Žive prekratko, a kad odu, ostaje bol koju mogu razumjeti samo oni koji su je i osjetili, koji su doživjeli i preživjeli gubitak kućnog ljubimca. Oni kojima taj isti kućni ljubimac nije bio samo životinja koja živi u njihovu domu, bio je član njihove obitelji. Kako se pripremiti za taj dan, može li se uopće za takvo što i pripremiti? O životu sa psom, gubitku psa i što napraviti kad postaje jasno da se taj dan približava, objašnjava trenerica Ana Odak.
– Znate onu rečenicu "one in a million dog". Ja sam svog imala priliku upoznati, nju, prekrasnu, s dva šarena oka. Nazvala sam je Kota, a ime joj znači "ona o kojoj će se govoriti". Sada kada je otišla, rekla bih da se duboko urezala u brojna srca i umove – govori nam Ana. Pamtit će se Kota po brojnim hrvatskim reklamama te tri filma koja je snimila.
– Bila je posebna vizualno, a bogme i karakterno. Pokazala je ljudima što znači imati odnos prožet istinskom ljubavlju sa svojim "ljudom". Kotin put bio je trnovit, ali fantastičan i edukativan. Ostala je bez kuka, htjeli su joj amputirati nogu. No ona i ja uspješno se podižemo na noge te obaramo Guinnessov rekord, ona sa sve svoje četiri lijepe noge – nastavlja Ana o uspjehu koji je Kota postigla. U lipnju 2020. oborila je Guinnessov rekord za psa koji najbrže hoda unatrag. Rekord je do tada bio 6,73 sekunde, a vrijeme koje je Kota postigla bilo je 2,42 sekunde.
Zadnje dvije godine Kota je imala dijabetes.
– Nije lako snaći se u nečemu o čemu ne znaš ništa. Ali se kao lavica držala do zadnjeg dana. Ove godine, pred kraj srpnja, Kotini dani postaju sve teži, gledam kako njezino tijelo lagano kopni. Postajem svjesna da se najljepše i najiskrenije prijateljstvo koje sam ikad imala privodi kraju. Srce puca na bezbroj komada. Pokušavam biti jaka i hrabra, zbog nje. To me učila cijeli život, da dignem glavu i probam. Jače i uspješnije. Kako dani prolaze, shvaćam da trebam pomoć i upisujem edukaciju za pomoć oko ispraćaja voljenog ljubimca. Prolazila sam vježbe, radila sve zadatke, svaki dan dok je bila uz mene. Shvaćala sam da mi je lakše, plačem kad mi se plače, smijem se kad mi je smiješno. I igramo se, beskrajno i satima smo se samo igrale. To je bila njena najdraža aktivnost – govori nam. Samo nekoliko dana prije Kotina odlaska Ana je završila edukaciju i njoj u čast postala prvi "grief coach for pet loss" na našim prostorima.
– Edukacija je bila online, putem primjera iz prakse podučavala je polaznika o tipovima tuge te kako pristupiti osobi koja tuguje, koliko je teško prihvatiti tugu te najbitnije – kako da govorimo o njoj. Kako da tuga postane slavljenje života koji smo imali priliku živjeti s tim našim psom. Kako gledati stvari i razumno i emocionalno te dopustiti sebi da budeš to što jesi. Bitno je govoriti o tome. Smrt ljubimca nije stvar koja se prehoda, to je smrt člana obitelji. Pogotovo kad vam je pas i poslovni partner, a Kota je bila upravo to jer je osam godina radila kao terapijski pas djeci s teškoćama – objašnjava Ana. Što nakon Kote, kako dalje?
– Nakon Kote ostali smo Ipsilon i ja. Ipsilon je sedmogodišnji mužjak, koji ju je tražio gotovo svaki dan prvih tjedan dana. Dezinficirala sam kuću, odvezla auto na pranje, kupila nove nagradice, nove jastuke, hranu. Dala svemu čemu sam mogla neko novo značenje. Uz njega i mene tu su i četiri indijske patke trkačice, a planiramo povećati jato da nam bude još veselije. Štene još trenutačno ne mogu zamisliti, treba mi snage i energije. Za mene je svaki pas moj svojevrsni projekt i nova života priča, knjiga koju pišem zajedno s njima i ostavljam trag u hrvatskoj kinologiji. Da bi se ostavio trag, moramo biti jaki. Moje baterije punit će se još neko vrijeme – ističe.
Na Kotinu najdražem mjestu u vrtu, kaže Ana, posadili su trešnju, da nastave dalje barem s tom energijom, da se raduju svakom cvijetu.
