U proteklom je desetljeću hrvatska Vlada dva puta pokušala uvesti porez na nekretnine, prvi put 2013. kada ga je gurao esdepeovac Slavko Linić, a drugi put 2017. kada je sličan model doradio sadašnji ministar financija Zdravko Marić. Oba puta donošenje zakona zaustavili su premijeri, Zoran Milanović i Andrej Plenković, jer su procijenili da je otpor javnosti prevelik. Gotovo devet od deset hrvatskih građana živi u kućama i stanovima koji su u privatnom vlasništvu obitelji. Prema posljednjem popisu, građani posjeduju 1,5 milijuna stanova i kuća u kojima stanuju te 250.000 kuća za odmor.
Procjenjuje se da je među njima najmanje 60.000 stranaca, koji posljednjih godina kupuju svaku treću nekretninu koja je promijenila vlasnika (oko 7000). U Dalmaciji i Primorju i do 90% novih vlasnika su stranci. Kako su nekretnine godinama bile najsigurniji oblik štednje, nisu političari jedini građani s više nekretnina, zbog čega se svako spominjanje oporezivanja nekretnina doživljava kao atak države na privatnu imovinu. Istina, političari često strše po brzini bogaćenja, no to je neka druga priča.
Imovinski porezi 0,5% BDP-a
Prema podacima Eurostata, imovinskim se porezima u Hrvatskoj godišnje prikupi oko dvije milijarde kuna, tj. 0,5% BDP-a, i to je uglavnom prihod općina, gradova i županija. U Europskoj uniji imovinski porezi dosežu 2,6% BDP-a, odnosno donose između 6 i 7% svih poreznih prihoda. Kada bi se oporezivanje imovine približilo prosječnim razinama u EU, tada bi se od imovine godišnje ubiralo desetak milijardi kuna.
No podaci za Hrvatsku ne uključuju komunalnu naknadu, koja u Hrvatskoj ima sva obilježja poreza, ali izmiče statistikama. S komunalnom bi se naknadom udio prikupljenih poreza od imovine popeo na više od jedan posto BDP-a, što bi možda skrenulo fokus bruxelleske administracije s te teme. Svaki put kad se u europskom semestru i drugim analizama ocjenjuje stanje u Hrvatskoj, odustajanje od poreza na nekretnine spominje se kao velika greška. Premda komunalna naknada ima sva obilježja poreza, ona se ne doživljava kao porez, a tom davanju najviše se može prigovoriti to što ne zadovoljava ni osnovni element pravičnosti.
Visina naknade uglavnom se određuje prema kvadraturi, a ne kvaliteti prostora, pa imamo situaciju da je komunalna naknada za kvadrat stambenog prostora u srcu Dubrovnika, inače većinom u vlasništvu stranaca, 8 do 28 posto jeftinija od komunalne naknade za četvorni metar kuće ili stana u prvoj zoni Vukovara, Slavonskog Broda, Osijeka ili Siska. Jednako tako, komunalna naknada za kuće u zagrebačkim predgrađima kao što su Sesvetska Sela, Staro Brestje ili Kobiljak skuplja je od naknade na Stradunu!
Lokalne su jedinice 2018. naplatile 1,8 milijardi kuna poreza na imovinu, i to najviše – 1,2 milijarde kuna – od poreza na promet nekretnina, koji je sada spušten na tri posto. Tu je i 211 milijuna kuna poreza na cestovna motorna vozila, četiri milijuna kuna na plovila, 8 milijuna kuna poreza na nasljedstvo, 131 milijun poreza na kuće za odmor, 76 milijuna poreza na korištenje javnih površina te 130 milijuna poslije ukinutog poreza na tvrtku. Na temelju imovine te je godine naplaćeno još 900 milijuna kuna komunalnog doprinosa te 2,4 milijarde kuna komunalne naknade. Ukupno oko pet milijardi kuna, što je, mjereno udjelom u BDP-u, na polovici europskog prosjeka.
Bivši ministar financija i najuporniji zagovornik poreza na nekretnine Slavko Linić žali što nije uspio progurati svoj plan da porez na nekretnine zamijeni komunalnu naknadu jer bi danas, kaže, vlasnici triju i više nekretnina plaćali veći porez, ali bismo u državi imali manje doprinose na plaće i stabilnije prihode lokalnih jedinica. Linić smatra da su male šanse da iduća vlada treći put otvori tu temu.
– Političari sami imaju puno nekretnina, njima nije u interesu da se zna stvarna vrijednost nekretnina niti da se napravi točan popis – kaže Linić te dodaje da nekretninski porez nije u interesu ni onima koji se vrte oko stečajeva, kupuju jeftino nekretnine iz stečajne mase i čekaju da im vrijednost poraste i zarade na tome.
– Tu su i banke kao najveći protivnici, koje imaju masu nekretnina na koje ne plaćaju nikakav porez. Svima njima ne odgovara porez jer bi morali prodavati nekretnine i pala bi im vrijednost. Mi smo 2013. sve učinili da taj porez krene i pokazali da građani s jednom ili dvije nekretnine ne bi plaćali ništa više nego što plaćaju kroz komunalnu naknadu. Među građanima su rijetki oni koji imaju više od dvije nekretnine, ali odvjetnici ih imaju i po deset, kaže Linić.
