Emil Tedeschi jedan je od vodećih poslovnih ljudi u Hrvatskoj, a u razgovoru za Večernji list otvoreno govori o politici, deficitu upravljanja u društvu te odgovornosti poslovnih elita za stanje nacije. Za njega je domoljub onaj tko poštuje demokratska pravila i plaća porez svojoj državi, a ne onaj tko se busa u prsa i glasno viče. Proziva Ivicu Todorića da je vodio kompaniju poput sultana, a hvali Andreja Plenkovića jer je donio zakon koji se ne bi, po njegovu mišljenju, usudila donijeti lijeva Vlada.
U svojoj kompaniji provodi restrukturiranje, a tvrdi da ga u ovom trenutku ne zanima kupovanje Agrokora ni njegovih dijelova čime demantira da se udružuje u konzorcij kompanija koje žele preuzeti najveći poslovni sustav.
Atlantic Grupa nedavno je dobila nagradu Zagrebačke burze. Često vas ističu kao uspješnu kompaniju i hvale za transparentnost poslovanja...
Žalosti me što smo uspješni u društvu koje je neuspješno. Godinama već govorim o odgovornosti elita, ali ću i dalje inzistirati jer pozicije koju zauzimaju vodeći ljudi u različitim sferama društva obavezuju. U prošlosti je vrijedila izreka "noblesse oblige", plemstvo obvezuje, a danas se može reći da vodstvo obvezuje. Uz različite povlastice koje nosi liderska pozicija, ona sa sobom povlači i daleko više obaveza i odgovornosti u odnosu na širu zajednicu.
Koliko su za promjene u društvu odgovorni poduzetnici? Ne može samo politika voditi promjene.
Više sam puta govorio o odgovornosti poduzetničke elite i kao njezin dio i sam se smatram odgovornim za stanje u društvu, odnosno za njegovo unapređenje. Ali zato što se ne ekskulpiram od svoje pozicije mogu otvoreno razgovarati, jer nemam straha ukazivati na probleme. Odgovorne elite, naravno, nisu samo poslovne ni samo političke, već su i crkvene i akademske.
Uvriježen je stav da je država loš gospodar, međutim ni u privatnom sektoru upravljanje nije uvijek adekvatno. Imamo li deficit u upravljačkim znanjima?
Kod nas ne postoji svijest o važnosti upravljanja kao discipline generalno. Od starta nismo naučili prvu lekciju o razlici između upravljača i vlasnika, odnosno odgovornosti upravljanja i odgovornosti za vlasništvo. Vrlo recentan primjer pokazuje da smo 25 godina imali najvećeg poduzetnika koji je neadekvatno upravljao smatrajući da mu vlasništvo i veličina daju pravo na to. Ja se kao jedan od vodećih poduzetnika sramim jer je netko tko je među nama bio najveći, a riječ je, jasno, o Ivici Todoriću, porazno loše upravljao.
Njegovi najbliži suradnici govore da nikad nisu imali sastanak uprave, a on je potvrdio da je o svemu odlučivao sam. Kako je to moguće, voditi sustav od 60 tisuća ljudi sam? Todorić nije promašio dekadu, nego epohu. Vrijeme sultana davno je prošlo! Poduzetnici često kažu: "To je moja tvrtka, mogu u njoj raditi što hoću!" Ja na to kažem: "Ne možete jer postoje pravila." Ista stvar je i u državi. Državni službenici kažu: "Mi smo država i možemo što hoćemo." Čija država? Država su građana iz čijih poreza dobivaju plaću. To je stav istih onih po kojima je domoljub onaj koji jako viče, busa se u prsa i maše zastavom.
Galerija: Ivica Todorić prvi dan na slobodi
Što je za vas domoljublje?
Prije svega to je odgovoran i konstruktivan odnos prema prostoru u kojem živite i ljudima među kojima živite. S pozicije osobe koja vodi jedan veliki poslovni sustav, to je odgovornost prema svim dionicima - odnos prema zaposlenima, odnos prema plaćanju poreza i doprinosa, odnos prema poslovnim partnerima i poštivanje zakona. To je za mene domoljublje. Sve drugo, od slavljenja praznika do simbola, efemerne su stvari. Simboli su bitni kao točke prepoznavanja, to je lijepo, ali ne predstavlja suštinu. Nerijetko ćete i od poslovnih ljudi čuti da nešto rade u nacionalnom interesu. To je čista demagogija. Interes je uvijek poslovni i to je legitimno, svatko tko pošteno radi i posluje djeluje u nacionalnom interesu, a ako je poslovno opravdano novo ulaganje upravo ovdje, onda možemo govoriti i o dvostrukom pozitivnom efektu. Domoljub je prije svega netko tko se ponaša u skladu s pravilima u demokratskom društvu, tko poštuje institucije države.
