Na vlast su došli na valu kritike ljevičarskog establišmenta. Svojim su se biračima obraćali pametno, lukavo i neposredno. Odbacili su svaki spomen da bi prema političkoj korektnosti mogli biti politički korektni. Najveći im je protivnik na globalnoj razini Kina, a najveći saveznik tko god, dokle god dijeli njihove interese, i barem koje zrno antiglobalizma. Oni su Donald Trump, američki predsjednik, i Jair Bolsonaro, novoizabrani predsjednik Brazila. Ako je Trump vrhovni svjetski uzor populističkog pokreta, Bolsonaro je onaj koji je s njime otišao najdalje.
Dvojica predsjednika, očekuje se, a oni su to i najavili, slagat će se odlično, učiti jedan od drugoga i usput sami sebe predstavljati kao spasitelje nacije. To možda ni na kojem području neće biti toliko očito kao u vanjskoj politici. Zapadni su mediji već najavili što se sprema: američka desničarska osovina Trump-Bolsonaro kao protuteža socijalističkim i ljevičarskim vladama. Na regionalnoj razini stoje nasuprot Venezuele, Nikaragve i Kube, a na globalnoj im je glavni ideološki protivnik Kina.
– Kina ne kupuje u Brazilu, Kina kupuje Brazil – rekao je prošlog kolovoza Bolsonaro koji često tu veliku zemlju navodi kao svog krajnjeg suparnika. Da je ona to i Trumpu, više nitko, nakon pokretanja pravog trgovinskog rata, ne dvoji.
Prilikom preuzimanja dužnosti predsjednika Brazila Bolsonaro je rekao da barjak njegove zemlje “nikada neće biti crven” te da se od Nove godine Brazil počinje “oslobađati socijalizma”. Uz to je u razgovoru s premijerom Izraela Benjaminom Netanyahuom rekao da je preseljenje brazilskog veleposlanstva iz Tel Aviva u Jeruzalem pitanje “kada?”, a ne “ako” što je jasan proizraelski i proamerički stav.
Ta retorika podsjeća na hladnoratovsku, no Marta Zorko, profesorica geopolitike na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, smatra da se lopta mora spustiti na zemlju.
– Iako takva relacija odnosa može podsjećati na hladni rat, u današnje vrijeme međusobne isprepletenosti stvari nisu isključivo crno-bijele kakve su bile u hladnoratovsko vrijeme. Često zaboravljamo da je hladni rat zapravo bio razdoblje mira i uređenosti svjetskog sustava u kojem se znalo što se može očekivati i predviđati. Današnji krakovi moći, premreženost suradnje i odnosa u međunarodnoj zajednici puno su kompleksniji od toga – objašnjava Zorko.
‘Marksističke zavjere’
– Ovu situaciju prije bih okarakterizirala kao poseban interes ili posebnu vezu SAD-a sa svojim kopnenim kontinentalnim “nastavkom” s jedne strane, a s druge želju Brazila za uređenjem odnosa u Južnoj Americi prema vlastitom modelu – govori ona.
No najvažnija rečenica na početku Bolsonarova mandata već je digla poneku obrvu zapadnih analitičara. Novi je brazilski predsjednik najavio mogućnost da bi SAD mogao otvoriti vojnu bazu u Brazilu kako bi se stvorila protuteža ruskom utjecaju u Venezueli, a koji, prema svjetonazoru brazilskog predsjednika, podriva regionalne odnose. Agencija Reuters ubrzo je izvijestila da je u brazilskoj vojsci ta najava izazvala određenu zabrinutost. Zbog toga je već brazilska administracija napravila korak unatrag objašnjavajući da to predsjednik i nije baš tako mislio. Bolsonaro je i sam nekada bio časnik u vojsci te dobro zna koliko je ta institucija jaka u Brazilu jer je tom zemljom upravljala vojna diktatura od 1964. do 1985., a početna konfuzija svjedoči da će se šarolika administracija kašljucati u koordinaciji.
