Jedan od najraširenijih i istodobno najinteresantnijih fenomena današnjice, kojem se, nažalost, pridaje premalo pažnje, jest sunovrat političkih elita u nešto što bismo prije mogli opisati kao zatvoreni religijski kult nego kao izraz i refleksiju demokratskog političkog života. Jaz između političkih elita i “narodnih masa” sve je veći, čini se neprestupiv. Dok su nekad, u svoje herojsko doba, elite s beskrajnom samouvjerenošću prosvjetiteljski mogle naklapati o tome kako su mase te koje su otuđene, a one, elite, njihova avangarda koja ih treba osvijestiti glede njihovih stvarnih interesa, danas s punom sigurnošću možemo konstatirati da su otuđene postale upravo elite. One ne samo da više ne znaju prepoznati prave interese naroda već tome ni ne teže. One imaju vlastite ciljeve, kojima su do fanatizma predane. Revolucije danas ne podižu nezadovoljne, pauperizirane mase, već otuđene elite, nezajažljive u svojoj ambiciji da mijenjaju svijet. Kao što je pisao Christopher Lasch u svojoj knjizi “Pobuna elita”, vladajuća klasa je danas ta koja je radikalna i internacionalna, dok su radnička klasa i niža srednja klasa postale sigurnim utvrdama konzervativizma i nacionalizma.
Ovu promjenu možda najlakše možemo pratiti na ljevici, premda je ovim procesom alijenacije jednako zahvaćena i politička desnica. Naime, kolapsom Sovjetskog Saveza nije zadan samo smrtni udarac ljevici, već i cijelom jednom načinu razmišljanja u politici, koji je jako dugo intelektualnoj eliti služio kao legitimacijska osnova njezina paternalističkog stava prema “masama”. Taj način razmišljanja mogli bismo nazvati političkim ekonomizmom. Bilo je nemoguće biti ljevičarem a ne zagovarati neki oblik ekonomskog socijalizma. Ideja je bila prilično jednostavna – postoje bogati i postoje siromašni, a pravedno je ravnomjerno raspodijeliti količinu društvenog bogatstva na sve jednako. Tim su ekonomskim dušebrižništvom intelektualna i politička elita tražile demokratski legitimitet za svoju ideologiju. Ta je matrica mogla funkcionirati samo u jednom zatvorenom sustavu, koji je konstantno morao proizvoditi siromaštvo i katastrofu kao pretpostavke ispravnosti svoje ideologije. Socijalizam je bio poput Černobila, stalna kontaminacija vlastitih socijalnih temelja i prijetnja kataklizmom, kako bi revolucionarna ideologija zadobila svoje životno opravdanje.
Kada se kataklizma jednom i desila, odnijela je na smetlište povijesti ne samo socijalističku ideologiju nego i ekonomizam kao glavnu struju političkog razmišljanja. Obećanje ekonomskog prosperiteta siromašnim masama više nije funkcioniralo u praksi. Uostalom, teško je odgojene i na uživanje u komforu navikle mase uvjeriti u ključni značaj ekonomskog oslobođenja i socijalne revolucije za njihove živote. Ljevica je gotovo bez glasa prihvatila ovu promjenu paradigmi i gubitak svoje stalne klijentele. Moralo se sada potražiti nove “proletere”, novu ugroženu skupinu o kojoj treba skrbiti, stvarati nove uvjete za predavanje svojim dušebrižničkim impulsima, izmisliti novu društvenu kataklizmu. To mogu biti šezdesetosmaši koji loše stare, samohrane majke, homoseksualci, kulturne ili nacionalne manjine, bilo tko, u svakom slučaju skupine koje trebaju neku vrstu zaštite i čiji se položaj u društvu doživljava kao nepravedan. Ne treba posebno naglašavati da je ta očajnička potraga za izgubljenim “proleterima”, kako bi legitimirala smisao svog postojanja, odvela novu ljevicu na marginu, otuđila je od glavnih tokova društva.
Novi i dosad najefikasniji socijalni Černobil koji su smislile naše otuđene političke elite jest liberalna imigracijska politika. Ako su nas proleteri na Zapadu već izdali, ako su mase u današnjim kapitalističkim društvima potpuno predane komforu i nezainteresirane za socijalnu revoluciju, onda nezadovoljnike i revolucionare treba uvesti, kako bismo dali smisao našem postojanju. Biti izbjeglica i biti musliman u današnjem zapadnom društvu znači pripadati kategoriji najugroženije skupine, kojoj je potrebna zaštita naših političkih elita. Samo tako je moguće razumjeti upornost i fanatizam naših političkih elita u inzistiranju na otvorenoj imigracijskoj politici. Uzalud je tražiti racionalne razloge takvoj politici. To je iracionalna stvar, kako već biva unutar nekog religijskog kulta. Može se očekivati da će takva politika naših otuđenih elita proizvesti kataklizmu jednaku onoj koja je pogodila Sovjetski Savez osamdesetih. Ostaje nada da će šteta biti ograničena samo na njihovo sklanjanje s pozornice povijesti.
>> Prava su meta europske nacionalne države
>> Most sebi gradi poziciju glavne oporbe HDZ-u