Proces sanacije Agrokora obilježio je godinu za nama. Pohvalili ste Vladu za njegovo spašavanje nekoliko puta, ali nije li država, odnosno činjenica da ni regulatori ni institucije nisu na vrijeme odradili svoj posao doprinijela tom krahu?
Postoji sigurno odgovornost države. Nitko ne može biti ekskulpiran jer je stvoren jedan sustav koji je postao država u državi. Što je radila Porezna uprava godinama? Nekima je zvučalo kao vrlo provladin stav kad sam govorio da je donošenje zakona i ponašanje Vlade u slučaju Agrokor ogroman plus za ovu Vladu. Ja ću taj stav ponoviti. Da nije bilo Andreja Plenkovića i Martine Dalić, izostala bi ovako kvalitetna reakcija. Problematiku Agrokora lakše je mogla riješiti Vlada u kojoj je glavni partner HDZ. Je li u tom procesu bilo idealno? Uvjeren sam da nije, ali treba gledati od široke slike prema detalju. Zato sam i dao podršku procesu.
Nije odgovorna samo država. Za poslovni koncept koji žestoko kritizirate odgovorni su i poduzetnici, koji su s Todorićem po njegovim pravilima surađivali četvrt stoljeća...
Nema tu nevinih. Kad je banka posudila Agrokoru novac uz kamatu od deset posto, u cijenu novca ugrađivala je rizik naplate. Dioničari Agrokora koji su sve izgubili kažu da su prevareni. Imali su mogućnost kroz skupštine pitati, upozoravati, prozivati ili prijaviti ili tužiti zbog činjenice da su kompanije poput Leda i Jamnice garantirale za zaduženja koncerna. Za taj su dio sami odgovorni.
Oni tvrde da im je država otela imovinu zakonom. Nije im je otela država, nego Todorić! Nisu svi imali jednaku odgovornost i nisu svi jednako ni platili. Mi smo godinama jedan od najvećih dobavljača Agrokora. Imali smo dovoljno jaku polugu i striktno upravljanje rizicima da smo se, još dok je Todorić vodio Agrokor, izborili da se poštuju rokovi plaćanja i da ne moramo kompenzirati veći dio prodaje. Agrokor nije imao samo likvidnosni jaz, već strukturni. Njegov je kapital davno pojeden i njemu je trebala injekcija vlasničkog kapitala. Da je Ivica Todorić osigurao pola milijarde novog kapitala, bilo da je izvukao novce iz čarape ili našao partnere, izbjegao bi nužnost primjene zakona i mogao bi sam projektirati novu dioničarsku strukturu.
To nije htio ili nije znao kako, jer novca je na tržištu bilo. Sad mu je svatko kriv i tvrdi da mu je netko oteo kompaniju. Nitko mu ništa nije oteo. Zadužio se po visokim kamatama, pojeo vlasničku glavnicu neadekvatnim poslovanjem, vjerovnici su proveli nagodbu, napravili otpise i ostatak pretvorili u dionice. Neke financijske institucije su otpisale i do 80 posto potraživanja. Puno je giganata propalo i na njihovim ruševinama izrasle su nove kompanije, a ono što je propalo uvijek su preuzeli vjerovnici jer su oni to i financirali.
>> Pogledajte izlazak Ivice Todorića iz Remetinca
Je li sanacijom Agrokora nestao ortački kapitalizam ili je i dalje dominantan oblik poslovanja?
Na poslovnoj sceni razvili su se standardi, postignuti su rezultati i govoriti da nema kvalitetnih kompanija, pojedinaca i timova ne bi bilo u redu jer to ne bi bilo točno, a time bih govorio i protiv sebe i svojih suradnika. Ne treba biti lažno skroman. Ali postoje li u našem društvu strukture i društvene grupe koje se duboko zalažu da ne dođe do promjena na bolje, jer im samo nesređena situacija odgovara... to je sigurno tako.
