U izborno vrijeme puno pozornosti se posvećuje biračima, njihovim sklonostima, stavovima, preferencijama. Neka istraživanja s Fakulteta političkih znanosti tvrde da na izbor 80% glasača u Hrvatskoj i dandanas presudno utječe to na kojoj strani im se djed ili sad već pradjed zatekao, uglavnom spletom okolnosti, u Drugom svjetskom ratu. Po tome bi birački blokovi bili prilično fiksni, a omjer se od izbora do izbora mijenja zbog izlaznosti, jer slabije izađu oni koji su se trenutno osjećaju razočarano u “svoj”, tj. djedov blok.
Puno energije se ulaže u uvjeravanje da se moramo opredijeliti za koalicijsku kobasicu na sebi bližoj strani spektra jer inače bacamo glas. Naravno, omjeri i mjesta su unaprijed raspodijeljeni, na nama je samo da presudimo koji će unaprijed pripremljeni složenac doći na vlast. Uvjerava se javnost da je sve drugo bacanje glasa, osim poluslužbenog trećeg puta, tj. jedne opcije kojoj se na svakim izborima nekim čudom otvori golemi medijski prostor, dok se druge bojkotira i prešućuje. Iste agencije koje su mjesec dana prije predsjedničkih izbora fulale i po 15%, danas besramno nude svoja istraživanja i uvjeravaju nas da su prodrle u dušu hrvatskih birača.
No postoji jedna velika skupina ljudi s pravom glasa o kojoj se malo raspravlja. To su apstinenti. Na prošlim izborima 38% birača registriranih na području RH, gotovo milijun i pol ljudi, nije izašlo na izbore. Tko su nebirači, kakvi su, zašto ne izlaze na izbore, koga bi birali kad bi morali glasovati, možemo samo nagađati jer zadovoljavajućih istraživanja nemamo.
Neki od nebirača de facto ne postoje. Dio brojke od milijun i pol neizašlih na prošle izbore je fiktivan jer popis birača je još uvijek nesređen i njihovim brojem se manipulira, kao u zadnjem slučaju kad se željelo onemogućiti referendum o reformi izbornog sustava.
Ipak većinski dio nebirača stvarno je postojeći. Možemo pretpostaviti da ga čini nekoliko vrsta apstinenata. Postoje oni koji iz objektivnih razloga na dan izbora ne mogu do biračkog mjesta. Stari, bolesni, daleko im je, boje se izaći po kiši, nešto im je taj dan naglo iskrsnulo… Dopisno, ili e-glasovanje bi u budućnosti tu djelomično pomoglo, jer ipak nije vjerojatno da je milijun i pol ljudi zameteno snijegom, s temperaturom preko 40° C, ili nepokretno bez mogućnosti da ih netko registrira.
Slijede oni koji akutno ili kronično “nemaju za koga”. Neki od njih bili su birači, ali su razočarani svojom ranijom opcijom. Tako priličan broj onih koji su glasovali za HDZ 2007. nakon afere Sanader nije izašao na izbore 2011. Možemo pretpostaviti i da će dio razočaranih birača Kukuriku koalicije ovaj put ostati kod kuće.
Ne znamo koliko je onih koji su potpuno promijenili stajalište, tj. glasački prešli u ekipu tuđeg djeda, ili ako su iz “miješanih” brakova, gdje se jedan djed zatekao na strani sila Osovine, a drugi na suprotnoj, da su iz fatalnog transgeneracijsko-političkog zagrljaja jednog djeda prešli drugom.
Neki tradicionalni nebirači mogu izaći na izbore ako se pojavi opcija koja ih dirne u dušu, odnosno, kako kažu u komentarima, ako naiđe neka “prava ljevica” za razliku od SDP-a ili prava konzervativna opcija za razliku od “desnog krila SKH”.
Neki koji prije nisu glasovali mogu postati birači vođeni sebičnim razlogom, ako vide konkretan materijalni interes. To se vidjelo na primjeru buma umirovljeničke stranke. Tada se pokazalo da dio penzionera ne vjeruje više ni u kakvu političku opciju ili vrijednost, već samo u partikularni interes čije će zadovoljavanje ići na teret cijele zajednice. Nema veze, netko će platiti. Slična su pojava nove parapolitičke opcije za one koji vjeruju da neće morati otplaćivati kredite ako izvjesni spasitelji dođu na vlast.
