Politička kriza kulminira u obliku erupcije, a nesigurnost i zabrinutost postali su dio neizvjesne svakodnevice u kojoj građani od onih koje su izabrali da zemlju vode očekuju najsigurniji izlaz. Može li tko od pet najutjecajnijih političara biti nit vodilja za izlazak iz krize? A navedenu moćnu petorku čine: predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović, premijer Tihomir Orešković, prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko, potpredsjednik Vlade Božo Petrov i predvodnik oporbe Zoran Milanović.
Tko od njih ovih dana u sebi nosi ili ne nosi ključ rješenja, kome se od njih može vjerovati, imati u njega povjerenja, tko od njih djeluje trezveno, realno i prizemljeno, tko ulijeva sigurnost te kome su nacionalni interesi zaista svetinja, a ne tek puka parola. Bi li itko od njih mogao biti mač koji će presjeći ovaj naš domaći politički gordijski čvor. Politički analitičar Žarko Puhovski u svojevrsnu je psihopolitičku analizu peterca bez kormilara krenuo s onim što političarima umnogome najviše manjka – sviješću o važnosti nacionalnih interesa. Vrlo kratko, smatra da signale o tome da mu je više stalo do nacionalnih nego do stranačkih i osobnih interesa odašilje samo Petrov. Pritom se ne doima lažnim, već iskrenim.
– Kada je u pitanju trezvenost, sposobnost realnog sagledavanja situacije, na moje veliko čuđenje, to najviše pokazuje Milanović, i to time što hoće raspuštanje parlamenta i što je Petrovu prepustio interpelaciju oko micanja Karamarka, čime se postavio u drugi plan. Čudno je da ne nameće sebe kao glavnog u tako važnoj situaciji i tako važnoj stvari. Time Milanović pokazuje smisao za realnost – kaže Puhovski i nastavlja petorku secirati po pitanju – povjerenja. Ubojito je rezolutan i jasan. Kaže, nitko od ovo petero ne pobuđuje povjerenje. Predsjednica je, obrazlaže, predsjednica samo pola Hrvatske.
– Karamarko se osramotio time što je bio tvrdoglav, Petrov zato što je doslovce popovao javnosti, Orešković zato što ništa ne razumije, a Milanović se četiri godine sramotio i to mu ne možemo zaboraviti. Nikome se ne može vjerovati, ali ipak najmanje vjerovati možemo Karamarku jer je pokazao nedostatak minimalnog kapaciteta za poziciju najmoćnije osobe u Hrvatskoj kojoj stalno teži. Petrov je samo nijansu bolji zato što nije toliko fiksiran na moć. Orešković ne zna ni kamo je pao, spustili su ga padobranom pa mu se zato ne može vjerovati – verbalno je neumoljiv Puhovski smatrajući da ovaj gordijski čvor u koji se zemlja zaplela i zamrsila mogu presjeći samo Milanović ili Petrov, nitko treći.
Nije dobro mijenjati mišljenje
Psihologinja Mirjana Krizmanić smatra da narod sad najviše vjeruje predsjednici, ali ona, nastavlja, ima najmanje ovlasti pa od tog povjerenja i vjere u nju nema velike koristi.
– Onda slijedi Orešković zato što mi Hrvati uvijek, što je naša mana ili navika, sve vjerujemo strancima. Nekako se misli: “On je iz Kanade pa zna”. Ljudi ga ne mogu bolje procijeniti pa mu vjeruju. Našim ljudima stranci uvijek imponiraju. Petrov je pak povjerenje koje je do sada ulijevao pogubio, i to zato što se predomislio. Najprije je rekao: “Otići ću kada i Karamarko ode”, a sad kaže da ni za što nije kriv pa ne ide nikuda. To nije smio reći. Znate, onog trenutka kada počnete mijenjati mišljenje narod počne misliti da muljate, a dosljednost je jako važna. Karamarku nikako ne treba vjerovati. Kad ga god netko pita o povjerenju, on uvijek uzvraća nadmenim protupitanjem: “O čemu mi pričamo?!” Kod Karamarka se vidi da mulja. A Milanović je nepredvidljiv. On ima nevolju sa svojom brzopletošću. Često se pitamo o čemu on zapravo govori jer djeluje kao da nije sabran, a ako netko djeluje smeteno i rastreseno, u njega se nema povjerenja – svoj je sud iznijela Mirjana Krizmanić prelazeći na temu političke trezvenosti gdje joj se i opet najtrezvenijom pokazala – predsjednica.
