Proteklog tjedna u Velikoj Gorici lovac Željko Gmižić ubio je bivšeg hrvatskog branitelja Hercegovca Ljubu Matića, rodom iz Tomislavgrada, oca četvero djece, uz povike: "Vi iz Bosne ste niža klasa". Ovaj zločin drastičan je primjer, ali i posljedica duboke podijeljenosti hrvatskog korpusa. Te se podjele u blažem obliku manifestiraju u svakodnevnom životu. Već dva desetljeća javnost se u Hrvatskoj uvjerava da su za sve nedaće krivi Hercegovci, Bosanci. Jedva se dočeka neki negativni događaj da bi se pojačao taj stereotip. Samo je bilo pitanje trenutka kad će se zbog toga proliti krv. Kakvog li apsurda, glavom je platio branitelj iz BiH koji se na hrvatskim ratištima borio za slobodu svoje matične domovine. Kada je dočekao samostalnu Hrvatsku, u njoj je ubijen kao nepoželjni stranac. Zato je valjda njegova smrt bila tek vijest za crnu kroniku. Da je kojim slučajem likvidiran ratni agresor, to bi onda bila udarna priča u svim informativnim emisijama. Hrvatska bi se morala pravdati za rasizam. Međutim, mržnja prema Hrvatima iz BiH već odavno je legalizirana. Pucanj u Matića iz Tomislavgrada zapravo je samo kontinuitet svakodnevnog ispaljivanja otrovnih strijela.
Nažalost, ta nepodnošljivost nije samo prema Hrvatima s druge strane granice. Sve je izraženija podijeljenost, animozitet između Dalmatinaca, Zagoraca, Slavonaca, ustaša, partizana, prve i pete kolone, Dinama, Hajduka... Vrlo često navijačke skupine poput zločinačkih organizacija agresivno artikuliraju animozitet koji se u prikrivenom obliku osjeća u duboko podijeljenom društvu. Između tih podjela izgubio se hrvatski ponos. Mnogi se pitaju zašto je svehrvatsku prijeratnu pomirbu i ratno zajedništvo zamijenila mirnodopska mržnja. Kamo je nestao nacionalni zanos?!
Koliko god su to bila teška vremena, Hrvati iz cijelog svijeta tih su prijeratnih i ratnih dana živjeli u slozi. Jedan od najdramatičnijih trenutaka dogodio se 18. studenog 1991. godine. Na današnji dan prije 23 godine pao je Vukovar, ali je i utemeljena Herceg-Bosna. Iako ta dva događaja naizgled nemaju zajedničku poveznicu, u biti ih je mnogo toga snažno povezivalo. Hrvati u BiH toga su se dana politički organizirali da bi branili obje svoje domovine: BiH i Hrvatsku. Mnogi su za njih dali svoje živote.
Unatoč tisućama argumenata o uspjesima i važnosti Herceg-Bosne, mnogi utjecajni Hrvati pronalaze samo negativne primjere. Pretvorili su je u agresora. Međunarodnu zajednicu lako su uvjerili u takvu istinu. U BiH u kojoj Hrvati nemaju svoje medije, a samim tim ni mogućnost prezentirati svoje istine, uloga Herceg-Bosne potpuno je devalvirana. Kompromitirana je do te mjere da je postala najjače oružje u ubijanju njezinih osnivača. Najbolnija je hrvatska šutnja. Valjda nema primjera na svijetu da onima koji su bili spremni dati život u ratu za domovinu, ona u miru "zahvalnost" iskazuje optužbama za ono što su radili?! I to baš u trenutku kada Hrvati u BiH vode presudne mirnodopske bitke i trebaju podršku sunarodnjaka. Bar djelomičnu, kakvu oni prema njima uvijek iskazuju.
Hrvati iz cijelog svijeta zajedno su ratovali. Samo zbog sveopće pomirbe i zajedništva izboreni su sloboda i suverenost. Danas je potpuno suprotna situacija. Vodi se mirnodopski unutarhrvatski žestoki rat. Narod mrzi političare koje su demokratski izabrali, branitelji "ratuju" protiv domovine koju su krvlju izborili, država sa susjedima, BiH, Crnom Gorom, Srbijom, Slovenijom, pa čak i Mađarskom, samo traži razloge za svađu, navijači ruše svoje omiljene klubove, reprezentaciju... Europa je i preksinoć gledala sramoćenje svoje članice (RH) na San Siru. Nasilje je sve češće, a tome, nažalost, svjedoči i cijeli svijet. Optimizam je već odavno nestao. Depresija i beznađe zahvatili su jednako i mlade i stare. Danas, 23 godine od pada Vukovara i osnutka Herceg-Bosne, treba priznati: kapitulirala je svehrvatska pomirba. Zato, kao nekad u ratu, Hrvati danas trebaju mirnodopske Tuđmana i Šuška. Netko mora pokrenuti oluju protiv hrvatskog jala. Na zajedništvo obvezuju i žrtve Vukovara, Herceg-Bosne, ali i tragična sudbina branitelja i invalida Ljube Matića.
franjo tuđman i hrvatska žive vječno a jugoslaviju smo trajno uništili a dežurni mrzitelji jedino što mogu je nastaviti sa svojom mržnjom prema svemu hrvatskom. ZDS