Anamarija Matak iz Ministarstva zaštite okoliša i energetike naglašava da “okoliš” nije sektor sam za sebe, nego to mora biti uključeno sinergijski u sve ostale sektore, od energetike, prometa, industrije, obrazovanja, financija itd. Promjene dolaze i regulativa u narednom razdoblju neće biti vezana samo uz otpad nego uz čitavi sustav – bavit će se proizvodnjom, distribucijom i prodajom”, kazala je Matak. Dodala je da mi imamo problem da moramo uvoziti sirovinu iz stranog komunalnog otpada te je nužno to promijeniti tako da se takve sirovine dobiju iz domaćeg otpada. Ističe i važnost edukacije kao ključnog elementa kružne ekonomije.
“Projekti edukacije se pokušavaju spustiti na lokalnu sredinu, gradovima i općinama, jer svaka sredina ima neke svoje specifičnosti. Tako je moguće i djeci iz škola i vrtića na praktičnoj razini pokazati kako izgledaju postrojenja za reciklažu, reciklažna dvorišta i sl.”, navodi Matak. I ona je svjesna da je Zero Waste koncept, nešto što vjerojatno nije ostvarivo i nigdje nije to postignuto, no to je strategija da što manji dio otpada završi na odlagalištima. Isto tako upozorava na činjenicu da praksa pokazuje da su privatni poduzetnici puno agilniji u promjenama i izgradnji infrastrukture nego što su to javna komunalna poduzeća.
Hrvatsku i u novoj financijskoj perspektivi EU očekuje oko 10 milijardi eura iz EU fondova, a od čega veliki dio će otpadati i na gospodarenje otpadom. “Dio projekata ćemo uspjeti završiti u ovom programskom razdoblju, no dobar dio će ih se morati prenijeti i u naredno razdoblje. Činjenica je da će se u budućnosti inzistirati na nekim novim tehnologijama i procesima – dok se do sad tražilo da se što više otpada reciklira, sada će biti fokus na tome da otpada što manje nastane. Agenda u EU je sada gospodarski rast uz smanjenje otpada”, zaključuje Matak.
Maja Feketić iz Fonda za zaštitu okoliša i energetske učinkovitosti naglašava da Hrvatska ulaže velika financijska sredstva i projektna znanja kako bi svi ekološki projekti zaživjeli – prijavljeno je 145 projekata reciklažnih dvorišta, 141 za nabavku komunalnih vozila, 92 edukacijska projekta te mnogi drugi. Više od 300 milijuna eura namijenjeno je za ovu problematiku. Feketić upozorava da je veliki problem i kašnjenje u izgradnji centara za gospodarenje otpadom. “U Hrvatskoj imamo 11 centara za gospodarenje otpadom (CGO), dva su u punom radu, centri u Šibeniku i Zadru bi ove godine trebali početi s gradnjom, a naredna četiri su u nekom procesu tendera. Ostali su na čekanju”, kazala je Feketić.
U Švedskoj imamo mentalitet da otpad nije smeće, nego resurs, zapravo novac
Dobru europsku praksu u gospodarenju otpadom i sustavu kružne ekonomije je na primjeru Švedske predstavila Diana Helen Madunic, Veleposlanica Kraljevine Švedske u Hrvatskoj. Veleposlanica je istakla da cilj mora biti eko sustav kao jedan kompleksni sustav koji mora imati politiku, strategiju i infrastrukturu, odnosno nekog tko će provoditi sve to.
“U Švedskoj imamo mentalitet da otpad nije smeće, nego resurs, zapravo novac i ljudi su svjesni da iz linearnog gospodarstva moramo krenuti u kružno gospodarstvo. I to je jasno, kako građanima, tako i tvrtkama. Činjenica je da su švedske tvrtke po tom pitanju uvijek ispred Vlade i samo gospodarstvo vrši pritisak na državu da promjenu regulativu”, kazala je Madunic. Dodaje da se u Švedskoj otpad koristi kao energetski resurs na koji se grije 1,2 milijuna stanova, 700 tisuća kućanstava, a na dobiveno gorivo voze i gotovo svi gradski autobusi. U ovoj zemlji se reciklira veliki dio otpada, čak 99%, a samo oko jedan posto završi na odlagalištima. Švedske trgovačke perjanice, H&M te Ikea su i sami krenuli u reciklažu odjeće, tkanina i namještaja.
