Nijemci su 2005. pokrenuli kampanju jačanja samosvijesti i domoljublja nazvanu “Ti si Njemačka!”. U vrijeme kad je tek svaki peti Nijemac bio zadovoljan svojim životom i kad je gospodarstvo stagniralo, uprli su sve snage (i 30 milijuna eura koliko je stajala medijska kampanja) da ojačaju nacionalni ponos i trgnu se iz letargije.
I eto ih gdje su danas. A “miiii Hrvaaaaati!”? Kod nas svatko tko kritizira, žali se da mu nije dobro ili ne daj Bože ode van, nije domoljub. Nek’ se onda uvede – domoljubnica. Domovnicom bi građanin Republike Hrvatske dokazivao da je hrvatski državljanin, a domoljubnicom da usto i voli svoju državu.
Prvi dokument rutinski izdaje matični ured, a drugi bi izdavala posebna komisija u kojem bi, na primjer, sjedili Medved, Glogoški, Culej, Klemm, Norac, Glasnović, Karin itd... Naravno, svih 500.000 branitelja domoljubnicu bi dobilo automatizmom. Ostali bi po želji izlazili pred Komisiju za utvrđivanje istine o istinskim domoljubnim osjećajima, koja bi im postavila pedesetak pitanja i na temelju bodova odobravala papir koji bi građaninu N.N. davao za pravo da kritizira, a da ga se ne propitkuje odmah o njegovu domoljubnom statusu.
Upitnik po kojim bi se utvrđivao stupanj domoljublja valjalo bi pomno osmisliti. Klemm bi tako mogao pitati: “Otvorili ste tvrtku, zaradili milijun kuna i pred vama je dvojba prijaviti cijeli taj iznos Poreznoj upravi ili dio utajiti. Što ćete učiniti?” Odgovori li kandidat da bi normalno sve prijavio i još ponosno platio porez jer zna da se iz njega financiraju školstvo, zdravstvo i crkva, dobio bi najmanji broj bodova. Istinski, poduzetni domoljub uvijek pazi da ostavi dio novca za zlu ne trebalo. A zlo stalno prijeti i protiv njega se najbolje možeš boriti tako da novac pred njim sakriješ, pospremiš u crni fond, negdje gdje ga nikad neće naći.
Na Kajmansko otočje, na primjer, ili ga ugradiš u kuću s pet apartmana na otoku Hvaru. Uslijedilo bi potom samo naizgled banalno pitanje: “Marko Perković ili Marko Tolja?”
Karin, pomoćnik ministrice znanosti i obrazovanja, koji se na glas upitao odlaze li ljudi van iz države zbog pomodarstva ili nedostatka domoljubnog osjećaja, tražit će od kandidata da pokuša što osjećajnije odrecitirati “Lijepu našu”, a još ako zna i “Lijepa li si”, puna šaka brade. Glasnović bi pitao kako prepoznati jugozomboida, Culej bi bio zadužen za provjeru poznavanja gramatike hrvatskog jezika, a Glogoškog bi zanimalo koliko su, na ljestvici od 1 do 10, branitelji zakinuti i kojim bi se sredstvima, na ljestvici od peticije do plinske boce, borio za njihova prava. “Domoljub već čuči u tebi, samo treba povući okidač da izađe”, tepat će Medved kandidatu.
A Norac? On ne bi morao ništa pitati, pred njegovim bi se pogledom svatko krivoljuban slomio. Kako bilo, samo nek’ se nešto riješi, pa da se napokon s dnevnog reda skine to tko je veći domoljub i kome stupanj domoljubnosti daje više ili manje prava da govori. Propitkivati nečiju domoljubnost samo zato što nije zadovoljan stanjem u svojoj domovini, to mogu samo oni koji se boje. Voljeti domovinu ne znači šutjeti o njezinim manama, a pogotovo ne o onima koji je čine manjkavom.
Ironija...ništa više.