Tomislav Karamarko: Lustraciju ću prvo provesti u HDZ-u

Pokušava li Udba još jednom odrediti ishod hrvatskih izbora? Je li sve dio otvorene sezone lova na čelnika oporbe koji su, ne birajući sredstva, otvorili vladajući? Ili je pak sve samo obračun između nekadašnjih suradnika te prirodna reakcija na navodno najavljen progon političkih neistomišljenika? To su samo neka od ključnih pitanja koja ovih dana zabavljaju hrvatsku javnost, nakon što je Josip Manolić, nekadašnji visokorangirani dužnosnik Ozne i Udbe, ali i bivši premijer neovisne Hrvatske, optužio Tomislava Karamarka da je 80-ih godina bio doušnik Udbe.
Manolić je svoj čudnovato zakašnjeli potez objasnio strahom od uvođenja lustracije, no, kako se sada da naslutiti, rezultat bi mogao biti da bi Karamarko mogao dobiti još širu podršku za suočavanje nacije s totalitarnom prošlošću. Jer, pitaju se sad mnogi, ako su bivši udbaši i dalje tako vitalni i moćni da mogu na ovakav način intervenirati, onda to možda znači da pitanje lustracije ni 25 godina nakon pada komunizma ipak nije posve pasé? 
No prvo pitanje bi ipak trebalo biti – a o čemu zapravo govorimo kad danas izgovaramo riječ lustracija? Podrazumijevamo li uopće pod tim istu stvar? Je li stvarno HDZ pod tim najavio čistku svih nepoželjnih, kako tvrde u vladajućoj koaliciji? Postoji li neki oblik lustracije koji bi i SDP-u mogao biti prihvatljiv – ili čak poželjan? Pitanje upućeno tim strankama donijelo je neke neočekivane odgovore!



Cilj nije progon nego istina

Dramatski zaokret prije svega nudi onaj koji je upravo na meti najžešćeg udara – Tomislav Karamarko, koji kreće za Hrvatsku neuobičajenim putem – od vlastite stranke.


– HDZ-u nije cilj nikakva osveta ili obračun s političkim neistomišljenicima, nego uvođenje europskih demokratskih standarda u europsku hrvatsku. Kriterijima za bavljenje politikom na nižim, srednjim i višim razinama faktički će ih najprije implementirati u vlastitoj stranci. I to se ne odnosi samo na one iz bivšeg sustava nego i na sve one s pravomoćnim presudama zbog korupcije i zloporabe položaja – otkriva Karamarko u odgovoru za Večernji list na pitanje o lustraciji, pozivajući i sve ostale stranke da krenu istim putem. Što bi to točno značilo? Zasad kaže tek da se kriteriji na temelju kojih bi se provela takva unutarnja lustracija u ovom trenutku upravo bruse unutar koordinacije koalicije koju je okupio, iz čega bi se dalo zaključiti da takva pravila neće vrijediti samo za HDZ. Kako bi to funkcioniralo, može se donekle da naslutiti iz riječi Božidara Kalmete i Josipe Rimac, koji su već najavili da bi s podizanjem pravomoćnih optužnica svoje mandate staviti na raspolaganje stranci. A stranka ih u tom slučaju onda neće kandidirati za neke nove državne funkcije.

Karamarko objašnjava da lustraciju ne zamišlja kao proganjanje neistomišljenika niti bi pravosudni obračun trebao biti cilj. Svjestan je da je za lustraciju koja bi išla za kažnjavanjem odgovornih za nezakonito i nedemokratsko ponašanje u bivšem sustavu uglavnom prekasno. Cilj, kaže, nije pravosudni progon, već objava istine. Vjerojatno po uzoru na Njemačku, koja je nakon ujedinjenja sudila suradnicima Stasija, za koje su postojali dokazi, ali i odmah pomilovala veliku većinu onih koji nisu počinili zločine. No i danas Njemačka troši stotine milijuna eura kako bi rekonstruirala poharane arhive i prije svega doznala ono što je dužna sama sebi – istinu.


– Zalažem se u prvom redu za promjenu društvene klime temeljem provođenja najviših europskih demokratskih standarda. Osobe koje bi bile podložne klasičnoj lustraciji, u onom smislu u kojem se ona prije deset, dvadeset ili trideset godina obavljala u danas razvijenim demokracijama nakon pada komunizma, nemaju nekih izgleda operativno se baviti realnom politikom, što zbog svojih godina, što zbog činjenice da su već do sada upropastili svoje političke karijere – kaže Karamarko ističući da svejedno treba otvoreno progovoriti o djelovanju tadašnje tajne policije, navodeći usput primjer registra branitelja, koji je objavljen zato da prokaže lažne branitelje. 


– Ovo društvo od prokazivanja udbaša nema nikakve koristi, ali ima koristi od prokazivanja njihovih laži jer pripadnici bivših službi, kada se s nekim žele obračunati, proglašavaju ga udbašem. Kao, tko bi drugi znao tko je udbaš ako ne oni koji su sami bili udbaši? To u pravilu čine pred izbore i prema onoj političkoj opciji koja bi i nakon 25 godina mogla ugroziti njihove pozicije. I sam sam žrtva takvog procesa – objašnjava Karamarko dodajući da „oni" to tako rade već 30-ak godina, još od druge polovice 80-ih, kad se pokušavaju približavati strukturama koje su se zalagale za neovisnu Hrvatsku.


– Riječ lustracija – dodao je Karamarko – i u prijevodu znači svojevrsno rasvjetljavanje odnosno osvjetljavanje istine o totalitarizmima. S naglaskom da se to onda odnosi i na komunistički totalitarizam, a ne samo na nacizam, kako to u praksi već desetljećima pokušava nametnuti hrvatska ljevica.