Osviješteni kronični nebirači su najzanimljivija podvrsta. Njih ništa ne može pokolebati i natjerati da jednom u četiri godine idu pred kutiju i glume suverene na jedan dan. Razgovarao sam s nekima u svojoj okolini. Uglavnom tvrde kako su izbori predstava, da se odluke donose daleko od javnosti, da je suverenost naroda privid. Vole citirati misao koju lijevi nebirači pripisuju Emmi Goldman, a nelijevi nebirači Marku Twainu, a koja otprilike kaže – kad bi izbori mogli nešto promijeniti, odavno bi ih zabranili. Ako se i dogodi nešto što izgleda kao promjena, oni kažu da je to samo kozmetički, površinski, pa se pozivaju na misao koju je u romanu Gepard napisao Giuseppe Tommasi di Lampedusa – potrebno je promijeniti sve kako se ne bi promijenilo ništa.
Ne bih poticao nebiračku sektu, ali izvjesni teorijski dignitet toj poziciji dao je još Gaetano Mosca (1858.-1941.), talijanski pravnik, politolog i političar, jedan od utemeljitelja moderne političke znanosti, koji je stavljao veliki upitnik nad parlamentarizam kao takav i izbore kao sredstvo kojim “narod” tobože slobodno sam sebi određuje vlast. Mosca tvrdi kako u svakom društvu postoje dvije skupine osoba: upravljači ili vladari i upravljani, tj. oni nad kojima se vlada (ostatak društva, “narod”, “mali čovjek”, “obični ljudi”). On smatra da su demokracija, parlamentarizam, socijalizam samo utopije, političke teorije koje služe za legitimiranje i održavanje moći koja je uvijek u rukama malog broja ljudi.
U jednom djelu iz 1883. godine Mosca se pita može li opće pravo glasa doista utjecati na izbor elite. Zaključak mu je negativan. Tvrdi da u predstavničkom sustavu ne biramo mi naše predstavnike, već se naši predstavnici izabiru preko nas. Izbor nam je uvijek unaprijed nužno sužen pa biračko tijelo vrlo malo utječe na izbore. Naime, izbor ovisi o organizacijskim sposobnostima uz pomoć kojih se neka politička snaga u stanju nametnuti na “tržištu glasa”. Danas to tržište strukturiraju financije i mediji. Sloboda biračeva izbora, dakle, ograničena je na usko područje igre koje su pripremile organizirane manjine. Situacija ipak nije tako beznadna kako ju je tada prikazao Mosca jer je u zrelijim demokracijama dijelom pomogao razvoj medija i civilnog društva, koji su “političku klasu” barem prisiljavali da se kvalitetnije obnavlja, tj. traži bolje kadrove i stvara kvalitetniju “političku formulu” kojom će uvjeriti javnosti da baš oni trebaju vladati. Bolja pravila te igre, koja će na koncu ipak izbaciti uski sloj vladajućih, ali nije svejedno kakvih, bila su svrha zahtjeva za promjenu izbornog sustava u Hrvatskoj. Do toga nažalost nije došlo pa se danas preko nas opet uglavnom izabiru isti timovi. Na koncu, ostaje pitanje treba li nebiračima ostaviti pravo na postojanje ili je u priželjkivanoj budućoj reformi izbornog sustava potrebno uvesti novčanu kaznu za one koji ne obave svoju “građansku dužnost”? Time bi ih njihov izbor neizbora koštao određenu svotu, što je ipak ništa prema gubitku živaca kojim svoj izbor manjeg zla tijekom četiri godine do sljedećih izbora često plaćaju oni koji “biraju”.
>> Intendant novog kova u 'kulturnom ratu' protiv oporbe
>> Povratak u hrvatsku budućnost vidljiv je na izbornim listama
Oni koji ne izadju na izbore nemaju pravo nista govoriti protiv ovih koji se biraju. Bilo bi lijepo da ovaj put izadje 80-90 posto pucanstva i skinemo dvoglavu partiju. Za primjer kako se ne smije i ne treba raditi.