Švedska Veleposlanica u Zagrebu podsjeća da je svijest o važnosti brige o okolišu toj zemlji započela kasnih 1960-ih, a kada su ovakvi problemi uvedeni u školske programe. No, 1980-ih je shvaćeno da se mora ciljati i na mlađu djecu, one u vrtiću, jer je to puno učinkovitije po pitanju ponašanja obitelji jer takva djeca vrše pritisak na roditelje. Prednost zemalja popu Hrvatske, koje su relativno kasno krenule s konceptom kružnog gospodarstva, vidi u činjenici da mogu učiti na greškama drugih zemalja poput Njemačke i Švedske koje su dosta rano krenule u to, a pri tome radile i greške, kako u tehnologiji tako i u izgradnji čitavog sustava. Tu su sada, kaže, i izdašni Europski fondovi koji izdašno pomažu izgradnju infrastrukture gospodarenja otpadom i kružnog gospodarstva.
Veliki gradovi kao posebne priče
Na 9. Croatia Waste Expo 2020. održana je i druga panel diskusija, ovaj put na temu velikih gradova kao posebne priče kada je riječ o odvajanju komunalnog otpada. Bivši ministar zaštite okoliša i energetike Mihael Zmajlović rekao je kako ima pozitivnih pomaka u zadnjih deset godina jer se rade centri za gospodarenje i odvajanje otpada. No napomenuo je i kako je hrvatska politika gospodarenja s druge strane proteklih pet godina bila nejasna.
“Iz aspekta investitora i gospodarstvenika vlada pravna nesigurnost i pitanje zašto nije bilo veće investicije u području recikliranja otpadom. Postavlja se i pitanje je li se to trebalo prepustiti tržištu i kroz javne pozive. Od 2013. kada su zakonom ukinute koncesije pa do danas imamo sakupljače koji voze i posluju po starim ugovorima koji su istekli, a ministarstvo taj dio nije odradilo pa ne možete očekivati ulaganja stranih investitora”, rekao je Zmajlović.
Smatra i kako prebacivanje odgovornosti države prema lokalnim samouprava i obrnuto nema smisla te da su se u pet godina lomila koplja oko uredba za gospodarenje otpadom. Pročelnica Mirka Jozić rekla je da se pomak vidi u dogovorima o nabavama spremnika i izgradnji reciklažnih dvorišta, nabavi specijaliziranih vozila i u tome kako podijeliti spremnike kojih sada ima za biootpad, miješani komunalni otpad, metal i plastiku.
“Ljudi tako mogu lako odvajati otpad, a uz to provodimo aktivnosti po svim gradskim četvrtima. Izgradili smo u Zagrebu, gdje imamo 400.000 korisnika, 19 reciklažnih dvorišta, od čega je 11 fiksnih i osam mobilnih. Potpisali smo ugovore s privatnim firmama koje preuzimaju odvojeni otpad i oporabljuju ga dalje. Imamo veliki porast u odnosu na ranije, a ovim tempom ne bismo imali problema s dostizanjem zacrtanih ciljeva. Ovaj sustav je skup, radi velike pritiske na cijenu zbog puno programa. Trenutno nas taj pritisak na cijenu muči i plaćanje postrojenja privatnim firmama”, rekla je Jozić.
Pročelnica UO za graditeljstvo, energetsku učinkovitost i zaštitu okoliša Grada Osijeka, Ljiljana Belajdžić, podsjetila je kako je Osijek jedan od uzora među većim gradovima, gdje se s odvojenim prikupljanjem otpada sustavno krenulo prije deset godina s konceptom od vrata do vrata, prvenstveno u kolektivnom i obiteljskom stanovanju. “Osijek je imao specifičnu situaciju – nismo mogli do naših odlagališta komunalnog otpada zbog ratnih okolnosti, a sa sanacijom je tome prethodilo razminiravanje područja. Jedinice lokalne samouprave kažu da su spore, no zaboravljamo da smo do 2013. gospodarenje otpadom poznavali kao priču o prikupljanju kao komunalnoj djelatnosti. Stanovnici su mislili da plaćanjem komunalne naknade plaćaju i odvoz otpada. S održivim gospodarenjem otpada 2013. ovo postaje industrija uz nova pravila ponašanja”, istaknula je Belajdžić.
