Demokratska higijena

Tko su Hrvati prve kategorije? Imaju novac, slavu, ugled i postaju jednakiji od drugih

Foto: Tomislav Miletić/PIXSELL
Tko su Hrvati prve kategorije? Imaju novac, slavu, ugled i postaju jednakiji od drugih
06.07.2017.
u 16:32
Nije jasno zašto hrvatske vlasti ne bi na jednak način tretirale sve svoje državljane. Bivša država je varala ljude tvrdeći da neće biti građana druge kategorije
Pogledaj originalni članak

Hrvatskoj se u posljednje vrijeme razvija zarazni društveni fenomen, tipičan za zemlju koja pamti da je bila prikraćena za slobodu govora pa sada nadoknađuje zaostatke i pretjeruje u dokazivanju da se u njoj može govoriti i više nego što sama može podnijeti. Možda i više nego što joj, objektivno, treba radi održavanja demokratske higijene, ako se takve potrebe uopće mogu mjeriti, kad se zna da politički trgovci u takvim prilikama redovito zakidaju na vagi.

U slobodi govora bez granica i u govoru slobode bez ograničenja, prejake riječi gotovo svaki dan nekoga ubijaju, i u sukobljenoj naciji stvaraju nove ideološke kolone koje međusobno teško komuniciraju. Kvar na vezama otežava elementarno raspoznavanje koliko se stvarno radi o prekomjernom granatiranju s javnom riječi, a koliko o povratku verbalnoga delikta u javni prostor.

Vjerojatno i o jednome i o drugome: od velike galame nije lako razlučiti jesu li slabiji argumenti u obrani prava napadača da udaraju koga hoće, gdje hoće, kako hoće i kada hoće, ili argumenti koji brane napadnute od svih napada. Pokazuje se da između frontalne agresije i sveopće amnestije nije velika razlika.

U svakom pojedinačnom slučaju odvija se dijalektika između prava na slobodu i prava na zaštitu slobodne osobe (od slobode vrijeđanja). Svaki čovjek uživa oba prava, dok jedno od njih ne zloupotrijebi ili ne izgubi, ali ne nečijom voljom, nego u pravnome postupku. To je smisao pravne države, koja se u nas još uvijek previše pojavljuje kao Arlezijanac: svi o njoj više pričaju nego što je vide na djelu.

‘Gradite škole, ne zatvore’

Ni sud neće lako ustanoviti, dođe li, poslije svega, na njega red, tko je i koliko u pravu: napadači, koji se pozivaju na svoja izvorna i neupitna demokratska prava da govore što misle, ili napadnuti, koji misle da takva prava ne vrijede ništa ako izrečena mišljenja ugrožavaju njihov integritet i njihovu sigurnost?

Demokracija mišljenja ili demokracija prava?, pitanje je sad. Tko će na kraju pobijediti dođe li do pravosudnog pripetavanja u političkoj igri koja je izišla iz pravila kad su na javnome terenu nastupili igrači sa šakama ili čak s retoričkim „noževima“ i s drugim najtežim prijetnjama o „ubijanju“ i „klanju“, ili kad su razni advocatus diaboli nastupili nepozvani u obrani moćnika. Hoće li u takvim slučajevima svi izgubiti, jer nitko ne može dobiti utakmicu u kojoj se okreće glava od neodgovorne riječi u strahu od obnove cenzure, ili se gruba represija bolje honorira od diskretne pedagogije.

Želite li braniti slobodu, govorio je svojedobno francuskim vlastima Victor Hugo, gradite škole, a ne zatvore! Možda će se pokazati, ovdje i sada, da je sporni Zlatko Hasanbegović u pravu kad upozorava da ćemo se naći „u problemima“ bude li DORH diskrecijski procjenjivao što spada u slobodu govora a što ne spada.

Riječi su davno izgubile smisao od prevelike i krive upotrebe, pa se kotači politike, dakle, javnoga govora i zakonitog djelovanja, kreću po ledu: ne mogu se zaustaviti, niti se s njima može upravljati. Pojava Emmannuela Macrona nastaje dijelom iz očaja ljudi koji traže spasitelja od nemoćnih i loših vlasti.

