Trijebi se stara garda koja je obilježila hrvatsku društveno-političku epohu drugoga dijela dvadesetoga stoljeća i prvo desetljeće ovoga vijeka. Otišao je, evo, Zdravko Tomac, jedan od zadnjih protagonista naše moderne političke povijesti, sveučilišni profesor Fakulteta političkih znanosti, svojedobno lider hrvatske autentične ljevice, potpredsjednik hrvatske ratne vlade 1991. – 1992. i potpredsjednik Hrvatskoga sabora. Vječno brundalo, nikada mu nije bilo dovoljno socijalne demokracije i hrvatskoga domoljublja, tolerancije i politike. Političar par excellence kojemu je politika uvijek iznova palila unutarnje vatre služenja domovini i stvaranja općega dobra.
Godinama je bio ideolog lijevog političkog pokreta, i u Jugoslaviji i u Hrvatskoj. Jedan je od pisaca Ustava iz 1974. koji je otvorio vrata Hrvatima da ostvare, prvi put nakon 1102., istinski neovisnu državu. Ostat će, međutim, u političkoj povijesti Hrvatske zapamćen po svojim angažmanima u državi Hrvatskoj, nakon 1990. prije svega, po djelatnostima koje je obavljao kao član hrvatske ratne Vlade, zastupnik u Hrvatskome saboru, kandidat za predsjednika Republike Hrvatske i autor tridesetak knjiga. Evo nekoliko naslova dijela knjiga koji kazuju kako je lomio tabue i poticao razmišljanja: „Zagrebačka kriza: politologijska analiza i dokumenti (1997.), „Prijepori o nacionalnom“ (2003.), „Moj obračun s KGB-om, komunizmom, globalizmom i bezboštvom (2007.), „Tuđmanizam i Mesićizam: predsjednik protiv predsjednika“ (2007.), „Obraćenje: od komunista do vjernika“ (2008.), „Sudbinski izbori, oni ili mi“ (2015.). Prije dvije godine objavio je knjigu „Hrvatski patriotizam: što to znači biti Hrvat“. Prvi je u nas javno vrisnuo: je li danas u Hrvatskoj opasno javno kazati da si Hrvat?
Bio je jedan od najzaslužnijih političara koji su 2000. doveli Socijaldemokratsku partiju na vlast u Hrvatskoj. Samo nekoliko godina kasnije ostao je najpoznatiji disident te iste Socijaldemokratske partije. Što je uzrokovalo taj teški lom u političkoj karijeri Zdravka Tomca? Zašto je izašao iz partije, a ostao ljevičar? Kad se sve sažme, odgovor je u njegovim uvjerenjima. Država bez demokracije, smatrao je, jest kasarna. Ako je za nešto kriva demokracija, onda je najbolja terapija – više demokracije! Tvrdio je: naša sudbina nisu autoritarni režimi, autokracija ni diktature. Ustao je protiv lijevog revanšizma. Primjerice, u jednoj noći 2001., nakon dolaska SDP-a na vlast, smijenjeni su gotovo svi hrvatski veleposlanici i konzuli u inozemstvu. Njih 35. Smijenjeni su uglavnom samo zato što ih je postavila prijašnja vlast! Taj čin vrha njegove partije nazvao je žalosnim učincima zakašnjelog boljševizma.
Stotinu puta slušao sam Zdravka kako ponavlja da je demokracija najviša društvena vrlina. U svojoj srži je tolerancija u različitostima. Tijekom 2001. osnovali smo građansku udrugu Forum hrvatske sloge kojoj je temeljni cilj bio: demokracija, zajedništvo i tolerancija. Bio je potpredsjednik te udruge 18 godina. Sanjao je, kao što sanjaju svi autentični domoljubi i rodoljubi, jednu lijepu i tolerantnu Hrvatsku. Svjedočio je svojim osobnim primjerom da su autentična ljevica i autentična desnica jednako patriotske. Jednako hrvatske. Glave nam dolaze ekstremisti, jedni ili drugi.
Jedan događaj u njegovoj Socijaldemokratskoj partiji duboko ga je razočarao. Na osmoj konferenciji SDP-a, 2. prosinca 2000., jedan od članova partije, inače radnik bravar, predložio je da se u statutu, u skraćenome nazivu SDP doda riječ Hrvatske. Glasalo se, prijedlog je dobio jedan glas, onog nesretnog bravara predlagatelja. Vrata za izlazak Tomca iz partije u kojoj je bio glavni ideolog, jedan od najstarijih i najuvaženijih članova, sada su bila otvorena.
Nije uspio afirmirati, kako je vjerovao, istinsku socijaldemokratsku stranku Hrvatske. Lijeva ortodoksija na njega je otvarala baražnu vatru i režala jer je ostao ljevičar, a desna jer nije bio desničar. Čak ga je i falanga političkih pit bullova iz njegove bivše Socijaldemokratske stranke derala jer je on doista bio – socijaldemokrat!
Svojom voljom revidirao je agnostičko uvjerenje koje je gajio tijekom svojih srednjih godina. Nakon svih golgota i crvenih kalvarija, u zreloj životnoj dobi vratio se vrelima – katoličkoj vjeri. U njoj je, kao srednjoškolac, započeo život i u njoj ga je, evo, završio. Uvrstio se tako u brojne vjerske obraćenike, od desnog razbojnika na križu, Konstantina Velikog do francuskog pisca Paula Claudela, Johna Wayna i Talijana anđeoskog glasa Andrea Bocellija.
U knjizi „Misli o vjeri i nevjeri“ zapisao je: vjera je nužna. „Intuitivno, srcem, opredijelio sam se za kršćanstvo milosrđa, a ne odmazde, za kršćanstvo blagoslivljanja, a ne proklinjanja, za Boga kao ljubav, a ne autoritet koji nemilosrdno kažnjava“.
Poznavao sam Zdravka Tomca i prijateljevao s njime gotovo 30 godina. Ne znam da je ikada ikoga mrzio. Vozio je nekakav stari auto, živio od mirovine i sitnih honorara koje su mu izdavači neuredno plaćali za objavljene radove.
Jednu svoju ljubav nikada nije mijenjao. Nogometni klub Dinamo. Volio je kazati kako je svojedobno, od 1967. do 1971., bio predsjednik Dinama.
Hrvatska, njegova voljena Hrvatska, citirat ću Matoša, „čežnja našega ropstva, simbol naše duše, jedina dužnost i naš najviši zakon, kruh naš svagdašnji, naša zipka i grob“ sagiba koljeno i odaje Zdravku Tomcu poštovanje i zahvaljuje mu na njegovim prinosima demokratskim i civilizacijskim postignućima Hrvatske, stvaranju države, njegovim putovanjima u europske metropole u dramatičnim trenutcima Domovinskoga rata, zajedno s predsjednikom Hrvatske u Moskvu k Mihailu Gorbačovu, primjerice, za njegovu pisanu riječ, etiku, zajedništvo i građansku snošljivost. Za njegovo uvjerenje da Hrvatska može biti vjerna sebi samo ako je demokratska, tolerantna, složna i visoko civilizirana. U dugoj sam koloni građana koji se opraštaju sa Zdravkom Tomcem s velikim poštovanjem.
Bok, Zdravko, stari prijatelju! Nježno te pozdravljam.
Nek ti je laka hrvatska zemlja!