Kolumna

To što radi Bajić nije katarza, nego čišćenje crijeva

Foto: Marko Prpić/PIXSELL
To što radi Bajić nije katarza, nego čišćenje crijeva
03.11.2013.
u 13:00
Duhovno pročišćenje ne doživljaju narodi već pojedinci poput likova u potresnom filmu “Krugovi” koji je nadahnut žrtvom Srđana Aleksića
Pogledaj originalni članak

O katarzi u HDZ-u prošlih su mjeseci već napisani mnogi komentari. Većina kolega ispravno je upozoravala i opominjala da su policijske istrage i pravosudni procesi, koji su tek zagrebali po debeloj koži čudovišta iz korupcijske močvare, daleko od onog što podrazumijeva taj toliko uzvišeno zvučeći pojam – katarza. Ipak, ta riječ i dalje ne silazi s usana predsjednika HDZ-a.

Nije to ništa novo. Još prije dvije godine i katarzu i Karamarka predvidio je Josip Polančec. “Mislim da će nakon parlamentarnih izbora doći do katarze u HDZ-u i da nakon toga mnogi koji danas sjede u Predsjedništvu više neće tamo biti”, rekao je Polančec u razgovoru za Večernji list u rujnu 2011., nakon što je i sam doživio katarzu, odnosno izbacivanje iz HDZ-a. Uz to je točno opisao scenarij po kojem će Tomislav Karamarko zauzeti mjesto Jadranke Kosor na čelu HDZ-a. Nešto što su već tada vidjeli valjda svi osim Jadranke Kosor i nije bilo tako teško pogoditi.

Katarzu je u međuvremenu doživjela i sama bivša premijerka na onaj način kako tu riječ, čini se, ponajprije razumije i primjenjuje Tomislav Karamarko: kao partijsku ili, ako hoćete, stranačku čistku.

Oslobađanje od niskosti

Doslovno značenje te izraubane riječi grčkog podrijetla i jest čišćenje i pročišćenje. Ali, čišćenje nečega ili nekoga od čega ili koga ima bezbroj varijacija. Katarza tako može biti i stručni medicinski pojam koji znači čišćenje ili pražnjenje crijeva. Znamo da postoje različite metode i tehnike izazivanja tog procesa kojim se iz tijela izbacuju – recimo to na fini način – otpadne, suvišne, štetne i nepoželjne tvari. Za takvu vrstu čišćenja hrvatskog državnog tijela od – recimo to opet fino – kriminalaca, zaduženo je ponajprije državno odvjetništvo pod vodstvom Mladena Bajića. Stoga i nije čudno što spominjanje riječi katarza uvijek postane učestalije tijekom ili nakon Bajićevih akcija kao što je ova aktualna o kojoj vlada snažan kolektivni osjećaj da još nije završena.

Ono što u toj stvari kod građanina promatrača budi sumnju i stvara nepovjerenje upravo i jest taj snažan dojam da je Mladen Bajić samo medicinski tehničar koji postupa ili po vlastitom nahođenju u skladu s vlastitim trenutačnim interesima, ili po nalogu doktora koji se nad njim i nad bolesnikom izmjenjuju i uvijek ostaju skriveni, ma koliko mi nagađali tko u kojem trenutku Bajiću šalje recepte i uputnice.

U svakom slučaju, ta vrsta katarze koja ovisi o postupcima državnog odvjetnika Mladena Bajića nije ništa drugo nego medicinsko čišćenje crijeva ove države i društva. Dodatni je problem što se ta za život svakog organizma nužna čišćenja događaju neredovito i vrlo selektivno. Utoliko se razlikuju i katarze kroz koje pojedinci u tom procesu prolaze. Primjerice, kolega Marko Biočina još je u svibnju ove godine napisao: “Božidar Kalmeta, jedan od integralnih članova Sanaderova režima, doživio je tešku katarzu prelazeći s ministarske plaće od oko 19 tisuća kuna na plaću saborskog zastupnika od 17 tisuća kuna, uz puno lagodniji životni ritam.”

