Iako se uvođenje sustava izravnog izbora gradonačelnika i drugih čelnika ili, kako ih radije zovem, „nosnika“, mjesne i područne samouprave u medijima, među politolozima i na političkim sijelima i prelima uglavnom promatra kroz prizmu metafore o „lokalnim šerifima“, a lov na te mistične razbojnike s dalekog Zapada najavio je i glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan, osobno na taj sustav gledam s velikim simpatijama i ufanjem.
Štoviše, smatram da je modernizacija hrvatske političke kulture počela, iako mnogi to još ne shvaćaju, upravo tim izborima: jer je lokalne „nosnike“ od slijepih i nijemih stranačkih podanika i poslušnika pretvorila u samosvjesne, ponosne župane, gradske poglavare, poteštate i općinske načelnike koji naprosto moraju – ako žele biti izravno izabrani – voditi računa ne samo o milosti stranačkih faraona i velmoža nego i o interesima svih građana.
Očaj moralnih križara
Brojni slučajevi „gradonačelnika izravnog izbora“ pokazuju da je njihova lojalnost promijenila ili barem podijelila adresu: ne klanjaju se više samo stranačkim faraonima nego moraju voditi računa i o životnim mukama, očekivanjima, potrebama, pa i osjećajima građana koji ih biraju.
Upravo u taj kontekst treba staviti doista nečuvenu verbalnu agresiju kojoj je izložen SDP-ov gradonačelnik Splita Ivo Baldasar zbog toga što je sudjelovao u svečanom otkrivanju spomenika u čast pobjedničke Devete bojne HOS-a “Rafael vitez Boban”. Kroz tu je bojnu, koja je postala zakonitom bojnom Hrvatske vojske, prošlo 2500 većinom mladih ratnika, od kojih je 46 izgubilo život, a njih je 300 ranjeno.
Da mu nipošto nije bilo lako doći među „crnokošuljaše“, kako ih obično nazivaju njegovi novi neprijatelji, jasno je posvjedočio: “Kada sam se odlučio glasati za spomen-obilježje poginulim mladićima koji su poginuli u hrvatskim uniformama? Ovdje je, dakle, bitna samo jedna stvar. Svi koji su poginuli u HOS-u bili su regularni pripadnici Hrvatske vojske. Priznati sa svojim ratnim putom. Nemojte to zaboraviti jer to i jest suština. Imali su organizaciju koja je prethodila njihovu odlasku u regularne postrojbe, to je HOS. Smatrali smo da je plemenito što im njihovi suborci žele odati počast i da treba odati pijetet. Poginulo ih je 46. Oznake, grb i tekst potpuno su u skladu s Ustavom i zakonima RH. Meni bi bilo najkomotnije ne otići na to. Nije mi to palo na pamet.“
Da mu nije bilo lako, posvjedočio bi i Freud da kojim slučajem uskrsne iz groba jer mu se potkrao za sitne duše zanimljivi lapsus linguae. Kazao je: „Danas je dan pobjede, dan pobjede nad antifašizmom.“
Okupljenim ratnicima kazao je ono što je želio kazati i što su oni željeli i zaslužili čuti: „Poštujem vas zbog vašeg ratnog puta, zbog časti s kojom ste ratovali, jer ste i u ratu ostali ljudi.“
Puka činjenica što je „njihov“ splitski gradonačelnik – isti onaj koji je kuražno pozdravio održavanje veseljačke (gej) parade u svom gradu (nekoliko dana prije njena održavanja, upitan dolazi li na Paradu ponosa, kazao je: „Dolazim na gay pride, bit ću s aktivistima i pozivam sve građane da nam se pridruže. Svi kojima se nešto ne sviđa mogu okrenuti leđa ili zviždati, ali pozivam one koji misle bacati kamenje da se suzdrže” – odao počast palim braniteljima Splita i Domovine bacila je u očaj nevelik broj poznatih moralnih križara, zapravo srp-čekićara, obnevidjelih zbog silne umišljene moralne oholosti.
Prvi se izdaleka, iz Beograda, oglasio već 12. svibnja Viktor Ivančić. U inače liberalnom tjedniku „Peščanik“ objavio je članak kojeg naslov sve kazuje: „Otvoreno pismo debilu na čelu Splita“.
Već sutradan baražnoj se medijskoj vatri na „Debila“ (Baldasara) i „Kretena“ (tako Ivančić naziva Željka Keruma u Beogradu, u glavnom gradu zemlje koja je izvršila agresiju na Hrvatsku i u Bosni i Hercegovini počinila genocid) priključio junački, ruku na srce, puno nadareniji pisac Boris Dežulović. On je u Slobodnoj Dalmaciji 13. svibnja objavio članak „Ne zna ljevica što bi radila bez desnice“ koji sadrži istu tezu: ratnici Devete bojne HOS-a “Rafael vitez Boban” nisu se borili i ginuli za demokratsku Republiku Hrvatsku, već za Pavelićevu NDH.
Istoga dana medijskom križarskom ratu protiv nesretnog splitskog gradonačelnika priključio se i portal Index.hr objavom članka „Totalno pomračenje uma splitskog gradonačelnika: vjeruje da su Pavelićevi sljedbenici antifašisti“ potpisanog inicijalima D.M.