Hrvatska se očajno trese od stvarnih problema, koji je guraju prema europskome začelju razvijenosti, ali i od sebičnosti i ekshibicionizma nekolicine ljudi koji sebi daju pravo da kojekakvim performansima maltretiraju javnost (koja se dade maltretirati), i da drže kao taoca cijelu državu da bi dokazali neke svoje promašene teze ili da bi obranili svoje gole materijalne interese. Događa se ono što je detektirao pisac Graham Greene: „Neki ljudi nose svoju taštinu na površini kao kožnu bolest“. Problem je što oni staru bolest predstavljaju kao novo zdravlje; možda sebe i liječe, ali truju okolinu koja, zbunjena, ne zna kad bi trebala pljeskati, a kada zviždati. Što se ispod uzburkane površine stvarno događa, to nije sasvim razvidno. Sukob interesa?

To je najmanje sporna dimenzija sadašnje (i prošle) tektonike na trusnome području javnoga djelovanja. Obračun veličina, ili taština, koje su se digle na šutnji javnosti i na oportunizmu (da li i suučesništvu?) vlasti? Ni tu stranu ne treba isključivati, zna li se koliko su ljudi u našem podneblju mokri ispod kože.

Spor različitih politika, koje su dosegle granice svoje (ne)sposobnosti pa sada mrvicama podgrijavaju atmosferu igara kad nema za sve dovoljno kruha? Ni tu se sferu ne može zanemarivati, uzme li se u obzir da politika postoji zato da bi uvjeravala ljude da im je dobro i kad im loše ide. I posljednja dvojba: gube li u toj borbi ugled i interese veliki sinovi i kćeri ove zemlje, kojima bi domovina trebala biti doživotno zahvalna za usluge koje su joj dali. Balzac je davno pitao: Vraća li Domovina život onima koji su ga za nju dali?

Ali, ovdje se radi o živim ljudima i njihovu ugledu. Ugled se poštuje i štiti, to je točno, ali ugled (nikoga) ne štiti od kritike i različitih oblika zakonitog osporavanja; ugled obvezuje, ali ne daje privilegiju da nositelji takvog naslova budu nedodirljivi, da ostanu zauvijek izvan svake sumnje. Nisu, dakle, stvari s ugledom tako jednoznačne da bi iz njega proizlazila ikakva dodatna prava za uglednike. Slavni književnik Stendhal (pravim imenom Henri Beyle), lijepom stilskom lepezom opisao je što on misli pod ugledom: „To je poštovanje budala, zavist bogataša, prezir mudraca“!

Da nije posrijedi ništa više i ništa bolje od toga, s ugledom i uglednicima nije se šaliti već i zbog toga što se uz njih veže moć koja se može upotrijebiti, ali i zloupotrijebiti, radi zaštite ugleda i ugledničke pozicije. Svuda je to manje-više isto, različito, ipak, po stupnju pravne države. Nešto se od toga socijalnog nasljeđa vraća u Hrvatsku u obliku prijepora oko zasluga i odnosa prema zaslužnicima: je li riječ o oblogu koji pokriva sadašnje aporije koje nastaju s novim poslom ili s novim okolnostima, ili o oklopu koji automatski štiti od bilo kakvih tzv. neugodnih pitanja?

Ima neke više, gotovo kozmičke nepravde u činjenici da su se koplja u svezi tretmana uglednika počela lomiti na Janici Kostelić, velikoj sportašici od pete do glave, koja je sebi izborila počasno mjesto u Pantheonu najljepših hrvatskih uspomena. Kraljici bijelog sporta nitko ne može skinuti krunu s glave; kad bi to ikome palo na pamet, mobilizirao bi više ljudi u obrani njezine sportske veličine nego što ih je bilo kad su slavili njezine sportske uspjehe.

