‘Tri mora’ nikad nisu bila o političkim, nego o infrastrukturnim vezama

Savršena oluja nadvija se nad tri mora.

Inicijativa “Tri mora”, kako se taj politički i gospodarski projekt boljeg infrastrukturnog povezivanja zemalja srednje i istočne Europe između Jadranskog, Baltičkog i Crnog mora sada i službeno naziva, dobra je i važna ideja koja ima smisla, no trenutačno se nad njom nadvija oluja jer različiti začetnici te inicijative počinju u nju ugrađivati ne samo zdrave gospodarske interese oko kojih se svi mogu okupiti nego i svoje partikularne, unutarnjopolitičke frustracije i fantazije, koje ostvarenju ciljeva te inicijative mogu samo odmoći. Drugim riječima, inicijativa Tri mora u prijelomnoj je fazi u kojoj joj politika može odmoći, umjesto da joj pomaže kao što je do sada bio slučaj tijekom začetne faze inicijative.

Ideja boljeg infrastrukturnog povezivanja zemalja od Jadrana do Baltika postala je prominentna nakon što je utjecajni američki “think-tank” institut Atlantic Council u studenom 2014. objavio koncepcijski dokument pod nazivom “Upotpunjavanje Europe: od koridora Sjever-Jug do energetske, transportne i telekomunikacijske unije”. Atlantic Council pozvao je političke lidere s obje strane Atlantika da stvore politički i financijski kapital nužan za ostvarenje ove strateške inicijative. Tom pozivu odazvali su se hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i poljski predsjednik Andrzej Duda. Oboje se danas nazivaju začetnicima inicijative Tri mora. Tim ih je riječima opisao i američki predsjednik Donald Trump kad se odazvao njihovu pozivu da sudjeluje na summitu lidera država inicijative Tri mora početkom srpnja u Varšavi. Prvi takav summit održan je lani u Dubrovniku, a oba summita zaista su se dogodila zahvaljujući ponajviše naporima Dude i Grabar-Kitarović. Ali sama ideja o tom strateškom povezivanju nije nastala u njihovim, već u američkim glavama. Atlantic Council i dio američkog “establišmenta” povezan s tim utjecajnim političkim institutom iz Washingtona bili su pokretačka snaga inicijative od samog začetka. I to nastavljaju biti i danas.

Pred kraj mandata pomoćnice glavnog tajnika NATO-a, prije no što je donijela konačnu odluku da se kandidira za predsjednicu RH, Kolinda Grabar-Kitarović razmišljala je o tome da nakon NATO-a nastavi karijeru u nekom od američkih “think-tank” instituta. Kako neslužbeno doznajemo, upravo je Atlantic Council bio taj koji je imala na umu. Na kraju je postala predsjednica Republike, no i da je njezina karijera krenula drugim smjerom, vjerojatno bi se bavila promoviranjem iste inicijative. Samo što bi, radeći za Atlantic Council, gurala “Tri mora” s pozicije organizacije koja je stvarni idejni začetnik, a sada tu inicijativu gura s pozicije predsjednice države koju je pretvorila u jednu od dvije europske države predvodnice projekta “Tri mora”.

Politička podrška ključna je za uspjeh inicijative Tri mora. To je, uostalom, ispravno detektirano u koncepcijskom dokumentu iz 2014., na mjestu gdje se vrlo precizno kaže da je za provedbu te strateške inicijative nužno stvoriti “politički i financijski kapital”. Bez dovoljne političke podrške nema ništa od “Tri mora”. Kao što nema ništa ni bez financijskog kapitala jer politika nije tu da osigura novac iz državnih proračuna, već da stvori političku podršku koja će privući privatne ulagače. A ukupan iznos koji treba uložiti u infrastrukturno povezivanje zemalja između Baltika, Jadrana i Crnog mora nije mali: procjenjuje se na oko 40 do 50 milijardi eura.

