Na Kubi danas djeluje 316 masonskih loža s gotovo 30.000 aktivnih članova. Što je čudno s obzirom na to da se (još) radi o komunističkoj zemlji. Jer nova je vlast nakon Drugog svjetskog rata ugasila Veliku ložu Jugoslavije, u Bugarskoj su slobodni zidari osuđivani i na smrt, u Sovjetskom Savezu je masonerija protuzakonita pa su je se pojedini dužnosnici novog poretka poput Lava Trockog javno odricali. Pa kako to da je onda na Kubi slobodno zidarstvo ne samo preživjelo nego i procvjetalo kroz više od 60 godina Castrove vladavine?
Kao i uvijek, odgovor je vrlo jednostavan i pragmatičan. Kada se Fidel Castro sa svoja 82 revolucionara, među kojima je bio i Che Guevara, iskrcao na matično kopno, utočište im je pružila mala masonska loža u području Sierra Maestra. Upravo će ovdje Castro položiti temelje svojeg pokreta 26. srpnja, od kojeg će na kraju nastati pobjednička revolucija na Kubi 1959. I Fidel to slobodnim zidarima nije zaboravio. Štoviše, bio je član. Iako je javno isticao kako se na masone itekako na Kubi pazi, danas je očito kako su takve izjave izrečene zbog komunističkih saveznika koji su zabranjivali masone. Ali bio je to i mudar potez. Jer slobodni zidari na Kubi imaju dugu povijest. Počelo je s engleskim i irskim vojnim ložama 1763. godine a onda i s francuskim slobodnim zidarima koji su bježali od haićanske revolucije 1791. godine.
Nijedna religija ih nije podnosila
Neki od najpoznatijih kubanskih revolucionara bili su masoni, pogotovo u vrijeme borbe za neovisnost od španjolske krune od 1868. do 1895. godine. Carlos Maria de Cespedes, Antonia Maceo a onda i Jose Marti, svi su bili masoni. Dakle, bilo bi teško Fidelu razdvojiti masone od narodnih sjećanja i jednostavno ih izbrisati. Na kraju krajeva, kako je Newsweek otkrio prije tri godine, Fidelov režim i masoni jako dobro surađuju. Utjecajni američki mason libanonskog porijekla Akram Elias pokušao je kroz kubanske masonske lože proširiti američki utjecaj u toj otočkoj karipskoj državi. No njegov je jatak na otoku Alan Gross, inače službenik vladine agencije USAID, uhapšen. Ispostavilo se da rad Eliasa i Grossa kubanske tajne službe prate godinama jer je vrhovni kubanski mason Jose Manuel Collera Vento – dvostruki agent.
Nije čudo što ga masonske publikacije sada nazivaju tek bijednim službenikom režima. No to je tek primjer očuvanja slobodnog zidarstva u nekoj totalitarnoj državi. Za Sovjetski Savez bilo je logično da nastavi s progonom slobodnih zidara. U Rusiji su nastali Protokoli sionskih mudraca, najpoznatiji antisemitski, ali i protuslobodnozidarski dokument u povijesti. Upravo ovaj dokument, prvi put objavljen u petrogradskim novinama ruskog ultranacionalista i antisemita Pavela Kruševana 1903. godine, sjajno je poslužio mnogim europskim režimima za progon kako Židova tako i slobodnih zidara iako je već 1921. godine u The Timesu diskreditiran kao običan, pa čak i nespretan plagijat. Ipak, u njemu su slobodni zidari prikazani tek kao produžena ruka cionista koji žele zavladati svijetom te u tu svrhu misle iskoristiti i u svijetu raširene masonske lože.
