Opet je neki manji poljoprivredni proizvođač pozvao TV ekipe da dođu snimiti njegov jad. Scena već viđena – po dolasku novinara i kamera pali se motorna pila i počinje protestno rezanje voćaka.
Tako je bilo ovih dana u višnjiku pokraj Bjelovara, prošle godine rezali su nasade mandarina u dolini Neretve i na Braču, nasade jabuka u Slavoniji itd. Kada vidi tu grehotu rezanja zdravih voćaka, prosječan Hrvat osjeća ogorčenje i žalost. I treba. Za većinu tih mladih nasada svi smo putem državnih poticaja isplatili milijune, pa i milijarde kuna. Manji su proizvođači dobili manje iznose, veći veće, no kada netko uzme pilu pa reže zdrave voćnjake, onda je bacio u bunar kako svoj višegodišnji trud i novac tako i novac koji su mu porezni obveznici dali da bi najprije započeo s poslom, a onda mu i svake godine plaćali da nastavi s proizvodnjom. Ti s motornim pilama, dakle, bacaju i naš novac u bunar. Ti koji su pilili voćnjake ili se nisu snašli na tržištu, ili se nisu pobrinuli za prodaju, ili su fulali poljoprivrednu kulturu koju su sadili.
No, oni sada mogu preorati voćnjak i posaditi lješnjake i slično, pa ćemo mi svi to sufinancirati iznova. Ove godine Hrvatska će u svoj poljoprivredni sektor iz proračuna ubaciti 7,7 milijardi kuna, više od milijardu eura. Istodobno iz EU u našu poljoprivredu ući će 5,4 milijarde kn, ukupno 13,1 milijarda kuna u 2019. Na te je brojke strašno ponosan ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić, koji je ovih dana u javnosti nastupio kao potpredsjednik Vlade za gospodarstvo, da bi naciji objasnio da se on očito protivi još jednom ubacivanju oko milijarde eura u bunar bez dna koji se zove Uljanik i 3. maj. Smatra da je ta velika brodogradnja prokockala sve šanse pa ne bi udovoljio zahtjevu onih koji traže novac za novi početak. Pohvalno je što se Tolušić brine o stabilnosti državnog proračuna, no treba paziti da se u njegovu matičnom sektoru, poljoprivredi, ne dogodi isto što i u brodogradnji.
Dok se on brine o brodogradnji, naime, čini se da milijarde cure u bunar i nestaju bez efekta u poljoprivredi. Ako je u posljednjih 27 godina u brodogradnju uloženo 35 milijardi kuna našeg novca, u poljoprivredu je toliko uloženo u samo zadnjih pet-šest godina. Rezultat tih silnih ulaganja je porazan. U zadnjih 20 godina poljoprivredna se proizvodnja u Hrvatskoj prepolovila, od ulaska u EU godišnje proizvodimo za 5 milijardi kuna manje (s 21 na 16 mlrd. kuna godišnje), a država iz proračuna u nju ulaže sve više milijardi. Prema posljednjim podacima Eurostata cjelogodišnja poljoprivredna proizvodnja u RH vrijedi 2,2 milijarde eura, dok recimo Irci proizvode za 8,4 milijarde, Švicarci 9,5 milijardi, Norvežani 5, Mađari 8,3 milijarde eura, da ne spominjem one veće. U Estoniji poljoprivredna proizvodnja raste stopom od 18,2 posto, u Rumunjskoj 13,2, u Irskoj 13,6 posto. Kako nama uspijeva da sa sve više uložena novca proizvodimo sve manje i uvozimo sve više? To je nešto čime se Tolušić ne može ponositi. Naprotiv, to je sramota. Ne može mirno spavati ni kad vidi da se površina subvencioniranih pašnjaka s kojom smo ušli u EU u međuvremenu utrostručila, a da proizvodnja mesa i mlijeka drastično pada. I laiku je očito da u ovom nakaradnom sustavu poticaja svake godine milijarde poreznih obveznika cure za neke druge namjene, a za povećanu proizvodnju koju svi zajedno izdašno pomažemo očito ne.
I ako je Tolušić sada u poziciji nekakva Plenkovićeva špicn-ministra koji je dobio zadatak da naciji objavi vijest da treba dići ruke od velike brodogradnje, kad i ako to obavi, tek mu slijedi pravi posao zatrpavanja još većeg bezdana u kojem se gube naše milijarde. Poljoprivreda jest za svaku zemlju strateška grana proizvodnje jer, riječ je o hrani i nećemo dovoditi u pitanje potrebu investiranja milijardi svake godine, pogotovo jer bi to moglo zadržati Hrvate u i na svojoj zemlji. No ta ulaganja valjda moraju dati jake rezultate i biti opravdana.
Dakle, kada Tolušić procjenjuje da je daljnje investiranje u brodogradnju nerazumno, neka iste kriterije upotrijebi u svom sektoru. Zašto bismo mi plaćali svake godine milijarde, a da se to u poljoprivredi ne vidi? On kao ministar mora nam pod hitno dati odgovor što to ne štima u njegovu sustavu. Gdje je novac? Ako je točno da će se, što iz hrvatskog, što iz bruxelleskog budžeta ove godine uložiti u agrar više od 13 milijardi kuna (!), kako to da vrijednost naše cjelokupne godišnje poljoprivredne proizvodnje (oko 16 mlrd. kn) jedva prelazi taj iznos koji mi upumpavamo? Možda je Tolušić u pravu kad misli da je za brodogradnju kasno i stoga što još ni ne znamo tko je sve progutao novac za brodove koje nisu napravili, no nije kasno da nam otkrije tko sada guta milijarde za proizvode koje nisu uzgojili i napravili – i to njemu pred nosom.
Andrej Plenković o Gabrijeli Žalac
U ta brodogradilista je do sada upumpano i previse novaca, dosta brate zatvaraj to i otvaraj zdravo poduzece