Trebalo nam je više od tisuću godina da ponovno otkrijemo beton, centralno grijanje...

Budućnost se danas čini nesigurnijom nego ikad. Vijesti su prepune nagovještaja krize, gospodarskog kraha i propasti, nitko ne zna kada će, a ni hoće li epidemija završiti, a svijet već potresaju zastrašujući politički događaji. U atmosferi opće neizvjesnosti čini se kao da je civilizacija u opasnosti. Međutim, kako izgleda kada civilizacija nije samo u opasnosti, nego zaista propadne? Postoji niz filmova, knjiga i drugih djela o svijetu nakon apokalipse, u kojima društvo kakvo poznajemo izbriše nuklearni rat ili smrtonosna zaraza, ali stvarnost ipak nadilazi svaku maštu. Kolaps civilizacije već se dogodio, a jedan cijeli blistavi, bogati i čudesni svijet – svijet Rimskog Carstva – zauvijek je nestao.

Sumrak Carstva

Teško je i zamisliti moć antičkog Rima. Rimsko je Carstvo bilo svjetska supersila, kulturni, industrijski i vojni behemot, s kojim se možda može mjeriti jedino današnji SAD. Pod svojom je vlašću imalo petinu svjetskog stanovništva i velik dio tadašnjih civiliziranih društava. Rim nije bio samo moćan, bio je i mjesto pismenosti, vladavine zakona i društvene organizacije. Njegova su tehnološka dostignuća bila zapanjujuća – Rimljani su poznavali mehaničke radilice na vodeni pogon, proizvodili beton i probijali tunele.

Građani Carstva imali su pristup dnevnim novinama, trgovačkim centrima (poput Trajanova foruma u Rimu) i zalogajnicama. Gradili su stambene komplekse poput današnjih nebodera, bogatiji su ugrađivali u kuće centralno grijanje, a na kućnim zabavama svirali su orgulje. Ipak, krajem 4. stoljeća staro carstvo više nije bilo kao nekad. Iscrpila su ga gotovo dva stoljeća građanskih ratova, epidemija i gospodarskih kriza, a stanovništvo mu se znatno smanjilo. I carevi su češće boravili u Carigradu ili Milanu, dok su u Rim rijetko zalazili.

Vojskovođa Amijan Marcelin zabilježio je da je car Konstancije II. 357. godine posjetio Rim i bio toliko zapanjen njegovom veličinom da je izgubio svaku nadu da će ikada sagraditi išta slično. Čak je i tako oslabljeno carstvo, koje je zaboravilo mnogo svojih nekadašnjih vještina, bilo moćnije od svih svojih susjeda zajedno. Ali ipak nije moglo nadvladati ono što je slijedilo. Sedamdesetih godina 4. stoljeća Rimljani su shvatili da se nešto strašno događa na istoku. Na Dunav su pristizale na tisuće prestravljenih germanskih izbjeglica i molile da ih se pusti u Carstvo, tražeći zaštitu od užasa s kojim se nikada nisu susreli. Došli su Huni.

Povjesničar Orozije kasnije je zapisao da su Huni bili korijen svih nedaća koje su zadesile Rim. Istina je mnogo kompleksnija; postoje naznake da je srednja Azija tada prolazila kroz višedesetljetnu sušu epskih razmjera, koja je prisilila stočarske narode da si pribave nove teritorije. Njihove su seobe pak nagnale u bijeg narode koji su naseljavali istočnu Europu, a budući da su Rimsko Carstvo vidjeli kao jamca sigurnosti, nadali su se ondje naći spas, makar kao robovi. Uskoro je unutar rimskih granica bilo više pridošlica nego što su Rimljani mogli kontrolirati. Vizigoti su se prvi pobunili i počeli osvajati komade Carstva. Početkom 5. stoljeća pod kraljem Alarihom umarširali su u Italiju.

Pjesnik Klaudijan zabilježio je kakav je strah zavladao – činilo se da zidine gradova jedne za drugima padaju pred neprijateljem i da nijedna palisada ne može zadržati nalet njihove konjice. Ljudi su u strahu procjenjivali dubinu rijeka iza kojih bi se mogli skloniti, ili se pripremali da otplove na Sardiniju ili Korziku. Zavladalo je praznovjerje – u svakom se događaju iščitavala nadolazeća propast. Ipak, toga su puta Vizigoti istjerani.

