Tko je hrvatska ekonomska elita koja zajedno s političkom drma državom i kakva joj je uloga u razvoju države? Sociolog dr. Drago Čengić s Instituta društvenih znanosti u tek objavljenoj knjizi intrigantnog naslova "Ekonomska elita: vladar iz sjene?" a osobito u završnom poglavlju pesimističnog naslova "Bez sretnog završetka: tko je zapravo nova hrvatska ekonomska elita" niže odgovore na ta i mnoga druga aktualna pitanja koja plastično opisuju hrvatsku stvarnost. Bavi se i nepovjerenjem javnosti u političare, poduzetnike i menadžere i odnosom tih elita prema običnom čovjeku i znanstvenoj i kulturnoj eliti. Hrvatska ekonomska elita je po njemu još uvijek konglomerat vlasnika i menadžera malih, srednjih i velikih poduzeća koji su proteklih 20-tak godina rasli presporo da bi se mogli riješiti utega politike (vlasnika općih uvjeta poslovanja i gospodara lokalnih tržišta i predatorskih mreža), ali i ravnopravno se nositi sa stranom konkurencijom na domaćem i inozemnom tržištu.
"Ako u nacionalnim okvirima nisu dovoljno ekonomski jaki, još uvijek su osuđeni na suradnju s političkim moćnicima i to na onu koja često završava zajedničkom diobom plijena kroz "zarobljavanje države" i kontrolu njenih ključnih resursa. S političkom elitom dijele prijezir prema običnom čovjeku, političari prema svojim biračima, poslodavci prema svojim radnicima, ali i prema "neradišnoj" znanstvenoj i kulturnoj eliti, koje ionako ništa ne razumiju od njihovih problema, a pogotovo "zakone tržišta". Uostalom, i jedni i drugi izbjegavaju ozbiljniju suradnju sa znanstvenom i kulturnom elitom, koja bi ih obvezala na ozbiljnije i dugoročnije ulaganje u znanstveni i kulturni sektor društva (čast iznimkama). Kao što izbjegavaju i bilo kakav smislen dijalog s tim elitama o njihovim dugoročnim obvezama prema izgradnji integriteta relevantnih institucija, promicanju vrijednosti rada i stvaralaštva kao nacionalno obvezujućim orijentirima javnog djelovanja i prema rekonstrukciji zajednice posve destruirane naplavinama političkog kapitalizma" - opisuje Čengić hrvatsku ekonmsku elitu u knjizi koju je objavio Institut Pilar.
Pojedini predstavnici ekonomske elite posljednjih nekoliko godina pritisnuti krizom, navodi, povremeno nude široj javnosti i određene modele racionalnog uređenja državne uprave i uspješnog upravljanja, očekujući da ih operacionalizira politička elita kao (i) njihov javni servis. No, na te povike nema s druge strane ozbiljnijih reformi, razgovora o stvarnim problemima zemlje, ni promjene vlastita ponašanja, ističe Čengić. Upozorava da ne smijemo zaboraviti još jednu stvar: "Iza zahtjeva za poželjnim, naoko društveno racionalnim tipovima ponašanja političke elite i državne birokracije prema poslovnim ljudima (kroz osiguravanje boljih uvjeta poslovanja i poticanja poduzetništva) leži jedan samorazumljiv motiv. To je maksimizacija profita pod svaku cijenu i upošljavanje što jeftinijeg rada. Jer, samo tako se može poslovati i preživjeti... A država, narod, budućnost naše djece? Who cares? Ionako ćemo svi nestati u bespućima globalnog "businessa" stalno se prilagođavajući novim "poljima moći". Tko preživi pričat će...." - piše Čengić. Nimalo optimistično. Čengić, koji se kao znanstvenik bavi ekonomskom i sociologijom modernog društva, istraživanjem ekonomskih elita i tipova poduzetnika piše u knjizi i o hrvatskoj varijanti političkog kapitalizma, ukazujući da je hrvatska ekonomska elita, u koju se ne ubrajaju strani vlasnici i menadžeri koji posluju u Hrvatskoj te male tvrtke koje se bave samozapošljavanjem i preživljavanjem, još uvijek slabiji partner političke elite i u sjeni njene moći.