– Vojna suradnja jedan je od logičnih nastavaka tog odnosa iako, koliko se može iščitati u svjetskim medijima, Bolsonaro nema potporu svojih generala za tu aktivnost. Oni su skeptični zbog potencijalnog podređenog položaja Brazila i brazilske vojske u tom slučaju. S druge strane, otvaranje vojne baze SAD-a svakako bi učvrstilo stratešku poziciju SAD-a u južnoj Americi – nastavlja Zorko.
Ministar za većinu ekonomskih pitanja u novoj vladi bit će liberalni ekonomist Paulo Guedes koji se obrazovao na glasovitom čikaškom sveučilištu, dok će pravosuđe pod svojom kapom držati Sérgio Moro, sudac koji se istaknuo u antikorupcijskim istragama protiv u korupciju ogrezlog ljevičarskog establišmenta, utjelovljenog u Radničkoj stranci. Njih su dvojica u međunarodnim liberalnim krugovima donijela određene bodove Bolsonaru, posebno među onima koji su dobro upoznati koliko su korupcija i loše vođenje gospodarstva unazadili Brazil. Ta je zemlja prije samo nekoliko godina prošla kroz tešku recesiju koja ju je 2015. i 2016. stajala više od sedam posto BDP-a, a za to je većinom kriv prošli, lijevi establišment.
I dok će ta dva imenovanja učvrstiti Bolsonarov imidž antikorupcijskog političara koji je odlučio srezati ulogu države u gospodarstvu te se uhvatiti u koštac s kriminalom i korupcijom, imenovanje Ernesta Arauja za ministra vanjskih poslova druga je priča. Radi se o zapaljivom političaru, ideologu koji je tezu o utjecaju klimatskih promjena nazivao “marksističkom zavjerom”, kojem je cilj, prema njegovu blogu, “pomoći Brazilu i svijetu da se oslobode od globalističke ideologije” te sanja o kršćanskom savezu SAD-a, Brazila i Rusije protiv komunističke Kine.
U ponedjeljak je Araujo u svom autorskom tekstu za Bloomberg, zapravo malom vanjskopolitičkom programu, napisao da “Bolsonaro nije izabran kako bi Brazil ostavio onakvim kakvim ga je našao”. Brazil može imati puno veću ulogu u svijetu nego što je ima, piše Araujo, te navodi da će se novo vodstvo naročito boriti za sve vrsta sloboda, posebno onu govora, te mir i sigurnost. No, to posljednje, zaključio je Araujo u svom stilu, Brazil “ne može ostvariti pretvarajući se da prijetnje s kojima se suočava ne postoje”, pritom ističući Venezuelu i Kubu. Također, Brazil želi povećati trgovinu te smatra da će zemlja s novopronađenim samopouzdanjem biti bolji trgovinski partner. To zvuči kao jedna od prvih stranica imaginarnog politološkog udžbenika koji bi napisao Donald Trump.
Bolsonaro je, na tom tragu, najavio mogućnost da se Brazil povuče iz Pariškog sporazuma o klimi, kao što je to već napravio Trump. Usput je najavio i moguće napuštanje, ili barem redefiniranje, zajedničkog tržišta Južne Amerike (Mercosur) te bloka zemalja BRICS, koji čine još i Rusija, Indija, Kina te Južna Afrika.
Vojna baza u Brazilu?
– Uzimajući u obzir povijest vojnih i profašističkih diktatura u Brazilu i naznake rastuće krhkosti brazilske demokracije te obiteljsku povijest Bolsonara, može se očekivati fokus na borbi protiv globalizma i kineskog utjecaja. Veličina države i ekonomije te neovisnost Brazila o uvozu sirovina i izvozni potencijal koji ima prema susjednim državama i izvozu sirovina u brzorastuće ekonomije daju Brazilu veće mogućnosti promjene vanjskopolitičke orijentacije. No utjecaju ovisnosti o sirovinama iz Kine i kineskom kapitalu Brazil će se teško potpuno oduprijeti – smatra izvanredni profesor na varaždinskom Sveučilištu Sjever Petar Kurečić, još jedan stručnjak za geopolitiku. On dodaje da bi Brazil, ako bude pametan, mogao postati pravi lider cijelog kontinenta u ekonomskom smislu, ako bi snagu koristio pametno i ne bi preuzimao otvoreno lidersku ulogu.