Carstvo je napinjalo sve svoje snage kako bi se obranilo. Legije su povlačene iz Britanije, Hispanije, Afrike, kako bi ujedinjenim snagama potukle rastuće brojeve neprijatelja – ali uskoro su se i ta mjesta našla na udaru. Ubrzo više nije ostalo legija koje bi se moglo povući. Ponestalo je čak i Sunca; početkom 5. stoljeća došlo je do velikog i naglog pada temperature. Europa se hladila, a zime su postale sve dužima i oštrijima.

Godine 407. Rajna se zamrznula. Gonjene glađu, hladnoćom i paničnim strahom, horde naroda – Vandala, Alana, Franaka i mnoštvo drugih – preko leda su provalile u Carstvo. Grad Rim, koji stoljećima nijedna barbarska vojska nije ni ugledala, našao se u opasnosti. Sv. Jeronim 409. godine s užasom je zabilježio da su nebrojene vojske barbara preplavile zapadni dio Carstva i da su rimski gradovi – Mainz, Reims, Strasbourg – padali jedan za drugim, dok Balkanom već toliko dugo vladaju barbari da se ondje samo starci sjećaju slobode.

Međutim, Jeronimu je najstrašnije i najnevjerojatnije bilo to što se Carstvo moralo boriti unutar svojih granica, i to ne za slavu, nego za goli opstanak. Već sljedeće godine dogodilo se nevjerojatno. Rim je pao. Tek prvi put – bit će osvajan još niz puta tijekom sljedećeg stoljeća i pol. Činilo se da sigurnost više ne postoji i da navalu barbara ništa ne može zaustaviti. Mnogi stanovnici Carstva počeli su razloge za propast koja ih je snašla tražiti u nadnaravnim silama.

Pogani su optuživali kršćane da je napuštanje rimskih bogova izazvalo propast Carstva. Većina kršćanskih autora tumačila je nesreće koje su ih snašle kao Božju kaznu za grijehe Rimljana. Međutim, ni kršćani nisu mirno trpjeli dok se svijet oko njih raspadao. Primjerice, u Pjesmi o Božjoj providnosti, nastaloj u Galiji u 5. stoljeću, anonimni autor zabilježio je da su tamošnji kršćani počeli sumnjati u Boga, govoreći da je u deset godina ratova protiv Gota i Vandala Galija pretrpjela veće uništenje nego da ju je cijelu progutao potop te da Bog nije sačuvao ni djecu, svećenike, pa čak ni pustinjake. Neki su utjehu pronalazili u užicima.

Kršćanski pisac Salvijan je, opisujući kako su barbari poput poplave pregazili Galiju, Hispaniju, pa čak i sjevernu Afriku, zabilježio da je na svoje oči vidio kako su se u Trieru u vrijeme barbarske opsade ljudi prepustili gozbama i pijankama. Kada su Vandali opsjedali Kartagu, građani su klicali u cirkusu dok su njihovi drugovi ginuli pred zidinama.

Možda su osude bile pretjerane; naposljetku, moguće je da su ljudi jednostavno željeli barem privid normalnog života jer je svima postalo jasno da ratovi neće prestati i da barbari neće nikamo otići. I u 5. stoljeću bilo je sposobnih, pa i genijalnih careva, ali ni oni nisu bili čudotvorci. Zbog atentata i građanskih ratova, carevi su se smjenjivali kao na pokretnoj traci. Kako više ovisili su o nesigurnim savezima s barbarskim vladarima koje bi podmićivali novcem, namirnicama ili teritorijem.

Život u ruševinama

Hunske čete ratovale su pod rimskim stjegovima dok se Atila nije predomislio; iz Galije je istjeran zahvaljujući rimskom savezu s Vizigotima. Italiju je od njegova naleta spasilo tek to što ga je papa Leon I. podmitio da ode. S vremenom su barbari raskomadali cijeli zapadni dio Carstva.