– Hrvatska je porezno preopterećena država i danas definitivno nema mjesta za uvođenje novih poreza – kaže pak Davor Huić, osnivač Udruge poreznih obveznika Lipa, koja se zalaže za smanjenje, a ne povećanje porezne presije. Kad je Zdravko Marić pokušao oživjeti stari plan pretvaranje komunalne naknade u nekretninski porez, peticiju Lipe protiv tog poreza potpisalo je više od stotinu tisuća građana.
– Protiv poreza na nekretnine bore se oni koji posjeduju nekretnine, a to su u RH obični građani. U Hrvatskoj imamo jednu od najvećih stopa vlasništva nad nekretninom u kojoj živimo, gotovo 90%, i tu treba tražiti razloge bunta. Taj visoki postotak posljedica je nemogućnosti štednje u novcu (zbog inflacije) za vrijeme Jugoslavije te su stoga ljudi ulagali u nekretnine na koje je već jednom plaćen porez, prilikom gradnje – kaže Huić.
Možda ga uvede iduća vlada
Porezni stručnjak i profesor na Ekonomskom fakultetu Hrvoje Šimović vjeruje da je lako moguće da se porez na nekretnine uvede već u mandatu iduće vlade. On smatra da je sustav fiskalnog izravnanja nakaradan i baziran na porezu na dohodak.
– Mi smo među rijetkim zemljama u kojima porez na dohodak puni lokalne proračune. Uvođenje poreza na nekretnine otvara prostor za novo snižavanje poreza na dohodak, tj. porezno rasterećenje rada. Neće taj porez ni porezi općenito spasiti Hrvatsku, niti bi taj porez prema prvim prijedlozima bio nekakvo veliko opterećenje. Odustajanjem od sniženja jednog postotnog poena PDV-a dobili smo sličan efekt, oko 2-2,5 mlrd. kuna. Ako želimo mijenjati strukturu poreznog opterećenja, više opteretiti imovinu, a manje rad i potrošnju, ne vidim alternativu tom porezu u budućnosti – naglašava Šimović.
Savjetnik udruge gradova Dario Runtić vjeruje da je strah građana od nekretninskog poreza neopravdan.
– Lokalne vlasti neće se zamjeriti većinskom biračkom tijelu koje u velikoj većini živi u vlastitim nekretninama. Najbolja ilustracija za to jest paušalni porez na iznajmljivanje. Vlada je omogućila lokalnim jedinicama da povećaju paušal i do 1500 kuna, a on je bio i ostao 300 kuna. Osim Dubrovnika koji je povećao paušalni porez do 750 kuna, ostali su uglavnom ostali na istom ili su ga čak i smanjivali – navodi Runtić, koji ne vjeruje da bi porez na nekretnine imao drukčiji fiskalni učinak od komunalne naknade.
Lokalne vlasti nastavile su ažurirati bazu podataka o komunalnoj naknadi i nakon što je vlada odustala od njezina pretvaranja u nekretninski porez, za što koriste prijave građana i podatke o promjeni vlasništva koji pristižu iz porezne uprave. – Ako bi se krenulo u oporezivanje nekretnina, te bi podatke trebalo upotpuniti, veli Runtić.
Ne miruje ni Ministarstvo graditeljstva, na čijem je čelu HNS-ov ministar Predrag Štromar. HNS je, inače, oba puta bio oštro protiv poreza. Štromarovo je ministarstvo izradilo i objavilo kartografski prikaz cjenovnih blokova za područje cijele Hrvatske. Cjenovni blokovi predstavljaju najmanju prostornu cjelinu na kojoj se postiže približno ista razina kupoprodajnih cijena za približno iste nekretnine i osnovna su podloga za izradu plana približnih vrijednosti.
Zasad je u sustavu eNekretnine oko 17.000 cjenovnih blokova. U ministarstvu kažu da dnevno preuzimaju podatke Porezne uprave o prometu nekretnina (kupoprodaja, najam, zakup, pravo građenja i pravo služnosti). Jednako tako donesena je i Uredba o masovnoj procjeni vrijednosti nekretnina. Nitko u Vladi ne govori da se taj sustav priprema kao podloga za lakše uvođenje poreza, no jasno je da bez dobre infrastrukture nekretninski porez nije moguć. Porez na nekretnine jedan je od najsloženijih poreznih oblika pa nije ni čudo da se kod nas njegova primjena veže uz zastarjeli model plaćanja komunalne naknade, za koju barem postoji baza podataka.
Ljudi placaju masne poreze na zarađen novac. Onda kad dobiju neto plaću plate opet porez, pdv, kad taj novac trose. plus razne trosarine, tipa na gorivo. Onda kupe nekretninu, plate opet porez na promet nekretninama. I kad napokon to imaju, nakon milijun oporezivanja, jos da placaju redovan porez na nesto sto su vec krvavo platili? Pa tko je tu bolestan?