Kontaminirajući utjecaji

Od početka je priča oko “Tri mora” sadržavala i političku dimenziju, no nikad se tu nije radilo o političkom povezivanju država, nego isključivo o infrastrukturnom i ekonomskom povezivanju. I upravo je zbog toga sadašnji razvoj događaja u priči o “Tri mora” usporediv s olujom. Savršenom olujom u kojoj se različiti politički interesi spajaju i prijete da iskvare čitavu inicijativu, odnosno zasjene zdravu ideju koja leži u osnovi.

Ta ideja polazi od činjenice da većina infrastrukture u Europi (energetske, ali i prometne i telekomunikacijske) ide smjerom povezivanja istoka i zapada. U zapadnom dijelu Europe infrastruktura ide i smjerom sjever-jug, ali u istočnoj i srednjoj Europi povezivanje sjevera i juga desetljećima je zanemarivano. Vizija Europe koja je “cijela, slobodna i sigurna”, što je vizija na kojoj sjevernoatlanski saveznici složno rade od kraja II. svjetskog rata, ne može biti potpuno ostvarena bez uspravnog povezivanja zemalja srednje i istočne Europe.

Poanta priče o “Tri mora” nije političko povezivanje zemalja srednje i istočne EU u nekakav politički pakt koji bi oponirao europskim vrijednostima demokracije i vladavine prava. A upravo takav dojam počeo se stvarati o inicijativi Tri mora nakon summita u Varšavi. I upravo je takav dojam, da se radi o političkom povezivanju usmjerenom protiv zapada EU (protiv Njemačke, protiv Bruxellesa…), stvorio oluju koja može odmoći cijeloj inicijativi.

Priča o “Tri mora” nije uopće problematična ako joj je cilj infrastrukturno povezivanje, ali jest problematična ako se prvotno zamišljeno infrastrukturno povezivanje zloupotrijebi u nazadne političke svrhe. Koketiranje s političkim konceptom stvaranja iliberalnih demokracija iz radionice Orban-Kaczyński može kontaminirati inače zdravu priču.

Taj dojam o kontaminirajućem utjecaju politike na “Tri mora” počeo se stvarati jer je više različitih igrača počelo na tu stratešku inicijativu projicirati svoje unutarnjopolitičke teme i dileme.

Pa i Hrvatska je na tu inicijativu projicirala svoj gotovo iskonski poriv da se distancira od Balkana. Predsjednica i njezin ured trude se uvjeriti javnost da se Hrvatska kroz “Tri mora” repozicionira i odmiče od Balkana, a da svi koji se s takvim tumačenjem ne slažu žele zapravo vratiti Hrvatsku na Balkan. No, koliko se zaista Hrvatska kroz “Tri mora” odmiče od Balkana, vidljivo je i kroz priopćenje Bijele kuće o bilateralnom sastanku Trumpa i Kolinde Grabar-Kitarović 6. srpnja na summitu u Varšavi. U drugoj rečenici, prije spominjanja američke podrške projektu LNG terminala na Krku koji je važan dio inicijative Tri mora, Bijela kuća spominje “zapadni Balkan” i kaže da je Trump pozvao hrvatsku predsjednicu da promiče “regionalno pomirenje” na tom zapadnom Balkanu.

Ali puno ozbiljniji, s puno većim remetilačkim i potencijalom reputacijske štete za čitavu inicijativu Tri mora, pokušaji su projiciranja nepotrebnih tema koji dolaze od drugdje, ne iz Hrvatske.