Rimski zemljoposjednici morali su ustupiti velike dijelove svoje imovine doseljenicima, što su oni smatrali svojom plaćom za vojne usluge rimskim carevima. Ponekad su Rimljani bili čak i zahvalni na toj pljački jer, kako je zabilježio pjesnik Paulin iz Pele, posjedi na kojima su boravili Goti barem nisu bili izvrgnuti uništavanju. Stanovnici umirućeg Carstva znali su da se njihovi životi mijenjaju, ali su nastojali pronaći mogućnosti suživota u novonastalim okolnostima. Neki su stupili u službu barbarskih vladara. Sidonije Apolinar na sva je usta hvalio okrutnog vizigotskog kralja Teodorika II., nazivajući ga „spasiteljem Rimljana“. Jedva da je itko i primijetio kada je carska vlast krajem 5. stoljeća nestala.

Do tada su već svi shvatili da novonastale okolnosti nisu ne što što se može „popraviti“, da nisu tek privremena neugodnost, nego trajno stanje. Rimski političari i magistrati nastavili su služiti barbarskim vladarima. Kasiodor Senator, jedan od najinteligentnijih ljudi ranog srednjeg vijeka, služio je Ostrogotskom Kraljevstvu. Ostali su se morali pomiriti s time da je njihov svijet manji, siromašniji i okrutniji nego što je prije bio. Viktor, biskup Vite u današnjem Tunisu, opisao je krajem 5. stoljeća kako je izgledalo 60 godina života pod vlašću Vandala u sjevernoj Africi: nije bilo kuće bez plača i žalosti. Svijet je zaista postao fizički manjim, u smislu da su se gradovi radikalno smanjili ili posve nestali. Europa je obrasla u šume. Sv. Gilda, britanski redovnik, u 6. je stoljeću jadikovao kako se u njegovoj Britaniji gradovi nikada nisu oporavili nakon invazije Sasa, nego da i dalje stoje pusti, prekriveni ruševinama i ljudskim ostacima.

Stanovnici Arlesa u današnjoj južnoj Francuskoj, nekoć jednog od najvećih gradova u Galiji, stisnuli su se u gradskom amfiteatru i u njemu sagradili kuće i crkve. Nakon propasti antičke Salone, gradova slične veličine nije bilo na hrvatskim prostorima sve do 19. stoljeća. Velike dijelove Rima, poput starog Foruma, prekrila je trava i drač. Na istoku je nastavilo postojati moćno Istočno Rimsko, odnosno Bizantsko Carstvo, ali bio je to Rim 2.0, znatno drukčiji od originala. Ondje su rimska znanja i vještine nastavili živjeti, dok su na zapadu bila gotovo zaboravljena. Kasiodor se trudio organizirati prikupljanje i prepisivanje starih knjiga kako bih ih sačuvao za buduće naraštaje, ali bilo je to kao da pokušava zadržati plimu.

Raspao se rimski obrazovni sustav. Dok je u 5. stoljeću u zapadnoj Europi još bilo državnih škola, već je u sljedećem Grgur, biskup Toursa i jedan od najvećih umova svojeg doba, zapisao da je u Galiji vještina pisanja književnih djela do te mjere zamrla da je praktički nestala; i on je sam priznao da njegov stil nije naročito učen. Raspao se i rimski trgovinski i opskrbni sustav. Kada bi negdje izbila glad, više ne bi došli brodovi sa žitom iz Egipta ili Tunisa. Svako je područje bilo prepušteno samo sebi, izolirano od drugih predjela nekoć jedinstvene države. Nepravda je bila praktički institucionalizirana, a Rimljani su postali građani drugog reda u odnosu na osvajače.

Život se nastavio u ostacima Carstva, ali bio je to život patuljaka u ljušturi diva. Rimske ceste i akvadukti nastavili su se koristiti, ali stoljećima nitko nije znao sagraditi nove pa ni održavati postojeće. Dioklecijanov akvadukt popravljen je tek u 19. stoljeću, kako bi opskrbljivao Split pitkom vodom. Beda Časni zabilježio je da u 7. stoljeću u Britaniji više nitko nije znao isklesati čak ni sarkofage za umrle kraljeve te da ih je trebalo krasti iz rimskih nekropola. Beton je pak ponovno otkriven tek u 18. stoljeću. Pomalo je tužno pomisliti da su još više od tisućljeća nakon propasti Rima Europljani tek ponovno otkrivali znanje koje je nestalo s njime, ali nam to jasno pokazuje koliko je znanje dragocjeno i koliko ga je lako izgubiti. Na nama je da ga sačuvamo.