Konačno, ne želeći kasniti ni časa u tom medijskom ratu protiv sablasti zvane „NDH u ulici Ruđera Boškovića“, elitnoj antifašističkoj bojni Ivančić-Dežulović pristupili su i besposleni ražalovani pop don Ivan Grubišić i vazda snuždeni Milorad Pupovac.
Iako se osobno uporno zalažem protiv korištenja psihijatrijskih pojmova u javnim polemikama, jer one stigmatiziraju ljude koji stvarno boluju i pate zbog nekog duševnog poremećaja, ovdje ću ipak pokušati odgovoriti na retoričko pitanje: Tko je u tužnoj priči o odavanju počasti mladim ljudima koji su žrtvovali zdravlje ili život za našu slobodu i državu stvarni „Debil“, gradonačelnik koji im je dostojanstveno odao počast ili oni koji ga javno proglašavaju „Debilom“.
Fenomen “ranjene ljubavi”
Da bih odgovorio na to pitanje, moram prije svega precizno definirati smisao tuđice latinskog korijena „debil“. Ona u izvornom smislu, u engleskom i u većini europskih jezika, više upućuje na fizičku slabost, nejakost, uzetost, sakatost i nemoćnost starih i bolesnih ljudi, negoli na njihovu umnu prikraćenost. Štoviše, Međunarodna klasifikacija bolesti poznaje posebnu dijagnozu „nespecificirane nemoći/debiliteta“ (šifra: ICD-9: 799.3).
U hrvatskom jeziku, a posebice u dalmatinskim gradskim posprdnim i često okrutnim žargonima izraz „debil“ upućuje na osobu koja je male i skučene pameti, priglupa, umno ograničena, retardirana, udarena mokrom krpom ili tovarovim kopitom u glavu.
Za mene osobno, u gesti, riječima i motivima Ive Baldasara nema ni trunke debiliteta, shvaćenog u ingleškom ili splitskom smislu.
Štoviše, kao gradonačelnik koji pruža ruku veseljacima duginih boja koji ponosno šetaju Splitom i ratnicima koje je rat emocionalno vezao za crnu boju simbolički vraća predodžbu o splitskom gradonačelniku u liku „dotura Vice“ (Boris Buzančić) iz Smojina Velog mista.
Povijest treba poznavati i pamtiti, ali je i prepustiti – povjesničarima. Posebice u zemljama na raskrižjima vječnih mržnji, ratova, zločina i ljudskih patnji.
Postupak splitskog gradonačelnika Ive Baldasara mudar je, promišljen, odvažan i za urbano bogatstvo, snošljivost i raznolikost Splita vrlo važan gradonačelnički potez.
Ako vas pak zanima moje skromno teorijsko, sociologijsko mišljenje o motivima i poticajima bivših feralovaca, a današnjih novinskih pečalbara, da se tako okrutno, ljudožderski, vampirski, kanibalski obruše baš na svakoga koga smatraju „svojim“, radi se o fenomenu koji je Milan Kundera nazvao fenomenom “ranjene ljubavi”. Objasnio ga je na primjeru ruske (sovjetske) okupacije ČSSR-a: “Bio je već treći dan okupacije. Nalazio sam se u autu između Praga i Budejovica (grada u koji je Camus smjestio Nesporazum). Po cestama, u poljima, u šumama, posvuda je bilo utaboreno rusko pješaštvo. Zaustavili su moj auto. Tri su ga vojnika počela pretraživati. Na kraju me časnik, koji je to zapovjedio, upitao na ruskom: “Kak vy čuvstvuete sebja?”, što je značilo “Kako ste? Kako se osjećate?”. Pitanje nije bilo ni neljubazno ni ironično. Baš naprotiv, časnik je nastavio: “Sve je to veliki nesporazum. No riješit će se. Vidjet ćete da mi volimo Čehe. Mi vas volimo.” Tisuće tenkova uništile su krajolik, budućnost zemlje bila je kompromitirana za stoljeća, češki državni dužnosnici bili su uhićeni i odvedeni, a časnik okupatorske vojske izjavljuje vam ljubav. Da budemo jasni: nije on želio reći da se ne slaže s invazijom. Daleko od toga. Svi su, više-manje, govorili poput njega: nisu imali stajalište sadističkog zadovoljstva silovatelja, nego se njihovo mišljenje zasnivalo na drugom arhetipu: ranjenoj ljubavi. Zašto ti Česi (koje mi tako volimo!) ne žele živjeti s nama? Zašto nas ne vole? Kako je to tužno što ih pomoću tenkova moramo naučiti ljubavi!” (Jacques i njegov gospodar – Počast Denisu Diderotu u tri čina, Meander, Zagreb, 2003., str. 10.).
Uvijek za ljuti boj protiv ustaša spremna „antifašistička“ bojna Viktor & Boris odavno je okupirala brojne medije: od Rijeke i Splita do Zagreba i Beograda. Ne bih bio u koži njihovih vlasnika, novinarskih kolega, pa i čitatelja: loše im se piše. Morat će potpisati kapitulaciju pred prostodušnim zdravim razumom splitskog „Debila“, ali i pred prezirom čitatelja umornih od lažne povijesti!
ivančić i dežulović su udbaški projekt kontrole hrvatske preko medija..