Kod nas postoji jedan dio poslovnih ljudi koji su u sprezi s ljudima koji kontroliraju tokove javnog novca od državne do lokalne razine te i dalje na životu drže koncept ortačkog kapitalizma. Biznisi prebacivanja zemljišta iz poljoprivrednih u građevinska stvaraju profite usporedive samo sa zaradama švercom narkotika i oružja. Postoje još uvijek natječaji koji se pišu samo za nekoga i ne treba biti jako informiran da bi se to vidjelo. Ipak, toga je manje i tržište se pročišćava. Čim je došla konkurencija, uz slobodu medija, ljudi su u mogućnosti propitivati i postoje institucije koje rade svoj posao.
Koliko je ovaj proces bio edukativan za poduzetnike, politiku, administraciju i građane?
Propast Agrokora i njegova transformacija ogromna je lekcija. Za mnoge je to skupa lekcija, ali kvalitetna, jer je afirmirala bitne kategorije i termine, od transparentnosti, valjanosti poslovnih izvještaja, relevantnosti revizorskih kuća, do funkcija uprava i nadzornih odbora. Afirmirao se i razgovor o zaduženosti, o strategiji upravljanja i potrebi fokusa poslovanja te o zaduženosti i ročnosti financiranja.
Sam Agrokor je kroz nagodbu bio pod zakonskom zaštitom više od godinu dana, a to je bila prilika da se dobavljači transformiraju, dodatno obrazuju i preispitaju svoje poslovne procese. Društvo je ipak premalo naučilo iz ovog seta lekcija. Nedovoljno su iskorištene i u javnom sektoru i u poduzetništvu. Ljudi nisu spremni na promjene, a pogotovo kada malo dođu do zraka i bonace pa misle da su se izvukli. Meni je nepojmljivo da je jednaku težinu u javnosti dobila afera fatamorganske skupine Borg i njihovih naknada koje smo platili mi vjerovnici u odnosu na to što je sve dovelo do toga da Agrokor propadne.
Galerija: Martina Dalić predstavlja knjigu o Agrokoru
Često se nagađa o mogućim akvizicijama dijelova Agrokora. Je li Atlantic već "snimio" potencijalne mete?
Kao sustav mi smo puno rasli putem akvizicija, iako zadnjih nekoliko godina nismo imali značajnije kupnje, a nije da nismo gledali. Danas imamo neke interesantne mete, o kojima nažalost ne mogu govoriti, ali ako nešto dođe u fazu dovoljne ozbiljnosti, Burza će prva saznati. U Agrokoru svakako postoje segmenti koji su komplementarni onome čime se Atlantic bavi, ali kad me pitate jesam li zainteresiran za neku kompaniju, pitam se najprije što se prodaje i za koju cijenu. Nijedan dio Agrokora nije presudan za daljnji razvoj i održivost Atlantic Grupe. Čuo sam i priče o tome da smo nešto dogovarali, ali to nije istina.
Odluka Atlantic Grupe da do maksimalnog iznosa iskoristi neoporezivi dio nagrade za zaposlenike pozdravljena je i u medijima...
Zbog odličnih rezultata na hrvatskom tržištu ove smo godine dodatno nagradili naše zaposlenike. Rezultat je to i odluke Vlade da poveća neoporezivi dio godišnjeg iznosa nagrada i takvu smo odluku pozdravili tako što smo iskoristili maksimalnih 7500 kuna po zaposlenom. Bio bih najsretniji da to postane naš standard, ali nagrade će u budućnosti, naravno, ovisiti o mogućnostima kompanije. Inače smatram da je, metaforički govoreći, najvažnija matematička radnja u biznisu dijeljenje. Podijeliti nagradu, pohvalu i uspjeh jako je bitno.
To je jedna od poreznih mjera koje je Vlada usvojila. Kako biste komentirali cijeli paket poreznih izmjena?
Nekoliko je dobrih stvari u tom paketu. Izmjenom poreza na dohodak smanjilo se opterećenje na srednje velike plaće. Poslodavcima je jako bitno i smanjenje doprinosa. Mjera koja bi trebala ići na ruku i građanima i poslodavcima niža je stopa PDV-a na dio osnovnih prehrambenih artikala, naročito ako se odrazi na manju cijenu proizvoda. Kupovna moć građana će se povećati, kupovat će više proizvoda pa će se dio poreza vratiti u proračun kroz veću potrošnju. I smanjenje PDV-a na bezreceptne lijekove jako je bitno. Zapravo, sve mjere koje utječu na povećanje kupovne moći su dobre jer potiču gospodarsku aktivnost.