Ne bi joj, vjerojatno, ni dlaka pala s glave da nije ušla u politiku, i izložila bivšu sportašicu rizicima novoga zanata. Izabrala je politiku, i ima što je sama izabrala. Ako je u slalomu i s jednim štapom znala doći do cilja, politički veleslalom znade biti puno teži, okrutan čak, kao što se na svojoj koži osvjedočila državna tajnica za sport, kad je na putu u Bol doživjela takvu bol da je morala prekinuti putovanje.

Iskusni(ji) bi političar vjerojatno lakše podnio osporavanje grupice neotesanih i zagriženih mladića od osjetljive bivše sportašice koja je s punim pravom očekivala da njezini osporavatelji neće ići tako daleko u ispadima vulgarnosti: funkcija se može osporavati, to je demokratsko pravo puka, ličnost ne može, to je pravo svake (javne) osobe.

Tehniciranje politikom

Politika je nekad bila vokacija, prije nego što je postala zanat. Profesionalizacija je, dokazuju povjesničari, nastala u Francuskoj revoluciji - zna se i točan datum: 1. rujna 1789. godine - kad je zastupnik Trećeg staleža Octavien Mirabeau predložio Konstituanti, a ona to izglasala, da se njenim članovima isplaćuju dnevnice (18 livresa). Otad počinje, i stalno traje, natjecanje i unutar same vlasti, tko će zauzimati koje mjesto na hijerarhiji vlasti, što je dovelo do toga da revolucije jedu vlastitu djecu, i između vlasti i naroda, koji je ozbiljno shvatio revolucionarno obećanje da će „nadzirati nadzornike“ (tj. vladare) pa s dosta nove utopije nastavlja stare iluzije o kontroli vlasti.

Ako se do Revolucije živjelo za politiku, nakon nje se živi (i umire) od politike. S vremenom su se formirale i posebne profesije, odvjetnici, pravnici, politolozi, koji su bili najbliži zahtjevima profesionalne politike, dok su se one primarno koncentrirale na organizaciju i funkcioniranje države, tj. na vlast, a ekonomisti i financijski stručnjaci u posljednjih nekoliko desetljeća, kad je novac uzurpirao vlast.

U svakom slučaju, politika je postala tehnička vještina, a „tehniciranje politikom“ ona odlika koja „rođene političare“ razlikuje od priučenih političara. Kvalitetni političari, kako ih je opisao Max Weber, moraju imati strast, osjećaj odgovornosti, sposobnost procjene, dar za odlučivanje i smisao za kolektivno djelovanje.

Zato vlast nije za amatere, nije za sve, ni za svakoga. Kad je Raymond Aron, veliki Sartreov intelektualni rival, pitao Kissingera: - Dragi Henri, kako ste uspjeli zaspati nakon što ste dali nalog za bombardiranje Kambodže, dobio je odgovor koji politički zanat više veže uz talent negoli uza znanje: - Dragi moj Raymonde, ne znam tko bi mogao biti tako luđački sposoban da od Vas traži da donosite takvu odluku!

Sve su sredine u tome pogledu izložene istoj opasnosti da se narod udalji od vlasti i da se vladajuća kasta odvoji od naroda. Nobelovac Mario Vargas Llosa, poznat po liberalnim političkim stavovima, sažima svoje dugo iskustvo novinara i pisca u lapidarnu izreku: „Ako vjerujete u slobodu, vlast je neprijatelj kojeg treba kontrolirati“. Institucije vlasti postoje da bi štitile opće interese; ako to ne čine, narod će tražiti riječ.

U tome je smisao, i važnost, prava na prosvjede, na kritiku, na izražavanje (drukčijeg) mišljenja. Nitko ne bi smio ništa prigovoriti mladićima koji su državnoj tajnici za sport izražavali nezadovoljstvo stanjem u nogometu da su se zadržali u okvirima zakonske korektnosti. Prešli su granice, i po brzome postupku završili na nekoliko dana u nepopularnome zatvoru, a mogli su proći popularnije škole, ili barem tečajeve iz demokracije, možda s produktivnijim učinkom. Suđenje i zatvor, kako je to dokazivao Albert Camus, nitko ne voli.