Uostalom, slobodni zidari i nisu u povijesnim razmjerima trebali čekati jako dugo na prve neprijateljske pamflete. Prvi poznati potpisao je stanoviti Winter još 1698. godine. A taj je Winter bio – prezbiterijanski svećenik. Doista, ni jedna od velikih religija nije u slobodnim zidarima vidjela saveznike. Katolička je Crkva svojim vjernicima zabranila sudjelovanje u masonskim organizacijama 1738. godine. Jasno je i zašto, jedan je od osnovnih postulata slobodnog zidarstva odvajanje crkve od države. Jedan je od razloga istraga masonske lože u Firenci od inkvizicije 1736. godine koja ju je i osudila 1737. godine. Jedan drugi gotovo istodobni događaj presudio je odnosu Katoličke Crkve i slobodnih zidara. U ožujku 1737. godine glavni govornik francuskih masona Andrew Michael Ramsay šalje pismo glavaru francuske Katoličke Crkve, kardinalu Andre-Herculeu de Fleuryju, u kojem traži da blagoslovi masonsku skupštinu na kojoj bi se za velikog meštra francuskih masona trebao ustanoviti Charles Radclyffe. Međutim, kardinal to ne samo da odbija već i proglašava slobodne zidare izdajnicima te zabranjuje njihova okupljanja.
Papa Klement XII. 1738. izdaje “In eminenti apostolatus”, prvu crkvenu zabranu masonskog udruživanja. Godine 1918. stupa na snagu novo pravilo koje traje sve do 1983. godine, prema kojem je kazna za katolike za koje se ustanovi da su aktivni u masonskim ložama ekskomunikacija, zabrana braka u Katoličkoj Crkvi, isključivanje iz bilo kakvih katoličkih udruživanja, zabrana dobivanja posljednje pomasti te još drugih kazni. Humanum genus, koji je izdao papa Leon XIII. 1884. godine, potvrđuje zabranu konkretnije navodeći i razloge – naturalizam, panteizam, racionalizam, doduše ne i satanizam. Drugi vatikanski koncil donio je dvojbu jer papa Pavao VI. pristaje dati svećenstvu slobodnu vjeru da ponovo primi nekadašnje članove koji su raskinuli sve veze s masonima, a nisu počinili ozbiljniji prekršaj. No tada skandinavska biskupska konferencija donosi odluku prema kojoj je masonima u njihovim župama moguće pristupiti Crkvi. Onda se slično događa i u Velikoj Britaniji, a čak je i jedan francuski biskup prihvatio poziv na predavanje u Velikoj loži Francuske, što je bilo prvi put nakon 1738. godine. Ima u tome ulogu i dvojbeno tumačenje kongregacije za nauk vjere 1974. godine, na temelju kojeg je ponegdje zaključeno kako zapravo prepreka više nema.
Ultradesničarska loža “P2”
Zanimljivo, kratku kontroverziju koja je proizišla iz toga tumačenja kongregacije za nauk vjere 1974. godine utišao je nitko drugi nego kardinal Franjo Šeper. Naime, 1974. izašlo je tumačenje kako se kazna odnosi samo na one katolike koji se pridružuju masonskim ložama koje su neprijateljski nastrojene prema Crkvi. Jasno, to je bio signal mnogim katolicima da se pridružuju ložama. Ništa od toga, protumačila je 1981. godine kongregacija pod Šeperom, te je izdala i deklaraciju kojom se potvrđuje opća zabrana. Ponovo se tako nešto dogodilo već 1983. kada je izdan novi pravilnik u kojem se ističe kažnjavanje pripadnosti udruženjima neprijateljski nastrojenima prema Crkvi, no ne spominje se striktno masone. Opet isto, tumači se kako više nema zabrane, no opet 1983. godine kardinal Joseph Ratzinger izdaje Deklaraciju o masonskim udruženjima i potvrđuje originalno stajalište Crkve. Jedino što se mijenja jest da kazna više nije ekskomunikacija, nego je zabrana posljednje pričesti te sudjelovanja u drugim vjerskim običajima.
