Torcida provodi ono što desnica opravdava i potiče: domoljubno i državotvorno nasilje

Jasno je kao dan kome smeta Torcida zbog svojih domoljubnih i državotvornih stavova. Tako glasi rečenica iz reakcije splitskog gradskog vijećnika Martina Pauka, kako prenosi Dalmatinskiportal.hr,  na odluku supetarske gradonačelnice Ivane Marković da povuče novčanu potporu grada nogometnom Torcida kupu te da u budućnosti uskrati toj humanitarnoj sportskoj manifestaciji korištenje sportskih terena u vlasništvu grada. 

Ono što mi je osobito imponiralo u opsežnom nastupu supetarske gradonačelnice na N1 televiziji povodom premlaćivanja dvojice mladih Vukovaraca, djevojke iz Varaždina i supetarskog vatrogasca koji ih je pokušao obraniti od nasilnih divljaka, bio je način na koji je odbila komentirati Paukov komentar. Ipak, ja ću komentirati upravo taj komentar mladog i ambicioznog junoše Neovisnih za Hrvatsku, stranke Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića isključivo zbog sljedećeg razloga: upravo taj komentar jasno kao dan pokazuje kako se u ovoj zemlji svaka moguća gadost pokušava zaogrnuti tim famoznim domoljubljem i državotvornošću. 

Kao prvo, baš kao i Torcida Brač, vijećnik Pauk se pravi blesav pred samim činom nasilja i njegovim počiniteljima. 

„Dakle, u četiri ujutro ispred lokala ili na cesti se potuku adolescenti, a kao odgovor na to ona (gradonačelnica) zabranjuje Torcida kup koji je završio oko 22-23h na potpuno drugoj lokaciji? Pa ovakve zabrane javnog djelovanja se ne bi posramio ni Staljinov SSSR. Genijalno. Što je sljedeće, provjera svjedodžbi i zdravstvenih kartona sudionika tučnjave, a nakon toga, slijedeći ovu logiku – zatvaraju se osnovne škole koje su pohađali, ambulante njihovih obiteljskih liječnika i ukida se štekat kafića u kojem piju kavu?“, piše mladi čovjek raspaljujući iz rečenice u rečenicu vlastiti domoljubni žar i pravednički gnjev Hrvata ugnjetavanog i povrijeđenog od strane gradonačelnice o kojoj on zna sve, što je, tko je i kakva je, još od trenutka kada je odbila iz gradske kase dati donaciju Bleiburškom počasnom vodu. 

Baš kao ni domoljubnoj i državotvornoj Torcidi Brač, Pauku ne znači ništa što je policija barem jednog od najmanje petnaestak nasilnika koji su cipelarili mirne građane, a vatrogascu koji ih je branio nanijeli težu tjelesnu povredu razbivši mu nos, pronašla upravo u prostorijama takozvanih navijača, te što se jedan od njih već „proslavio“ huliganskim divljanjem i kokošarskim pljačkanjem po Srbiji na Torcidinom proputovanju kroz tu zemlju na jednu utakmicu Hajduka.

Nadalje, taj mladi splitski gradski vijećnik, zbog čega njegove riječi jedino i imaju težinu vrijednu komentara, uopće ne negira da je napad, a za njega obična „adolescentska tučnjava“, bio motiviran mržnjom prema jednom određenom narodu, prema Srbima. Dapače, on to potvrđuje kada kaže: „Postavlja se još jedno pitanje – što mislite, bi li vrla gradonačelnica Supetra ovako oštro reagirala da u tučnjavi deblji kraj nisu izvukli Srbi, nego netko domaći?“

Najlakše i najjednostavnije bilo bi zaključiti da je ovdje jasno kao dan samo to da je Martin Pauk obična budala. Međutim, on je zapravo dobar učenik naopakih učitelja. Jer, prema njihovom učenju koje se poput otrova raširilo mnogim žilama našeg društva, supetarski vatrogasac Tomo Dumančić koji je u toj „tučnjavi“ izvukao najdeblji kraj, nikako ne može biti „netko domaći“, jer onaj tko brani Srbe ne može biti ništa drugo nego Srbin. I to ne u smislu pripadnosti tom narodu, nego u smislu uvrede, kvalifikacije neprijatelja, izdajnika i mrzitelja svega hrvatskog. Jer što drugo može biti netko tko brani tamo neke – Srbe. Ne može to netko domoljuban i državotvoran poput Torcide. Jer hrvatsko domoljublje i državotvorstvo (besmislenog li pojma, osobito 2019. godine!), prema Pauku i Neovisnima za Hrvatsku, mogu biti samo na strani nasilnika za koje treba imati puno razumijevanje. Njima usključa krv čim načuju da netko u njihovoj blizini možda govori srpski, što je u ovom supetarskom slučaju i bio povod napada na mirne prolaznike. 

Zašto mogu i smijem tvrditi da Paukove nebuloze predstavljaju i način razmišljanja političke stranke kojoj on pripada? Jednostavno zato što se od njega i njegovih stavova ni Bruna Esih, ni Zlatko Hasanbegović, barem koliko je meni poznato, nisu ogradili, a kamoli da bi svom članu i splitskom gradskom vijeću poručili „ti nisi jedan od nas, mi tako ne mislimo“ te ga iz svojih redova izbacili. Dodatni razlog da komentiramo i prokažemo ovakav način razmišljanja jest status Neovisnih za Hrvatsku na hrvatskoj političkoj sceni. Jest da su doživjeli debakl na izborima za Europski parlament, ali oni su još uvijek hrvatska parlamentarna stranka s ambicijama da budu jedan od istaknutijih faktora na desnom krilu hrvatske politike i društva.

Ah, da, ajde da spomenemo da je i Martin Pauk, tek tamo pri kraju svoje tirade o staljinizmu supetarske gradonačelnice, napisao i ovu rečenicu: „Dakle, da ponovimo gradivo, ne podržavamo nikakvo fizičko nasilje“. Jake li „osude“! 

No, očekivati da se Neovisni za Hrvatsku ograde od svoje splitske uzdanice, a kamoli je isključe iz svojih redova, isto je što i očekivati da Torcida tako postupi prema siledžijama iz svojih redova. I jedni i drugi takvo nasilje – kod prvih verbalno i mentalno, a kod drugih fizičko – potiču, ohrabruju i slave kao oblik fanatične ljubavi, bilo prema klubu, narodu ili državi. Kada je jedan član Torcide prije dvije godine ubijen nožem u kasnonoćnoj pijanoj tučnjavi, Torcida mu je napisala: „Biti velik za života je teško, biti velik s 23 godine je nemoguće, a ti si bio jedan od tih, najvećih...“ i spektakularno se od njega oprostila i na stadionu. Nažalost, taj mladić je mjesec dana prije vlastite smrti osuđen zbog divljačkog napada usred bijelog dana u jednom splitskom restoranu na nogometnog suca. Da mu je sutkinja za nanošenje težih fizičkih ozljeda umjesto društveno korisnog rada dosudila zatvor, možda bi mu spasila život. Ovako, samo je pitanje dana kada će blagonaklonost prema „domoljubnom i državotvornom“ nasilju odnijeti još neki život.