Vlada je napravila značajan iskorak i u poticanju dioničarstva, kroz jednak tretman svih zaposlenika holding kompanija i članica unutar sustava, neovisno o tome jesu li u Hrvatskoj ili inozemstvu. Nama je taj propis jako važan i mjeru ćemo iskoristiti za širenje dioničarske strukture na zaposlenike kroz sustav nagrađivanja. Na taj ćemo način kod zaposlenika stvoriti snažniji osjećaj pripadnosti, motivirat ćemo dugoročnu lojalnost kompaniji, ali i stimulirati daljnji razvoj tržišta kapitala. Još veći prostor za poreznu intervenciju postoji kroz mjere koje diferenciraju poduzetnike koji koriste imovinu od onih koji sjede na neaktivnoj imovini.
Zagovarate li jače oporezivanje imovine i porez na nekretnine?
Da, ali oporezivanje neangažirane imovine, odnosno nekorištenih nekretnina. Kad govorimo o oporezivanju imovine, svakako treba razmišljati o tome da se na kvalitetan način razradi cenzus, odnosno set kriterija po kojima bi se takav porez određivao. Smisao poreznog sustava svake Vlade trebao bi biti angažman kapitala, poduzetništva, a ne rentijerstvo. Nažalost, rentijeri danas bolje prolaze nego investicijski aktivni poslovni subjekti jer su manje opterećeni porezima.
Očekivanih reformi u javnom sektoru i administraciji nema ili barem nisu vidljive... Koliko smo kao društvo u tom kontekstu konkurentni?
Pomaci postoje, ali sve ide jako sporo. Hrvatska je prenormirana i nesinkronizirana na različitim nivoima vlasti. Sustav je preskup i neadekvatan. Ipak situacije nisu crno-bijele. Atlantic Grupa imala je sjajno iskustvo u Novoj Gradiški gdje su lokalna samouprava, gradonačelnik i njegovi suradnici odradili izvrstan posao pa pri realizaciji investicije nismo imali nijedan problem. Treba pak stvoriti široki okvir kako bi ljudi imali povjerenja da vrijedi raditi i stvarati u Hrvatskoj, potreban nam je takav ambijent. Ima puno izazova, primjerice problem demografije nemoguće je ne vidjeti, događaju nam se situacije da se velike sustave pušta da krše pravila, a na građane se primjenjuje represija...
Ponovit ću, ne osjećam se sretno kao uspješan čovjek u društvu koje je neuspješno. Pokušavamo raditi dobro, biti vodeći, ali biti prvi u selu nije dovoljno. Ja sam veliki europejac i osjećam ponos činjenicom da smo dio zajednice u kojoj su najnaprednija društva i ekonomije. Sloboda kretanja roba, usluga, kapitala i ljudi, uz sve manjkavosti EU, predstavlja ogroman napredak, da i ne spominjemo činjenicu da od uspostavljanja Europske zajednice nije bilo rata na području koje obuhvaća. Zato mi je teško gledati da smo na dnu Europske unije. Ne možemo se time zadovoljiti, moramo učiti od najboljih. Mene tuđi uspjeh strašno motivira. Uspjeh Mate Rimca ili ekipe iz Infobipa mene čini ponosnim. Tuđi uspjeh treba biti primjer iz kojeg se uči. Zanima me uspjeh različitih poslovnih modela, to me inspirira i volio bih živjeti u društvu koje slavi uspjehe i koje je ponosno ako pojedini njegovi segmenti dižu ljestvicu.
Galerija: Emil Tedeschi
Kako promijeniti birokraciju i učiniti javni sektor servisom građana i gospodarstva?
Prije godinu dana izabran sam u dekanov savjet J.F. Kennedy Harvard School of Government, uz obrazloženje da škola u tom tijelu želi imati uspješne ljude s iskustvima u privatnom sektoru, jer su to znanja koja je lako primijeniti na javnu upravu. Upravo to je potrebno kod nas. Dok god nemamo mogućnosti nagraditi uspješne ljude u javnom sektoru, a otpustiti loše službenike, imat ćemo negativnu selekciju. Opravdano je postaviti pitanje zašto bi netko radio za plaću od 12 tisuća kuna u javnoj sferi, kad u privatnom sektoru može zaraditi 25 tisuća kuna. Zamislite samo kolika bi se graja digla kad bi nekog službenika za kvalitetan rad nagradili bonusom od 50 tisuća kuna! Ali rezultat treba honorirati, a neuspjeh ili nerad sankcionirati. Dok te tabue ne srušimo, neće biti sreće.