Svakako, pobornicima odvajanja Katoličke Crkve od masona u prilog je išao i slučaj lože “P2” odnosno “Propaganda Due”. Ova masonska loža osnovana 1945. do ukidanja povelje 1976. razvila se doista u ultradesničarsku tajnu organizaciju koju nije zanimalo ništa drugo osim novca i moći. Pogotovo je to bilo izraženo za stolovanja Licija Gellija, nekadašnjeg istaknutog fašista koji je utjecaj “P2” upregnuo čak i prema osvajanju vlasti i preoblikovanju talijanskog društva prema degolističkom sustavu, ako već ne totalitarnom. I nije bio bez uspjeha. Uz pomoć Vatikanske banke uspio je 1977. preuzeti utjecajni talijanski list Corriere della Sera te ga pomaknuti udesno. “P2” se povezuje i s masakrom u Bologni kada je u bombaškom napadu 2. kolovoza 1980. godine poginulo 85 ljudi.
Pisao sam priče van svake pameti
Ipak, najprije je pod lupu javnosti loža došla kada je propadao bankar Michele Sindona koji je povezan i s mafijom. Pravo zanimanje talijanskog pravosuđa uslijedilo je za vrijeme propasti Banco Ambrosiano, banke u kojoj je udio imala i Vatikanska banka, kao i zbog sumnjive smrti njezina predsjednika Roberta Calvija. Neka su novinarska istraživanja upozorila na to kako je lako moguće da su znatna sredstva, izvučena iz Banco Ambrosiano, otišla u džepove istaknutih članova “P2”. Kakav je monstrum bila loža “P2” pokazala je tek lista pronađena u vili Licija Gellija u ožujku 1981. godine. Nakon nekog vremena, parlamentarna komisija odlučila je objaviti popis koji je sadržavao 962 imena. Bili su tu svi šefovi tajnih službi, 195 vojnih časnika, 44 parlamentarna zastupnika, tri ministra, ugledni suci, bankari, poslovni ljudi, novinari, televizijski voditelji. A vjeruje se i kako to nije sve jer lista je počela s brojem 1600. Ali, kao da se s propašću “Propaganda Due” nije promijenilo ništo bitno.
Njezin član Silvio Berlusconi postao je premijerom Italije, njezini nekadašnji članovi i danas su utjecajni poslovni ljudi. Imala je loža “P2” svoje ogranke i u nekim južnoameričkim zemaljama, sam se Gelli hvalio kako je prijateljevao s Juanom Peronom. Tako je jedan od utjecajnijih članova u Argentini bio i Federico Carlos Barttfeld, ambasador u Jugoslaviji od 1991. do 1995. godine. Ništa manje neprijateljski od Katoličke Crkve nije prema slobodnim zidarima ni islam. Argumenti te religije protiv masonerije slični su antisemitističkima ili anticionističkima. Postoje i tumačenja kako je slobodno zidarstvo zapravo zastupatelj Dajjala, islamske varijante antikrista. Neka idu i tako daleko da uvjeravaju kako je slobodno zidarstvo isključivi zastupatelj židovstva s jedinim ciljem obnove Solomonova hrama u Jeruzalemu nakon, naravno, uništenja džamije Al-Aksa.
Štoviše, Hamas poučava kako slobodni zidari, Rotary te druge slične grupe rade u interesu cionizma te isključivo prema njegovim uputama. Ipak, iako neke muslimanske zemlje zabranjuju bilo kakvo masonsko udruživanje, druge poput Turske ili Maroka imaju ustanovljene Velike lože, a u Maleziji i Libanonu postoje Okružne velike lože koje djeluju s dozvolom neke ustanovljene Velike lože. Ničega od toga nema u Sadamovu Iraku, gdje su čak mijenjali zakon da bi u njega slobodno zidarstvo smjestili kao dokaz suradnje s cionistima. Još se jedan pojam povezuje sa slobodnim zidarima, a jasno se može utvrditi njegovo porijeklo. Taj je pojam “okultno”. Sve do enciklike “Humanum genus” pape Lea XIII., Marie Joseph Gabriel Antoine Jogand-Pagès, pod pseudonimom Leo Taxil, dobro se zabavljao ismijavanjem Katoličke Crkve, razočaravši se u kršćanstvo još kao dijete dok je odgajan u jezuitskom samostanu. Bio je napisao i knjigu “Tajne ljubavi pape Pija IX.”, no bila je to tek jedna od brojnih u kojima je isticao nedosljednosti, kako u Bibliji tako i u pričama u Isusovu životu. Zbog svega je na kraju završio na sudu zbog klevete.