Nisu maloljetnici ili mladi punoljetnici iz Brača ili Splita zaslužili ordenje za prostačenje pred jednom ženom, a onda pred jednom sportskom ikonom i državnom dužnosnicom, na kraju. Nisu ni političari kante za otpad nečije nekulture, otirač za pranje nečije (ne)savjesti ili ambulanta za liječenje frustracija.

Brzopotezno privođenje i zatvorske kazne nisu mogli koristiti ni Janici Kostelić, ako se nju time htjelo zaštititi, jer su ostavile dojam da se na nju ne odnosi Brechtov poučak da velikoj naciji ne trebaju heroji. Pridoda li se toj kontroverziji s velikim i zaslužnim sportašima kontroverzni slučaj Luke Modrića, s proturječnim reakcijama na njegovo drugo (i drukčije?) svjedočenje o navodnom izvlačenju novca iz Dinama, zbrka o njihovoj nedodirljivosti je kompletirana

Smije li se slavnim ličnostima, na račun njihova sportskoga ugleda i sportskih zasluga za Hrvatsku, dati posebna zaštita za postupke i ponašanje izvan staza i izvan terena? Velika skijašica nije nikoga ugrožavala svojom pojavom, ona se samo, kao državna dužnosnica, našla na krivome mjestu u krivo vrijeme, i privukla na sebe sve munje nezadovoljstva, svakako starijeg datuma od njezina ulaska u politiku.

Ona je ispala kolateralna žrtva jednog tipa nezadovoljstva; prekomjerna zaštita od nasilja može joj se vratiti kao bumerang. Što se tiče sjajnog nogometaša Modrića, statistički najuspješnijeg od svih hrvatskih igrača, njega nitko nije ugrozio time što je podsjetio da bi mogao ugroziti samoga sebe, dokaže li pravosuđe da je jedno govorio u Uskoku, a drugo na sudu. Zašto bi bilo nedopušteno postavljati takvo pitanje kad i jedan Modrićev kolega, lucidni Joško Jeličić, misli – i govori – da je igrač Reala i kapetan hrvatske reprezentacije „promijenio percepciju samoga sebe u samo pola sata“! Na retoričko pitanje: tko bi svjedočio protiv čovjeka koji vam je omogućio da budete bogati, postoji teološki odgovor: Biblija lažno svjedočenje ubraja u najveće grijehe.

Zašto bi pravosuđe griješilo ako proslavljenog nogometaša želi osloboditi toga grijeha, ili kazniti, ako dokaže da ga je stvarno počinio? I zašto bi to doživljavao drukčije nego obični šljaker koji teško sastavlja kraj s krajem? Ili priznajmo da svi nismo jednaki pred zakonom!

Može njegov partner iz dodatnih ugovora o podjeli novca od prodaje u inozemstvo braniti do mile volje njegovo poštenje, može s drugim svjedokom demonstrirati do zore da im „ne može nitko ništa“, smije držati koliko hoće hrvatsku ruku na srcu dok pjeva srpsku kič-glazbu (isti bi spoj neukusa i novca bio i da je za to našao prikladne hrvatske brojeve); pravosuđe ima u rukama ključ za otvaranje pune istine. Ili je ono nešto već reklo o svojoj (ne)odlučnosti kad nije snimilo Modrićevo svjedočenje Uskoku, ili kad nije zabranilo Zdravku Mamiću kontakte sa svjedocima!

Nije jasno zašto hrvatske vlasti ne bi na jednaki, pravedni način tretirale sve svoje državljane; novac, slava i ugled su u tome periferne činjenice, pogotovo što i same spadaju u prolaznu, potrošnu robu. Bivša je država varala ljude kad je obećavala da neće biti građana druge kategorije, a instalirala nomenklaturu na vlasti kao povlašteni dio društva.; zar će sadašnja stvarati građane prve, izdvojene kategorije koji će u ime starih zasluga, ostvarenog ugleda i položaja uživati veća prava?