"To znači da je tzv. nova politička elita i u uvjetima političkog kapitalizma nastavila vladati svim važnijim sektorima društva poput nekadašnje politokracije u socijalističkoj Hrvatskoj, preuzimajući na sebe stvarnu ulogu "kontrolne elite"... Usporedo s privatizacijom bivšeg društvenog vlasništva stvorene su i posebne predatorske mreže sastavljene od političkih moćnika i o njima ovisnih poslovnih ljudi. Djelovanje političke elite kao ključne kontrolne elite blokira i uobičajnu "međusektorsku cirkulaciju" članova elite što se dobro vidi iz nastojanja svake veće hrvatske stranke posljednjih dvadeset i pet godina – da zadrži javna/državna poduzeća pod svojom kontrolom, bez jasnih ciljeva razvoja takvih poduzeća, a preko sebi lojalnih menadžera mahom upitne upravljačke kakvoće. Još uvijek se bježi od imenovanja članova uprava takvih poduzeća putem javnih natječaja i bez nužnog članstva u pojedinim strankama, čime se pokazuje određeni prezir političke elite, ne samo prema poduzetnicima i menadžerima, već i prema svim hrvatskim građanima. Gledano iz politološke perspektive, ključne hrvatske političke stranke su se u posljednja dva decenija, zahvaljujući stvorenim političkim institucijama i "dvorskim igrama" u funkciji opstanka na vlasti bez obzira na stručne i civilizacijske kompetencije, ne samo posve odvojile od svoga sada već vrlo osiromašenog biračkog tijela, već su i posve zanemarile izgradnju države kao općeg servisa građana i razvojnu ulogu države u gospodarskom razvoju"- navodi Čengić.
Pod patronatom politike nije, ističe, jedan dio članova ekonomske elite koji su od početka upućeni na međunarodno tržište, te svi oni pošteni poslovni ljudi koji su se uspjeli oduprijeti sirenskom zovu individualnog i kolektivnog klanjanja vladarima predatorskih mreža. Djelovanje političke elite kao jedinog i od nacije - države ovlaštenog "čuvara ključnih nacionalnih resursa" potkopavaju, obrazlaže visoka nezaposlenost, izostali ekonomski rast u višegodišnjem razdoblju od 2008- do 20014., zahtjevi i ekonomski pritisak stranog kapitala i opće nepovjerenje javnosti prema političkoj eliti. Čengić iznosi elementarne podatke o hrvatskom gospodarstvu, koji pokazuju da se ono proteklih 20-tak godina finacijaliziralo, jačajući tako moć financijskog kapitala (vlasnika i menadžera kapitala) nad gospodarstvom i društvom.
Tako je struktura BDP-a po djelatnostima 1991. i 2010. pokazala da je u BDP-u udio poljoprivrede, lova, šumarstva i ribarstva sa 12,7 % u 1991. pao na 5,5 % 2010. Udio industrije, rudarstva i opskrbe energijom je sa 41,20 % u 1991. pao na 19 % u 2010., udio građevinarstva sa 8,50 % u 1991. pao je na 6, 70 % 2010, udio trgovine i ugostiteljstva sa 17,60 % pao je na 15,50 % 2010. Veliki skok je doživio udio financijskog posredovanja i poslovnih usluga sa 2,90 % 1991. na 27, 30 % 2010.
Čengić navodi da je kod nas još vrlo malo poduzeća domaćih vlasnika s međunarodnim razvojnim ambicijama, koji su toliko ekonomski snažani da bi bili koliko-toliko relevantni u Srednjoj Europi. Odnosno svega 300 srednjih i većih poduzeća čini okosnicu hrvatskog izvoza. Dok je Hrvatska 2009. primjerice imala 16 poduzeća među 500 prihodima najvećih poduzeća u Srednjoj Europi prema ljestvici međunarodno poznate revizorsko – savjetodavne tvrtke Deloitte, 2013. je među njima svoje mjesto našlo tek 12 hrvatskih poduzeća, koji dolaze iz energetike, potrošačkog sektora i transporta, tehnologije, medija i telekoma, te iz javnog sektora. I ti podaci pokazuju, zaključuje Čengić, da su najveća poduzeća iz drugih srednjoeuropskih zemalja, pogotovo Poljske, posljednjih nekoliko godina rasla brže od hrvatskih.
Zahtjevi za postizanjem međunarodne konkurentnosti domaćeg gospodarstva postali su sastavni dio novog "ideološkog streljiva" izvozno orijentiranog segmenta ekonomske elite u njenom latentnom sukobu s predstavnicima političke elite, najčešće izvršene vlasti. Iz perspektive tog dijela ekonomske elite, navodi Čengić, država i odnosi kapitala i rada trebaju se urediti na klasičnim neoliberalnim načelima, a država treba biti što jeftiniji čuvar njihovog razvojnog potencijala i akumulacije kakvog-takvog profita. Recenzent knjige, sociolog i sveučilišni profesor Vjeran Katunarić za Čengićevu knjigu, iz koje smo iz zaključnog poglavlja, prenijeli samo manji dio sadržaja navodi da je riječ o doista originalnom teorijeko–empirijskom djelu s detaljnom analizom pouzetničkih elita u Hrvatskoj. Drugi recenzent knjige, sociolog prof. dr Ivan Rogić s Instituta Pilar, osvrućući se na Čengićeve riječi da još nije zajamčen "sretan kraj" krize znakovito navodi: "Jer se i osamostaljene poduzetničke elite, kako brojni sociologijski uvidi pokazuju, lako promeću u nove nad/nadzornike društva.
>>Socijaldemokrati nemaju odgovor na krizu. Svijetu treba nova ljevica