No pročitavši riječi Lea XIII. kako je “ljudska rasa podijeljena u dva oprečna i različita dijela, od kojih se jedan kontinuirano bori za istinu i vrlinu, a drugi za one stvari koje su tome suprotne. Jedno je kraljevstvo nebesko na Zemlji, dakle prava Crkva Isusa Krista... drugo je kraljevstvo Sotone... Ipak, sada se pristalice zla okupljaju te se bore s udruženom žestinom, navođeni ili pomognuti snažno organiziranom i raširenom udrugom koja se naziva slobodnim zidarima”, Taxil je našao novu inspiraciju. Mogućnost da netko preko tajnih organizacija pokušava ostvariti utjecaj za njega je bio dovoljan razlog za ismijavanja. Svojim je člancima, a pokrenuo je čak i protumasonske novine, potaknuo cijelu lavinu negativnih emocija prema slobodnim zidarima. Sve je kulminiralo kada je objavio kako mu je Diana Vaughan, navodni potomak rozenkrojcerskog alkemista Thomasa Vaughana, ispričala o sotonskim običajima u slobodnom zidarstvu, pa čak i o susretima s demonskim bićima. Zbog golemog zanimanja javnosti sazvao je 1897. tiskovnu konferenciju. Skupilo se življa, čak i dosta svećenika, da vide Dianu Vaughan. A sve samo da bi odslušali ispovijest Taxilovu o tome kako je sve njegovo pisanje o masonima bila tek šala, obična prevara koja se uhvatila daleko iznad njegovih očekivanja.
Poslije će u jednom intervjuu ispričati kako nije mogao vjerovati da netko prihvaća njegove priče koje su izvan pameti pa je svaki sljedeći put izmišljao još više dok netko konačno ne shvati da je sve obična laž. Neuspješno, na kraju je morao sam priznati da to nisu istine. Međutim, priče koje masone povezuju s okultnim ostale su do danas. Jasno, kao i u svemu drugome, nacisti simboliziraju posebno zloban tretman slobodnih zidara. Okrenuti trokut crvene boje slobodne je zidare u koncentracijskim logorima svrstavao među političke zatvorenike. Oni su dio opće gebelsovske propagande koja proizvodi i filmove poput “Forces occultes”. Podnaslov je filma važniji: “Otkrivanje misterija slobodnog zidarstva prvi put na ekranu.” Suha je to agitacija u kojoj se mladi političar pridružuje masonima kako bi ponovno pokrenuo svoju karijeru, a samo zato da bi se našao u zagrljaju židovsko-angloameričke zavjere kojoj je cilj da Francusku gurne u rat protiv Njemačke. Ne treba spominjati kako je autor filma Jean Mamy nakon rata suđen i pogubljen.
Ne treba posebno spominjati kako su se Protokoli sionskih mudraca koristili naveliko, u svakoj prikladnoj prigodi. Procjenjuje se kako je u Drugom svjetskom ratu nestalo između 80 i 200.000 slobodnih zidara. Pomalo je neobično bilo da su zbog toga na kraju i priznati. Britanska ih je vlada svrstala među u holokaustu ciljane skupine, proglašavajući Holocaust Memorial Day. Malo su manje dramatični mitovi o masonskim simbolima razasutim po svjetskim metropolama, poput Washingtona, primjerice. Navodno je plan grada koji je ustanovio Pierre L’Enfant 1791. oblikovan prema masonskim željama. U redu, ali L’Enfant uopće nije bio mason. Tako da nakon pomnijeg proučavanja pada u vodu i teorija kako linijama spojeni masonski simboli u američkom glavnom gradu tvore pentagram. Nije baš tako. Ono što je točno jest uključenost slobodnih zidara u izgradnju grada, gdje su oni doista ostavljali neke svoje manje simbole, no u planu grada nije vidljiva nikakva skrivena zamisao. Sve i da su nešto tako smjerali, morao bi postojati razlog. A njega nema, odnosno nitko ga do sada nije iznio.