Dalje se Zmajlović osvrnuo na Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost koji je intenzivnije krenuo u nabavu spremnika i opreme za odvojeno prikupljanje otpada, kada je Hrvatska ušla u EU. Zatim su došla i reciklažna dvorišta, no realno je da će se efekti vidjeti tek nekoliko godina kasnije. Pročelnica Jozić smatra kako je svatko sam počeo određivati što je ispravno ili ne jer zakoni i pravila nisu bili dovoljno regulirani i propisani, pa su s time dolazile inspekcije i prijave.
“Uredba kreće od načina prikupljanja i odvoza, a kad smo to sve implementirali u Gradu Zagrebu, to je Ustavni sud stavio van snage. Čipiranje i elektronsko očitavanje su bili spremni, a sve je stavljeno na čekanje dok Ustavni sud ne odluči. Nije dobro da se tako radi”, navela je Jozić, na što se nadovezala Belajdžić koja smatra kako problem nije bilo lutanje koliko neznanje u široj javnosti i političkim krugovima. Glavni urednik Poslovnog dnevnika Vladimir Nišević osvrnuo se i na digitalizaciju, a Zmajlović je pritom rekao kako je riječ o optimizaciji poslovnog procesa, s naglaskom na troškove prijevoza koji rade pritisak na cijenu.
“S jedne strane možete povećati cijene da pokrijete troškove, a s druge možete utjecati na troškove. Problem je svakako neznanje jer kod nas postoje mitovi da je gospodarenje otpadom unosan posao na čemu svi zarađuju. Postoje određeni segmenti koji su visokoprofitabilni, no cijela priče košta”, naglasio je bivši ministar, s čime se složila i Jozić koja smatra kako se treba pratiti što se kupuje, kako pakira i koji spremnici su u pitanju, kao i da se javnost treba osvijestiti da moraju odvajati. Što se tiče digitalizacije, Jozić je navela kako su postavili senzore na zelene otoke te da imaju softver za optimizaciju ruta, uz tzv. pametnu sobu u Čistoći. Osvrnula se i na novi cjenik prema se očekuje podizanje cijena, no podsjetila je i da Čistoća godinama nije dizala cijenama, te da ovdje veliku ulogu igra politika.
Hrvatska i Malta jedine su dvije članice Europske unije koje nemaju nikakvu oporabu otpada
Hrvatska i Malta jedine su dvije članice Europske unije koje nemaju nikakvu oporabu otpada, rečeno je na panelu “Razvoj infrastrukture – opravdanost i potreba izgradnje energana na otpad”, a koja se održala u sklopu konferencije 9. Croatia Waste Expo 2020. u Zagrebu u organizaciji Poslovnog dnevnika. Pri tome je najveći problem što nemamo energanu u kojoj bi se sanirao otpad koji se ne može oporabiti, odnosno reciklirati, na neki drugi način. Aleksandra Anić Vučinić, predsjednica Hrvatske udruge za gospodarenje otpadom, ističe da je gospodarenje otpadom oduvijek zahvalna tema za politiku, posebice u predizbornom razdoblju za obećanje građanima.
“No, moje iskustvo je da dok se gospodarenje otpadom ne isključi iz političkih promocija i dok se ne postigne konsenzus, a stvar prepusti stručnjacima, neće biti napretka. Politika, prema mojem višegodišnjem iskustvu, radi ovom sustavu više problema nego što nudi rješenja. Ne postoje planovi, ne uvažavaju se mišljenja stručnjaka, operira se floskulama bez sadržaja, a ne brojevima. Zadnjih godina nema nikakve interakcije između struke i nadležnog ministarstva, navodi Anić Vučinić. Dodaje da je sustav gospodarenja otpadom složen.
