 29.05.2017.

baš tako, on je volpijev radnik, a volpi jako voli se izmotavati sa plaćanjem poreza. neće me ništa začuditi kad za par godina otkriju da je preko rijeke bilo veliko pranje novca. ne zaboravite da je dinamov mamić najveći izvoznik igrača u rijeku. a ako mamića optužujete za neplaćanje poreza, onda morate biti svjesni da je za takvu rabotu potrebna i druga strana. tako da, šmrc, od jeseni gledamo opet ligu dominacije dinama. tko će se suprotstaviti njima? ekipa se vešovićem?! frankom?! prekosutra u kupu opet dokaz da je rijjeka ipak, i unatoč naslovu, ligu ispod dinama. i da, jako me zanima kako će armada popratiti pad rijeke, u prvom redu financijski. jer se to čeka već jako dugo. najesen najveće iznenađenje će biti osijek.

DU
Deleted user
22:19 28.05.2017.

Nije morao ici u Nigeriju 1991-92 mogao je borit se za Hrvatsku da se nedogadaju zlodjela koja su dogodila . Pa nebi imaovtraume od smaknuca u Nigeriji