Kad je Erazmo Rotterdamski zapisivao svoje mudre misli, nije bilo nogometa. A ispada da je mislio baš na prekupce iz toga sporta dok je opisivao trgovce, kao „najluđe i najprljavije od svih ljudi“. „Oni svima lažu, krivo prisežu, kradu, varaju, podmeću, a prave se da su iznad svih jer prste imaju nakićene zlatom“! Svaka podudarnost s konkretnim likovima iz hrvatske sudsko-nogometne sapunice je slučajna: svi su akteri, optuženici i oni koji se guraju među njih, nevini sve dok im sud eventualno ne dokaže da su krivi.

Ali, sud u Osijeku pretvara se sve više u teatar, gdje se u dramaturškoj perfekciji otkazuje punomoć braniteljima, kao nedavno ministrima u Vladi, na samome zasjedanju i pred kamerama. Atmosfera u kojoj se (još) ne zna tko pije a tko plaća podsjeća na veliku kladionicu, više nego na običnu sudnicu, u kojoj se odstupa od Pascalova savjeta da „i onaj tko bira glavu i onaj tko bira pismo podjednako griješe“. ”Nijedan nije u pravu. Pravi je put da se čovjek uopće ne kladi“.

Golema prostitucija

Sport je razvio tehničku virtuoznost i fizičku izdržljivost, ali je zapostavio moral, sudi li se po tome da najskuplji sportaši (Ronaldo, Messi, Di Maria…) dolaze na udar sudova zbog utaje poreza. Imaju previše i nije im dosta! Parafrazirajući jednoga katoličkog biskupa, reklo bi se da se u sportu događa ono što je prije sto godina predvidio jedan katolički pisac (Charles Peguy) – „golema prostitucija modernoga svijeta koja potječe od novca“. „Jupiterima“ u pravoj državi ne može biti pružena veća zaštita više nego „volovima“, inače se pravna država lako pretvara u praznu državu.

Kad se „volovi“ pobune, i počnu bosti, s prijetnjama da će „padati glave“, da će „biti krvi“, da će „upucati“ i „ubijati“ protivnike, vrag dolazi po svoje, ili je već odnio šalu. Vlasti su u svojoj ulozi kad ozbiljno shvaćaju takve prijetnje, a nisu odgovorne kad se u drugim slučajevima postavljaju selektivnije, pa danas podcjenjuju bračni sukob, a sutra moraju raspetljavati dvostruko ubojstvo (kao što se, najnovije, desilo u Splitu). Izolirati nasilnike, spriječiti nasilje, a ne dirati slobodu: to je Bermudski trokut svake političke vlasti.

Modernom demokratskom društvu to je svojevrsno biti ili ne biti. Uvjeren da demokracija mora svakome čovjeku dati „mogućnost da javno kritizira vlast“ a da za to „ne plaća cijenu“, sociolog medija Luc Boltanski uvjerljivo brani tezu da osporavanje vlasti vraća vjeru u demokraciju: „S pravom na kritiku, razbija se osjećaj nemoći pojedinca i sprječava duh svemoći vlasti“

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 16

DR
drugPlenky
18:20 06.07.2017.

Neki su bili i ostali prva kategorija, kao u ostalom i pisac ovog tekstića Mirko pl Galić

DI
Diesel
16:56 06.07.2017.

Trecerazredni Hrvati "prve kategorije" su okupirali Hrvatsku. Ovo je okupacija.

DU
Deleted user
17:17 06.07.2017.

Hrvati prve kategorije su nažalost postali političari, bez obzira kojoj stranci i toru pripadaju. Obećavaju, pričaju nam debilne populističke priče, u niti jednom društveno-poslovnom segmentu ne odgovaraju apsolutno za ništa i nikome, zaštićeni od svih i svakoga, primaju ogromne plaće i povlaštene mirovine a ukupan rezultat njihova rada je da smo mjerodavnim kriterijima jedino ispred Bugarske od svih EU zemalja.