Zbrinjavanje otpada može u nekim slučajevima biti gospodarski isplativ i privatnom kapitalu
“Plastika se dugo reciklirala na način da se masovno izvozila u Kinu koja je to onda jeftinim tehnologijama iskorištavala. Danas to više nije slučaj i masa plastike u Europi se odlaže i neizbježno je da će najveći dio toga morati biti termički obrađen. Zbrinjavanje otpada može u nekim slučajevima biti gospodarski isplativ i privatnom kapitalu, ali to je sustav koji mora funkcionirati neovisno o trenutnim poremećajima tržišta. Stoga je nužno da tu bude uključena država, a isto tako je neizbježno da će to koštati. Mi smo i do sada plaćali stotine milijuna, možda i milijarde, kuna za to zbrinjavanja – sanaciju odlagališta. Možda to nismo platiti mjesečno i namjenski, ali jesmo kroz poreze i prireze”, zaključuje Aleksandra Anić Vučinić.
Igor Zgomba, direktor Zagrebačkog centra za gospodarenje otpadom, naglašava da je svima jasno da su energane nužne, a zašto ih nemamo, to je isto svima jasno, jer ne postoji društvenih konsenzus.
“Takvi objekti se stavljaju u urbanističke planove, ali se uvijek javljaju neke aktivističke udruge, koje u pravilu glasnije nego moćnije, ali uzrokuju to da se javnost uzburka, a onda se politika povuče i odluke nema. Imali smo slučaj da smo predstavljali projekt jedne bezopasne kompostane u Zagrebu. No, na dan kad smo mi to trebali i održati, netko je čitav kvart oblijepio s plakatima da mi tamo gradimo spalionicu, nacrtao je tvornicu s dimnjakom iz koje izlaze crni dim i na to sve dodao mrtvačke glave. Iako je svakom normalnom jasno o čemu se radi, javnost je takvim potezima zbunjena”, kazao je Zgomba.
Izvoziti u Austriju da si oni povećavaju svoju ekološku kompetenciju i još im za to plaćati?
U Hrvatskoj postoji ili će tek postojati 11 centara za gospodarenje otpadom koja će proizvoditi gorivo iz otpada. A Zgomba se pita što ćemo onda s tim?
“Izvoziti u Austriju da si oni povećavaju svoju ekološku kompetenciju i još im za to plaćati? Bilo je projekta s cementarama koje mogu to gorivo koristiti u svojem proizvodnom procesu, o onda je bio slučaj da je neka ekološka udruga tužila cementaru koja je to radila pa je Upravni sud zabranio da to više radi dok se ne donese konačna odluka. Znači, za sada se ne radi ništa, a što će se i hoće li se raditi, tko zna. Korisno je da se u projektima koji se financiraju iz EU sredstava, a što je zadnjih godina velika većina investicija, predviđeno oko tri posto ukupnog budžeta za promociju i edukaciju. To je dobar alat da se javnost upozna s benefitima i pravim stanjem stvari, a ne da vladaju dojmovi i dezinformacije”, rekao je Zgomba. Dijana Varlec iz Sektora za energetiku i zaštitu okoliša Hrvatske gospodarske komore (HGK), također ističe da u Hrvatskoj imamo neka postrojenja koja imaju mogućnost koristiti neke produkte oporabe komunalnog otpada, ali nemamo specijalizirana postrojenja, energane.
“To mora biti sofisticirano postrojenje, maksimalne sigurnosti i sl. U Hrvatskoj je problem društvenog konsenzusa, odnosno lokacije gdje bi se takvo postrojenje izgradilo jer ne postoji jasna strategija i stav o tome. Tvrditi da energane ne zagađuju bi bila laž, jer svi mi zagađujemo, pitanje je samo količine i izgrađenoga sustava. Isto tako, greška je energane gledati zasebno već se one moraju gledati kao dio funkcioniranja čitavog sustava gospodarenja otpadom. Energane nisu spalionice. Nužno je raditi dijalog i edukaciju da bi se postigao konsenzus. Energane generalno mogu biti i ekonomski isplativi projekti, niz zemalja EU čak uvozi otpad kako bi popunio kapacitet svojih postrojenja za termičku obradu otpada”, navodi Dijana Varlec.