Činjenica je doduše da je po gradu razbacan cijeli niz masonskih simbola, poput House of the Temple ili George Washington Masonic National Memorial. House of Temple, građevina je dovršena 1915. godine, a projektirao ju je John Russell Pope koji potpisuje i druge važne washingtonske objekte, poput zgrada National Gallery of Art ili Jefferson Memorial. House of Temple nema metalnih nosača, koristio se samo kamen po uzoru na vremena prvih masona. Vapnenačka fasada okružena je s 33 jonska stupa, dakle riječ je o broju koji je važan masonima. U zgradi se nalazi i bista Alberta Pikea, jednog od najvažnijih američkih masona, koji je, inače, bio i general konfederativnih snaga. Uz Pikea se veže i još jedna kontroverzija. On je, naime, 1871. godine navodno napisao pismo talijanskom revolucionaru Giuseppeu Mazziniju, u kojem opisuje tri svjetska rata koja su nužna kako bi se uspostavila objedinjena svjetska vlast pod – Luciferom. Sam je Mazzini bio veliki pobornik ujedinjene Italije i ujedinjenih europskih država.
Prema Pikeu, Prvi svjetski rat zbacio je careve i izgradio tvrđavu ateističkog komunizma, Drugi bi svjetski rat suprotstavio fašiste i cioniste, a treći islam i cioniste nakon čega bi počela vladavina Lucifera. Teoretičar zavjera William Guy Carr bio je taj koji je objelodanio pismo koje je, tvrdio je, vidio izloženo u londonskom British Museumu. Muzej je tako nešto opovrgao, a stvar se zakomplicirala kada je isto počeo tvrditi i čileanski kardinal Rodriguez. Ispostavilo se kako je zapravo bila riječ o podmetanju poznatog obmanjivača Gabriela Jogand-Pagesa i njegovu “Le Diable au XIXe siècle”, dakle o prijevari spomenutog Lea Taxila. A za ovakvu modernu interpretaciju još jedne Taxilove varke vjerojatno je odgovoran američki povjesničar – amater Michael Haupt. U House of Temple nalaze se i Pikeove kosti koje su premještene 1944. godine s lokalnog groblja nakon što nisu dokazane optužbe kako je Pike bio član Ku Klux Klana te sotonist.
Ima tamo i zanimljivih dokumenata, poput pristupnice masonima s potpisom Paula Reverea, znamenitog američkog revolucionara koji je za Boston Tea Party, ključan događaj američke revolucije, okupio znatan broj masona. Osim slika najpoznatijeg američkog masona, Georgea Washingtona, tamo su i portreti još nekih ljudi za koje nije poznato da su bili masoni – John Glenn, Arnold Palmer, John Wayne i drugi, dok se na prvom katu nalazi rekonstruirani ured J. Edgara Hoovera, također masona. Zgrada nema tajni. Jednom prilikom je turistički vodič otkrio jedan tajni prolaz, no samo da bi pokazao kako vodi do potkrovlja s orguljama. Nakon izgradnje zgrade House of Temple, Pope doista postaje najvažniji graditelj u Washingtonu. No priča o američkom glavnom gradu ovdje je završava. Navodno su od 1776. godine čak 14 predsjednika Sjedinjenih Država, 18 potpredsjednika i oko 40 sudaca Vrhovnog suda bili masoni.