I Zorko smatra da će realnost, posebno u odnosu na Kinu, presuditi jer je ta zemlja strateški trgovinski partner Brazila, ali to ne znači da će Bolsonaro u budućnosti ideologiju potpuno staviti na stranu.
S druge strane, u SAD-u danas dominira antiglobalistička vanjska politika u Republikanskoj stranci. Dok su u njoj carevali neokonzervativci, kojih je zadnji predstavnik bio George W. Bush, opisuje nam Kurečić, SAD je koristio globalizam u svoju korist.
– Trump je uvjeren da slobodna trgovina i globalizacija, zamišljene da od njih profitiraju prvenstveno Zapad i SAD, sada donose više štete nego koristi, stoga se okrenuo protekcionizmu. Neokonzervativna ekonomska ideologija nije zasnovana na vrijednostima, nego na koristima, stoga se na unutarnjem planu u SAD-u može očekivati daljnji rast društvene nejednakosti, a Brazil je također jedno od najmanje jednakih društava na svijetu – nastavlja Kurečić.
Postoji još jedan već spomenuti motiv za suradnju SAD-a i Brazila: socijalističke vlade u susjedstvu, prije svega u Kubi i Venezuelu. Na te vlade SAD, a prema novoj konstelaciji snaga i Brazil, gleda kao na ekspoziture ruskih i kineskih interesa.
– Istiskivanje kineskog, ali i ruskog utjecaja, jakog u spomenutim državama sa socijalistički orijentiranim vladama, ali zasnovanog mnogo više na potrebi za kineskim kapitalom i ulaganjima u infrastrukturu, a puno manje na stvarnoj ideologiji, trebalo bi biti jedna od osnova najavljene renesanse u američko-brazilskim odnosima – smatra Kurečić koji dodaje da ponovno okretanje Južne Amerike SAD-u tim zemljama uglavnom ne bi donijelo ništa dobroga jer je, smatra, povijest pokazala da se radi o neokolonijalnom odnosu u kojem profitira prvenstveno jedna strana.
Na tom tragu nam Marta Zorko govori da “SAD oduvijek ima posebne odnose prema Južnoj Americi u smislu sfere interesa i utjecaja”.
– Suradnici s druge strane uvijek su dobrodošli, kao mali trojanski konjići kojima se širi utjecaj prema cijelom kontinentu – zaključuje ona.
Svijet će pozorno promatrati kako će se razvijati odnos Bolsonara prema drugim latinskoameričkim zemljama, od kojih je i Meksiko nedavno dobio novog, ljevičarskog predsjednika. Radnička je stranka inzistirala mnogo više na suradnji unutar južnoameričkog kontinenta, dok se Bolsonaro to itekako sprema promijeniti. On je, osim toga, ideološki još i jasnije profiliran političar od Trumpa. Najavio je preseljenje veleposlanstva u Jeruzalem, a njegova je ministrica poljoprivrede Tereza Cristina Dias negdje iz pozadine upozorila da valja biti oprezan jer je Brazil najveći izvoznik halal mesa na svijetu i u arapske zemlje izvozi 16 milijardi dolara vrijednu robu godišnje što bi proizraelski potezi mogli poremetiti. Uz to je dodala da se model slobodne trgovine u Mercosuru, u koji veliki dio nove administracije s Paulom Guedesom na čelu snažno vjeruje, pokazao lošim za poljoprivredu. Stvarnost je pokucala na vrata, pokazala pukotine u komunikaciji i sada Trump mora računati da će interese unutar Brazila pomiriti Bolsonaro, političar koji je jednom ženi rekao da je “ne bi silovao jer je ružna”. Svijet ima razloga za pesimizam.