U jednoj od svojih posljednjih katarzičkih, a nimalo katarzičnih izjava Tomislav Karamarko ovih je dana javnosti poručio: “Mi smo svoju katarzu prošli i prolazimo je, neki ljudi koji su pripadali HDZ-u su danas pred sucima i čekaju se presude, prema tome nama to neće naštetiti. Međutim, ponavljam, katarzu čekaju i neke druge stranke.” Kada? Kad netko drugi počne pisati uputnice Bajiću?

Sve to nema blage veze s onim značenjem riječi katarza iz doba Aristotela i Sofokla koje se odnosi na misaoni i duhovni proces ne izvan, nego u samom čovjeku. Ne možeš doživjeti katarzu tako da nesreću i kaznu svališ na drugoga i još k tomu tvrdiš da to tebi neće naštetiti. Uzvišenost prave katarze upravo i jest u tome što se ne događa u drugome, nego u tebi i u meni. Mi se sami moramo očistiti i osloboditi niskosti koje vrebaju u prvom redu u nama samima. Kada čujete da se netko na sva usta hvali vlastitom čistoćom, vrlinom, neupitnom ispravnošću i apsolutnom nedužnošću, to je prvi znak da je riječ o osobi koja nikad nije iskusila ni k od bilo kakve katarze, osim one crijevne. Katarza, dakle, nije neki proces, pa ni sudski, koji je poput kazne ili spletke namijenjen ili namješten drugome. Katarza o kojoj bilo tko može i smije svjedočiti je samo njegova vlastita.

Iznimka je umjetnost koja nam prikazuje likove koji proživljavaju katarzu da bismo se u njima prepoznali i da bismo s njima suosjećajući i sami bili potaknuti na pročišćenje svojih misli, osjećaja i djela. Po takvim odlikama i učincima prava se, vrijedna i uzvišena umjetnost i prepoznaje, ona koja čovjeka čini čovječnim. Jedno od recentnih remek-djela takve umjetnosti je i film “Krugovi” Srdana Golubovića koji se ovih dana prikazuje u zagrebačkom kinu Europa.

Pobožnost i pokora

Srđan Koljević i Melina Pota Koljević napisali su izvrstan scenarij na temelju istinite priče o ubojstvu, odnosno žrtvi Srđana Aleksića u siječnju 1993. u Trebinju. Njega su nasmrt pretukli njegovi sunarodnjaci, sugrađani i suborci. Nosili su iste uniforme, a zamjerio im se tako što se usudio od njihovih kundaka, čizama i cijevi braniti sugrađanina druge nacionalnosti i vjere. U svakom ratu i svakom narodu takvih je najmanje. Ali, samo nekoliko od 112 minuta trajanja tog filma prikazuje smrt Srđana Aleksića, koji se u filmu zove samo Marko. Ostalo je priča o posljedicama i o traženju katarze koja se Aleksićevom žrtvom sama po sebi nije dogodila nikome, a ponajmanje čitavom njegovu gradu ili narodu.

“Kamen kad baciš u vodu nešto se desi, pojave se oni krugovi... a čovjek, kad čovjek učini nešto dobro to drugim ljudima ništa ne znači...” tako u ključnom trenutku filma, koji je odredio i naslov, svoju bol i sumnju koja ga razdire jedanaest godina nakon zločina izgovara otac ubijenog mladića. Glumi ga Aleksandar Berček, silno uvjerljivo i potresno, a takvi su i svi ostali glumci, uključujući i Leona Lučeva. Kao i sve velike priče, i ova se služi snažnim slikama i simbolima poput crkve koju svojim rukama, kamen po kamen, na vrhu brda gradi otac. Ipak, uza svu tu pokoru i pobožnost izraslu iz očaja taj čovjek priliku za vlastito iskupljenje i očišćenje dobiva tek u trenutku kada se pred njim, tražeći posao i nudeći mu pomoć, nađe sin jednog od ubojice njegova sina. Tako i prijatelj ubijenog tek u susretu s ubojicom postaje svjestan vlastite krivnje od koje ga neće očistiti osuđivanje i kažnjavanje drugog.

Pogledajte “Krugove” i provjerite vlastitu sposobnost za pročišćenje i suosjećanje. I nipošto ne vjerujte onima koji na sva usta hvale vlastitu pravednost i čistoću. Takvima je katarza najpotrebnija, a najteže do nje dolaze.

Pogledajte na vecernji.hr