Napomenuli ste važnost nadzornih odbora u kompanijama. Možete li onda komentirati izmjene mirovinskih zakona u dijelu koji se tiče imenovanja nadzornih odbora kompanija u koje su novac uložili mirovinski fondovi. Slažete li se da treba zabraniti ulagačima sudjelovanje u NO-ima?
Čuo sam to i teško mi je vjerovati da to znači zabranu sudjelovanja. Obvezni mirovinski fondovi su dioničari i Atlantic Grupe. Ako zakon zaista ljudima koji su članovi uprave ili su zaposlenici mirovinskih fondova zabrani da budu članovi nadzornih odbora u kompanijama u koje su ti fondovi investirali, mislim da je to loše. Razumijem da se može regulirati broj nadzornih odbora u kojima se može sudjelovati, ali ovo nije primjerena mjera jer ne vidim nijedan razlog zašto netko tko upravlja fondom ne bi smio biti u društvu u koje je uložio. Ako je prijedlog zaista takav, on nije adekvatan.
Ni privatizacija nije provedena do kraja. Treba li država prodati kompanije koje rade na tržištu?
Ne vidim razloga da država bude direktni vlasnik čitavog niza kompanija. Naravno da država može imati fondove koji su institucionalni ulagači, ali ne vidim logiku da država bude vlasnikom proizvođača rajčice, začina ili hotela. Tvrtke poput Končara, Podravke i hotelskih kuća trebaju se privatizirati. Tim prije što država nema sredstava da kao vlasnik tim kompanijama osigura nove investicijske cikluse. Takve su investicije prostor za privatni sektor. S druge strane, postoje stvari koje nikako ne treba privatizirati, poput nacionalnih parkova i prirodnih resursa, ali to ne znači da tom imovinom ne treba bitno bolje upravljati, poštujući principe i koristeći mehanizme najboljih upravljačkih praksi.
Kriza dolazi, kažu svjetski analitičari. Osjetite li promjene koje bi mogle nagovijestiti krizu i pripremate li se za takvu opciju?
Atlantic Grupa je u fazi značajnih promjena. Pred donošenjem smo srednjoročnog strateškog plana, a promjene se prije svega odnose na organizaciju i definiranje prioriteta. Strateški izlazimo iz svih manjih non-core biznisa i onih biznisa koji u srednjem roku nisu profitabilni. Izuzetno smo smanjili zaduženost. Kada smo u 2010. kupili Drogu Kolinsku, zaduženost nam je bila 5,2 puta EBITDA, danas je 1,7 EBITDA, a povećali smo plaće i isplatili bonuse. Svjesno se pripremamo za krizu, nevezano za to kada će nastupiti, jer vjerujem da se promjene rade onda kad je dobro, širimo se na nova tržišta i radimo na tome da ih razvijemo. Imamo dobre naznake da prodaja Argete i Donat MG-a raste u Rusiji, a jako smo zadovoljni rezultatima u Austriji. Pripremamo se za razdoblje kada više nećemo imati izuzetno jeftini kapital kao sada i kada domaća potrošnja neće tako snažno rasti.
U idućoj godini ne očekujem drastične promjene, ali ne treba nikad podcijeniti elemente na koje ni mi kao kompanija ni Hrvatska kao tržište ne možemo utjecati. Mi ćemo biti spremni, a to smo pokazali i lani kada je tržište pogodio tsunami problema u kojima se našao najveći poslovni sustav Agrokor. Promjene se rade kad je kompanija u dobrom stanju, s najboljim rezultatima. Kad se te promjene rade u doba oluja, kada ste napadnuti i osjetljivi, onda su bitno teže za kompaniju. Atlantic ima rekordnu godinu, najniže je zadužen, imamo povijesno najviše tržišne udjele, rast svih bitnih kategorija i sad je vrijeme za bitne promjene
>> Pogledajte kako je bilo na predstavljanju knjige Martine Dalić
Jel to onaj kojem je taticu financirala udba?