Srdan Golubović, autor srpskog filma “Krugovi”, koji se nakon projekcije na Zagreb film festivalu počinje prikazivati na redovitom kinorepertoaru, djeluje kao neuobičajeno realan filmaš, spremniji razgovarati o manama svoga filma nego što je to običaj među redateljima. Možda mu je opuštenije biti takav nakon silnih nagrada i uspjeha na svjetskim festivalima: od Sundancea i Berlina po do naše Pule. Ali, takvi bi zavidni rezultati neke filmaše napravili još težima za bilo kakvu diskusiju s kritičarom kojemu film, unatoč tome što ga većina slavi, nije “sjeo do kraja”.
No, kako su pohvale brojnije od kritika, razgovor je započeo čestitkama na impresivnim dosadašnjim rezultatima.
Ozbiljna distribucija
– Kada radite film, uvijek se nadate da će proći jako dobro i da će imati bogat život, međutim, nisam to tako očekivao – govori Golubović. – Posebno se radujem što će film imati distribuciju u jako puno zemalja. I to ne mislim samo na zemlje s ex-jugoslavenskog prostora, evo sad je u Grčkoj, Rumunjskoj, Nizozemskoj, uskoro će u Francuskoj... To je ozbiljna distribucija za film s ovih prostora, po mom mišljenju, to je i veći uspjeh.
Golubovićev film nastao je prema istinitom događaju kada je srpski vojnik Srđan Aleksić u Trebinju pokušao spasiti jednog Muslimana, nakon čega su ga pripadnici njegove vojske pretukli do smrti.
– Sjedili smo 2007. godine na festivalu u Njemačkoj, u Wiesbadenu, moja supruga producentica Jelena Mitrović, scenaristi Srđan i Melina Koljevića. Jelena je na mobitelu na nekom internetskom portalu iz Srbije pročitala tu vijest o Srđanu Aleksiću. Tek se tada počelo o njemu govoriti u javnosti, povod za to bio je dokumentarni televizijski film “Srđo” Sanje Dragičević i tako se javnost zainteresirala. Nisam želio raditi ratni film jer nisam bio u ratu i nemam tog iskustva, a s druge strane, smatrao sam da je rat završena priča. No, ono što, nažalost, nije završena priča jesu posljedice toga rata u kojima svi na ovaj ili onaj način živimo. Od istinitog događaja, Golubovićev film razvija tri potpuno fikcijske priče koje se bave današnjim posljedicama tragičnog slučaja po principu “baci kamen u more i stvorit će krugove”. U tom segmentu scenaristički se malo i pretjeralo, a iz želje da se utrpa više “krugova” nego što ih se stiglo obraditi neki dijelovi (priča s mafijašem u Njemačkoj) djeluje dosta papirnato za film ovakvog renomea.
– Film je dulje trajao u prvoj verziji. Ovaj sam put radio nešto što nisam nikad. U montaži smo izbacivali cijele linije priče i likove. Napravili smo lik kriminalca kao neku vrstu šablone, mogli smo tu priču konstruirati jednostavnije, s manje konstrukta, ali uvijek je lako biti general nakon bitke.
Kamera prati junake
Iako neki kritičari vide biblijske motive u filmu, Golubović negira bilo kakve namjerne asocijacije u tom smjeru jer kaže “nisam vjernik i nemam tu vrstu čitanja stvari”. No, određenim je režijskim postupcima (glumci u kadru nemaju prostor ispred sebe, nego je on uglavnom iza njih) i škrtošću želio sugerirati njihove sudbine.
– Ima dosta postupaka kojima sam želio subverzivno i iz podsvijesti utjecati na gledatelja. Jedan je taj da smo kamerom stalno iza leđa junaka i pratimo ih, kao neki teret koji nose za sobom. Također, inzistirao sam na dvodimenzionalnim prostorima, na kadrovima punima praznine koja oslikava prazninu u glavnim junacima... Želio sam napraviti film u kojem ima više šaptanja nego dijaloga, u kojima to što ljudi ne izgovaraju znači puno više nego ono što izgovaraju. To je blisko karakteru tih ljudi, Hercegovaca, da je zapravo sve u onome što se ne kaže, a ono što se kaže nije ni toliko bitno. U filmu “Obrana i zaštita” to je baš dovedeno do ekstrema.
Svaki je od dosadašnja tri Golubovićeva filma bio veći od prethodnog; po opsegu priče i po uspjehu. Može li četvrti to nadvisiti?
– Mislim da ću sljedeće raditi nešto manje. Film me dosta umorio iako mislim da je to moj najbolji i najsveobuhvatniji film dosad. U njemu su sve moje emocije i misli o našem životu u posljednjih dvadeset godina. A sad bih se fokusirao na nešto manje, intimnije.