Što pak o toj i takvoj lustraciji misle dvije vodeće stranke vladajuće koalicije? Pitali smo isto tako i SDP i HNS bi li prihvatili oblik lustracije koji bi značio da svaka politička stranka već i samostalno, bez obzira na (ne)postojanje odgovarajućeg zakona, može onemogućiti da na stranačkim funkcijama budu njeni članovi koji su obavljali određene dužnosti u nedemokratskim sustavima, oni koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku, oni koji su osuđeni za korupciju kao i oni protiv kojih je podignuta pravomoćna optužnica te da takve osobe ne predlažu za funkcije državnih dužnosnika, ili neki drugi prema njihovom mišljenju? Je li za SDP i HNS i danas prihvatljiv neki oblik lustracije i koji?

– Što se tiče lustracije o kojoj danas govori predsjednik HDZ-a, o tome nemamo potrebe govoriti jer je sve što je potrebno već je rekao Europski sud za ljudska prava – glasio je šturi odgovor iz odnosa s javnošću SDP-a, gdje očito nisu prepoznali novi moment. No treba imati razumijevanja, šef se u tom trenutku bavio dalekoistočnom diplomacijom i valja vjerovati da bi on bio znatno rječitiji da je upit doista stigao do njega ili da smo mu stavili „krušku pod njušku". Bit će svakako još prilike čuti što Zoran Milanović misli o novoj Karamarkovoj inicijativi.

Iz HNS-ovog ureda za odnose s javnošću stigao nam je mnogo suvisliji odgovor. U toj stranci smatraju da jedina funkcija lustracije „25 godina poslije jednostranačkog režima i 16 godina poslije Tuđmanove autokracije" može biti – politička osveta.

– Lustracija o kojoj govorite stvar je nečije prosudbe pa se nameće pitanje tko je taj koji određuje i odlučuje o lustraciji i o čijoj se konkretno prosudbi radi? O prosudbi jedne strane koja će odlučiti za svoje neprijatelje ili konkurente da ih treba lustrirati – pitaju u HNS-u. Što se tiče lustracije unutar stranke, smatraju da je ona nemoguća.


– Ako tijela, odnosno institucije stranke procijene da netko iz nekog razloga ne treba biti u redovima stranke, može ga se isključiti, ali smatramo da se ne može temeljem prosudbe pojedinca određivati tko može ili ne može biti član stranke – kažu u HNS-u iako se pitanje nije odnosilo na isključenje, već na nenominiranje na ključne dužnosti. To bi, između ostaloga, značilo da SDP ne bi čiste savjesti mogao na posljednjim izborima podržati Željka Sabu ili HNS Andru Vlahušića, koji je izabran dok se tinta na pravomoćnoj sudskoj presudi još nije bila ni osušila. U HNS-u u odgovoru koji su nam poslali tek podsjećaju da je obveza svakog pojedinca ponašati se u skladu sa zakonima i poštivati njihove odredbe, a da su jedino pravosudna tijela ta koja donose odluke o nečijoj eventualnoj krivnji.

– Stoga je HNS protiv lustracije, kako protiv lustracije u društvu, tako i protiv lustracije u stranci, a razlog je što je lustracija uvijek instrument izbacivanja i diskvalificiranja političkih konkurenata – zaključuju u HNS-u, očito zasad nespremni pomesti ispred vlastitog praga. No njihov odgovor, gledano u cjelini, donosi i poantu o kojoj valja itekako razmisliti: ako će o nečijoj odgovornosti odlučivati stranačka tijela na temelju internih kriterija, pogreške i zloporabe su itekako moguće.

Podijeljeni i znanstvenici

– Okosnica svake lustracije trebao bi biti Zakon o lustraciji koji bi trebao biti donesen konsenzusom jer bez njega bi se provodile nove nepravde, a u paketu s njim mora se odvijati proces suočavanja s prošlošću – ističe Anđelko Milardović, predsjednik Instituta za europske globalizacijske studije, koji je još prije 10 godina organizirao znanstvenu konferenciju na tu temu, okupivši, kako kaže, međunarodni think tank. Prema njegovim riječima, da bi se uspostavilo stabilno demokratsko društvo, nužno je problemu pristupiti na više razina. Uz pravosudnu, tu je suočavanje s prošlošću – i to uz pomoć „znanstveno objektivizirane istine". 


– Problem je u tome što je i znanstvena zajednica također podijeljena po ideološkoj osnovi i, dok se ona ne osvijesti, to nije moguće – domeće Milardović. Treća razina koja se mora uspostaviti jest kultura sjećanja, koja između ostalog uključuje razvijeni ritual kolektivne svijesti i poštovanje povijesnih spomenika, u čemu hrvatsko društvo iznimno zaostaje.
Naravno, u trenutku dok se sukob između dviju glavnu suprotstavljenih opcija tek bliži kulminaciji, a sve daje naslutiti da se tijekom ove kampanje neće birati sredstva kako bi se izazvale trajne podjele koje će u bližoj budućnosti onemogućiti bilo kakav konsenzus o bilo čemu, koliko god se iluzorno činilo, može biti odlična ideja da jedna ključna stranka, i to jedna od onih koja ima realne izglede za osvajanje vlasti, pokuša poći od vlastitog primjera pa da se tako možda u jednom trenutku povede i šira javna rasprava pod povećalom javnosti koja bi nas mogla dovesti – barem na sporedni puteljak prema željenom cilju.