Tko ne voli Damira? Oni koji bi proviziju za ratnu eskadrilu

Pa tko od vas ne voli Damira Krstičevića, retorički se zapitao ovih dana pred novinarima premijer Andrej Plenković. I sam odmah i odgovorio kako takvoga nema. O tome koliko Hrvati vole ministra obrane Krstičevića govorio je i idućih dana, a koliko ga vole u Hrvatskoj vojsci mogao se uvjeriti i sam, kada su zajednički premijer i njegov ministar obrane (koji je u čudnom interregnumu neslužbene ostavke) posjetili ponovno otvorenu vojarnu HV-a u Sinju.

Iza pozdravnih riječi, kada je velika delegacija krenula dalje, počasni vod salutirao je i pozdravio poimence samo – Krstičevića što, barem ne vidljivo, nije povrijedilo ničiji, pa ni Plenkovićev ego. No, ako većini naših ljudi imponira Krstičevićeva etika ratnika, principijelnost i ponos, postoji cijeli niz onih kojima Krstičević jako smeta. Na političkoj sceni takvih je malo, jer smo svjedoci kako ga hvale iz svih relevantnih političkih opcija, pa i unutar SDP-a, jedino je lider SDP-a Bernardić opet pokazao svu raskoš svog antitalenta za politiku pa je zatražio od Plenkovića da odmah postavi novog ministra obrane.

Postoji, međutim, i neprijateljski politički polusvijet kojemu je Krstičević ozbiljna meta. A oni ga ne podnose od kada je 2015. odlučio karijeru uspješnog menadžera zamijeniti poslom, uvjetno rečeno, političara. Bilo im je primarno važno da osoba poput Krstičevića nikako ne zauzme vodeću poziciju u Ministarstvu obrane, gdje su se jako uzbunile sve interne “hobotnice” koje su se bile navikle na nepotizam, klanovska napredovanja u činovima i ostala pogodovanja. To su bili “materijalistički” razlozi zašto su ga neki zamrzili i dok još nije ni stupio u MORH. Opasniji su bili oni koji su Krstičeviću tako intenzivno medijski “pakirali”, tako da je, apsurdno, Krstičević postao i prva veća žrtva tzv. hibridnog rata, s obzirom na to da su ga gađali uglavnom izmišljenim vijestima i biografijama. Takvi ga nisu željeli vidjeti na čelu MORH-a iz “geostrateških” razloga – jer je školovan i u SAD-u i čovjek je “NATO-a”.

Smetao im je i zbog guranja koncepta Domovinske sigurnosti i stvaranja nove strategije nacionalne sigurnosti. Pa i do Plenkovića su dolazili razni “savjeti” da ga ne postavlja na tu funkciju, no premijer je očito mislio suprotno, s obzirom na to da je Krstičevića postavio ne samo za ministra obrane, nego i kao potpredsjednika Vlade zadužena i za nadzor kompletnog sigurnosno-obavještajnog sustava. Postao je, u međuvremenu, ključna osoba koja gura reforme tog sustava, pogotovu vojnog, gdje Oružane snage RH u relativno kratkom vremenu opet želi učiniti vojskom koja se, premda mala, bori znatno iznad svoje kategorije, da parafraziramo Krstičevićeva američkog prijatelja i kolegu, generala Jamesa Mattisa.

Ideološki, Krstičević može smetati kao “živi” simbol heroja iz Domovinskog rata, generala koji se kalio na bojišnicama. Kao što vidimo, može smetati i kao “preemotivan”, što on jest, ali samo kada je njegova vojska u pitanju. Vojnici, naime, nisu strojevi i, da nisu bili “preemotivni”, dakle preponosni, premotivirani 90-ih, ne bi ni rat dobili. Premda je Krstičeviću i predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović zamjerila što je bio preemotivan i što s njom u četiri oka nije riješio problem, drugog tu problema među njima ne bi trebalo biti. Krstičeviću, međutim, neće oprostiti oni koji bi se uključili u vojni “posao desetljeća”, nabavu nove borbene eskadrile. Taj posao vrijedi minimalno 500 milijuna eura, a može i milijardu eura. No, Krstičević natječaj temelji na ugovoru države s državom. Dakle, bez posrednika. U sustavu u kojemu se ne može ni kaciga za pilote nabaviti bez posredničke tvrtke, krenuti nabavljati kompletnu eskadrilu bez centa provizije, e, to već jest Krstičevićev “Magnum crimen”.