Ona je usmjerena na ono što je odlučila i djeluje u tome dosljedno. Iza predsjednice smješta Petrova, a kao razlog navodi to što je bio dosljedan iako se, ističe, sad ipak malo “popiknuo”. Petrov joj je uvijek djelovao smireno, pribrano i pristojno, što nije nevažno. On se ne zalijeće s izjavama i optužbama, kaže psihologinja, prelazeći na premijera Oreškovića za kojeg veli da je – komplicirana priča. Smatra da je zbog tog premijerova lošeg hrvatskog jezika teško procijeniti, no ipak mu daje prolaznu ocjenu za sposobnost realnog sagledavanja situacije. Premda su Karamarko i Milanović toliko različiti, kako kaže, i oni joj izgledaju prizemljeni jer idu, grabe prema svojim ciljevima.
– Kada je riječ o sigurnosti, od ovih koji se nude nije to bog zna što. Nemam feminističkih sklonosti, no narod se ipak pouzdaje u predsjednicu jer ima dojam da je ona sad jedina stabilna točka. Petrov također odaje dojam sigurnosti i stabilnog čovjeka. On mi je na drugom mjestu. Narod pak misli da je Orešković tu samo nakratko. Orešković je kao onaj iz pjesme Meri Cetinić “U prolazu”. Sve mu je dobro i lijepo, on je optimist. Lako je njemu biti optimist kada može otići kada god hoće. Što se sigurnosti tiče, između Karamarka i Milanovića ipak bih se prije pouzdala u Milanovića. On je puno sposobniji, jamči bolji uvid u situaciju i ipak je njemu više stalo do domovine. Karamarku je stalo samo do sebe. On nikako da shvati da jako šteti ugledu sebe, stranke i cijele zemlje – analizira M. Krizmanić dolazeći i do teme nacionalnih, odnosno osobnih interesa. Tu na najistaknutiju poziciju postavlja Petrova i predsjednicu. Čelnika Mosta tako je visoko pozicionirala zato što vidi da je spreman odreći se svog sadašnjeg mjesta kada bi to moglo pomoći da se izađe iz sadašnje situacije.
Zatomiti ego
– Orešković je tu došao jer mu je ovo bio izazov. On stalno odašilje dojam stranca koji je došao zadovoljiti neke svoje ambicije i da u životopisu ima noticu da je bio premijer Hrvatske. Karamarko nacionalne interese ne brani jer, da brani i da mu je to toga stalo, dao bi ostavku čim je otkrivena afera Konzultantica. On stavlja sebe ispred svih. Milanović je previše tašt, pun sebe i nacionalni mu interesi nisu ispred njegovih interesa. Imam dojam da on zbog taštine o tome i ne misli – kaže Krizmanić dodajući da naš gordijski čvor trebaju presjeći birači.
Komunikolog Danijel Labaš kaže da je prilično teško zauzeti stav tko što od ove političke petorke čini i želi. To je kao zakon spojenih posuda, domeće.
– Moralnu odgovornost snosi Karamarko. On od moralne odgovornosti ne može pobjeći. To jest bolno, ali ako ste nešto pogrešno napravili, kao političar morate moći snositi odgovornost, ma koliko to vama bilo teško – kazao je Labaš zamjerajući zatim Petrovu što prečesto na sve reagira, što bez obzira na sjajne namjere nema razrađenu komunikacijsku strategiju pa izgleda kao da upada u zamku da mora odmah reagirati čim netko nešto najavi.
– Kada je riječ o trezvenosti, svih naših pet političkih aktera meni djeluje povremeno trezveno i uvjerljivo. Ponekad ulijevaju i sigurnost, ali predsjednica je ipak najsmirenija. Ne izlijeće, sklona je mirnom rješenju ove krize u Vladi. Ipak, prije svega Petrovu su nacionalni interesi jako bitni. Možemo mu zamjerati i prigovarati što nema veliko političko iskustvo, no on djeluje uvjerljivo. Kada kaže da je spreman sebe žrtvovati i staviti opće dobro iznad sebe, uvjerljiv je – obrazlaže Labaš koji obvezu zajedničkog presijecanja domaćeg političkog gordijskog čvora stavlja u ruke predsjednice države, predsjednika Sabora i premijera. Kaže, oni bi sve ovo u čemu se sad nalazimo mogli razriješiti, i to uz suradnju s potpredsjednicima Vlade.
– Ali najvažnije je da svi sad zatome ego – poentira Labaš.