Rekla sam: Želim najstarijeg, najbolesnijeg i najružnijeg psa, onog kojeg nitko nikada nije poželio. I onda je stigla ljubav mog života

Tek dva mjeseca prošlo je otkad je Beny stigao u svoj dom "za zauvijek", a njegovoj obitelji čini se kao da je s njima već godinama. Iako se još otkrivaju, do prije nekoliko tjedana nisu baš ništa znali o njemu, osim da ga nitko do sada nije htio, Beny je vrlo brzo shvatio da više ne ide nikamo iz stana u kojem žive Antonija Dragičević Hatlak i njezin suprug. Shvatio je da je azilski život za njega prošlost i da je pronašao ljude koji ga vole baš takvog kakav je.

– Nisam baš njega izabrala, nisam rekla evo njega želim povesti doma. Ponovilo se sve kao i prije sedam godina, kad sam udomila prvog psa iz čakovečkog skloništa. I tada sam živjela u Zagrebu, volontirala u skloništu, a onda sam odlučila da je došlo vrijeme i da udomim psa. Rekla sam Aleksandri – želim najstarijeg, najbolesnijeg, najružnijeg psa, onog kojeg nitko nikada nije poželio. I stigla je ljubav mog života, moj Arno – objašnjava nam kako je u njezin dom došao prvi pas, zbog kojeg je opet odlučila spasiti starijeg psa kojeg nitko neće. Kaže, cijeli je život provela uz pse, upoznala je i svu ljubav i sreću koju pruža štenad, ali Arno je konačno potvrdio da će se uvijek vraćati seniorima. I ne zbog toga što štenad treba svašta učiti i naučiti, ne zbog toga što traže puno vremena i naporna su, već zato što stariji psi imaju i daju nešto što se riječima ne može dovoljno dobro opisati.

– I starije pse sve se može naučiti, oni sve prihvate i sve će učiniti za vas, samo im treba ljubavi. Beny je sve znao od prvog trena kad je ušao u stan, ništa ga nismo morali učiti – ističe Antonija. Dodaje da joj je trebalo dosta vremena da se oporavi od gubitka Arna, no kad je došao taj trenutak da ponovno otvori vrata svog doma, Aleksandri je samo rekla da je formula ista – stari i ružan pas kojeg nitko nije poželio udomiti. Da, htjela je i da ne bude baš jako velik pas, da ga može lakše nositi ako jednog dana bude trebalo. U skloništu su odmah znali tko putuje u Zagreb. Zeus-Beny, to mu je ime, u čakovečko sklonište stigao je kad su njegovi ljudi otišli u dom za starije u koji on nije smio. Imao je tada šest godina. S ljudima se nije htio družiti sljedeće tri godine, a posljednju godinu života u azilu ipak im je odlučio vjerovati. Sada ima 10 godina, Antonija se nada da će još godinama biti s njima. Čeka ih uskoro i sistematski pregled, da se uvjere daju li mu sve što treba da bi što dulje ostao zdrav. Putovao je Beny već i na more, u Šmriku, u kojoj žive Antonijini roditelji. I oni su nedavno osjetili bol zbog gubitka psa pa im Beni liječi još uvijek svježe rane.

– Prvi put smo nas dvoje išli sami i vožnja mu se nije svidjela. Kasnije sam shvatila da je on zapravo bio u strahu da ću ga negdje ostaviti. Sad bez problema idemo k mojima i on se tome jako veseli. Ako slučajno izgovorim Šmrika, Beny odmah diže glavu i čeka znak da idemo na put. Jedini je pas u obitelji pa ga svi mazimo, moji roditelji mu znaju reći: "Pa možeš ti i ostati kod nas" – opisuje nam. Benyju se more još nije toliko svidjelo da bi i zaplivao, ali tek ga je upoznao, ima vremena i za to.

– Benyja ne zanimaju ni igračke ni loptice, a i šetnje nam ovise o njegovoj volji jer nije uvijek raspoložen za hodanje. Ali sve što on pruža, ta ljubav, to je čudo, to kad me zagrli svojom šapom. Udomljavanje seniora nije nikakav bauk, to su samo predrasude. Moj prvi senior Arno bio je onaj posebni pas u životu, moja srodna duša. Nikada ne bih mijenjala bol koju sam osjećala kad je otišao sa svim onim što sam s njim dobila. Sad je tu Beny, ova vrsta povezanosti i ljubavi koju pružaju stariji psi je nešto više, to jednostavno treba osjetiti – govori nam i dodaje da joj uopće nije jasno kako su svi ti ljudi koji dolaze u sklonište do sada odoljeli Benyju.

– Ali neka su, sad je on moj i ja njegova – ističe Antonija Dragičević Hatlak.