Mnogi od osnivača Sjedinjenih Američkih Država bili su također slobodni zidari, 13 od 39 potpisnika američkog Ustava također, kao i devet od 56 potpisnika Deklaracije o neovisnosti. Samo malo manje od polovice generala Kontinentalne armije Georgea Washingtona bili su masoni. Od novodobnih predsjednika, slobodni zidari bili su Franklin Delano Roosevelt, koji je i stavio piramidu, masonski znak, na novčanicu od jednog dolara. Zatim i Harry S. Truman koji je dao zapovijed za bacanje atomskih bombi na Hiroshimu i Nagasaki, a onda i Gerald R. Ford. Od svih povijesnih osoba spomenutih u ovom tekstu još je jedna za koju vrlo vjerojatno niste znali.
Masonski skladatelj
Wolfgang Amadeus Mozart primljen je u bečku ložu “Zur Wohltätigkeit” 14. prosinca 1784. godine. Učinio je to zato što su ga zanimali intelektualni i filozofski aspekti koje je nudila pripadnost ovom društvu. Problem je, međutim, nastao kada je Mozart objavio Čarobnu frulu u kojoj nije, kako se voli tvrditi, otkrio neke masonske tajne, nego upravo suprotno – izrazio je svoje nezadovoljstvo antimasonskom politikom Marije Terezije i Vatikana. Ali u Čarobnoj se fruli javljaju glazbeni motivi slobodnozidarskih ceremonija, u uvertiri se čuju tri usklađena akorda, što je slično melodiji koja se čuje kod masonske inicijacije. No takve kompozicije nisu bile ništa neobično kod skladatelja 18. stoljeća. Kako je Mozart bio predani mason, vrlo zadovoljan svojim statusom i onime što je naučio u pripadnosti loži, napisao je i mnoge melodije pa je znan i kao masonski skladatelj. Poznato je i kako mu je život bio obilježen i teškim bolestima poput tifusa, malih boginja, sifilisa i hepatitisa. Bio je uvjeren i da ga netko truje. I tu leži korijen teorije kako su ga otrovali ili masoni zbog javnog iznošenja svojih stavova kroz, primjerice Čarobnu frulu ili njegov rival Antonio Salieri, kako se to često voli tvrditi.
Međutim, nigdje nisu zabilježeni bilo kakvi simptomi navodnog trovanja arsenom ili živom. Još je jedna velika povijesna ličnost navodno likvidirana zbog otkrivanja masonskih tajni kroz svoj rad – Stanley Kubrick zbog otkrivanja u “Oči širom zatvorene”. Ili su to bili iluminati? Ili je obrnuto, pa je film zapravo subliminalna poruka publici o tome kako ima i daleko gorih društava od masona ili iluminata. Dosta tome u prilog govori i činjenica da je film sniman u engleskoj vili koja je nekada pripadala obitelji Rothschild. Postoji i teorija kako ono što smo gledali u kinima zapravo i nije film koji je veliki redatelj želio da vidimo. Poznato je kako je rezao neke scene iz već završenog filma, a ima teorija i da je još radio na verziji filma koju je zapravo želio da vidimo kada je umro. A onda i da je film ponovo prerađen nakon njegove smrti da bi se spriječilo da publika vidi ono što joj je namijenio.
A vjerojatno je istina jedino kako je Stanley Kubrick u trenutku smrti već bio prešao 70-tu te bio pretio – a to su dvije osobine koje ne idu u prilog dugovječnosti. Kao što je točno i da je film, kada je pokazan bračnom paru Cruise/Kidman kako bi autorizirali erotske scene, bio još u postprodukciji. Kraj nije dočekao, ostale su bile još tehnikalije. Normalno je da ga je studio dovršio, a bilo je to u suradnji s njegovim opunomoćenicima. Slabom se čini argumentacija kako je sigurno da ga je ubio neki kult jer je preminuo 7. ožujka 1999. godine, točno 666 dana prije 1. siječnja 2001. godine. U svemu je tome sigurno samo jedno, da teorije zavjere povezane sa slobodnim zidarima neće nikada prestati. Čak i onda kada više ne bude ni jedne slobodnozidarske lože.
Kroz je prostorni prijedlog,a ne vremenski. Stoga: "tijekom Castrove vladavine" ili "za Castrove". Ne "kroz". Hvala. Pozdravite lektora.