Poljska je na “Tri mora” počela projicirati svoju unutarnjopolitičku želju (ustvari, želju vladajuće stranke Pravo i pravda) da se odmakne od liberalnih demokratskih vrijednosti koje promiče zapad EU. Američki predsjednik Trump pokušava uime SAD-a projicirati na inicijativu Tri mora svoju politiku novog američkog nacionalizma koja kaže da Amerika treba prestati graditi globalni sustav i multilateralizam, nego da se treba prvenstveno zatvoriti u sebe, a kad izlazi u svijet, onda se voditi kratkoročnim, često nepromišljenim interesom koji se čak više ne mora nužno zvati američkim interesom, već isključivo Trumpovim. Potencijal za savršenu oluju tu se vidi iz činjenice da su poljske vlasti pokušale iskoristiti dolazak Trumpa na summit “Tri mora” u Varšavu kao navodni dokaz američke podrške smjeru u kojem poljska vlada vodi Poljsku (smjeru koji je bivši poljski premijer, a sada predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk opisao kao političko kretanje u vremenu i prostoru: “unatrag i prema istoku”). Potencijal za savršenu oluju vidi se i iz činjenice da je Trump iskoristio summit u Varšavi kako bi održao govor koji praktički najavljuje sukob civilizacija u Europi i svijetu. To je na liniji razmišljanja mađarskog premijera Viktora Orbána i poljskog prikrivenog lidera Jarosława Kaczyńskog, potpuno suprotno liniji razmišljanja njemačke kancelarke Angele Merkel ili francuskog predsjednika Emmanuela Macrona. I to ima potencijal proširenja ideološkog jaza među tim članicama EU.

Njemačke diplomatske depeše, koje je citirao tjednik Economist, opisuju Trumpov govor u Varšavi kao “zapanjujući tektonski pomak” u američkoj vanjskoj politici. Njemačka je nervozna ne samo zbog Trumpova govora u Varšavi nego i zbog ozbiljnog poigravanja nove američke administracije s uvođenjem trgovinskih mjera protiv njemačke izvozne industrije ili protiv njemačkih strateških projekata kao što je plinovod Sjeverni tok 2. Tekst iz Economista o njemačkim reakcijama nakon summita u Varšavi, obilno citiran i u hrvatskim medijima kao dokaz da nas inicijativa Tri mora na neki način svadi s Njemačkom, navodi da se u njemačkoj vladi razmišlja o pokretanju “novog europskog infrastrukturnog fonda, kako bi se testiralo jesu li Poljska i njezini saveznici samo željni vanjskih ulaganja ili se u inicijativi Tri mora radi zapravo o geopolitičkom balansiranju”. No, Economist, ili neimenovani izvor koji je brifirao novinare tog uglednog tjednika, ignorira činjenicu da je upravo jedan takav novi europski infrastrukturni fond nedavno osnovan i da je počeo raditi. Iz tog fonda, zvanog CEF, dodijeljeno je 107 milijuna eura za gradnju LNG terminala na Krku. Ta činjenica najbolje demantira sve koji tvrde da se Njemačka ili institucije EU protive inicijativi Tri mora. Ali u ovom trenutku, nakon Varšave, kad je ta inicijativa uz zdrave infrastrukturne ambicije počela na sebe privlačiti i teret nezdravih političkih projekcija razlličitih igrača, “Tri mora” očito jesu na prvom ozbiljnijem iskušenju.

Recept: podrška EU i SAD-a

Ili će se inicijativa raspasti u oluji u kojoj su se savršeno poklopili različiti interesi koji joj odmažu ili će se uspjeti usredotočiti na bitno, a odbaciti nebitno. A bitno je da države članice pokažu sposobnost u određivanju prioriteta i u operacionalizaciji prekograničnih projekata. I to u bliskoj suradnji s institucijama EU. Jer, EU je jedina dosad davala i ozbiljan financijski, a ne samo politički kapital za najvažnije projekte inicijative Tri mora, kao što je projekt LNG-a na Krku. Samo takva podrška, koju će zajedno davati i EU i SAD i predvodnice inicijative kao što su Hrvatska i Poljska, može privući održiva ulaganja privatnih poduzetnika i zajamčiti uspjeh. Nikakve podjele, nikakva umjetna proizvodnja razdora unutar euroatlatlanske zajednice, ne mogu zajamčiti taj uspjeh. Jedino, kako u nedavnom članku pišu stručnjaci Atlantic Councila, otvorenost, pragmatičnost, stvaranje investicijske klime i regulatorne konvergencije, javno-privatna partnerstva, financijska pomoć EU fondova i neprekidna podrška vlada svih uključenih zemalja. Samo taj recept, sa svim tim sastojcima, može biti ključ uspjeha inicijative Tri mora.