Trump želi neprijatelje na manjim područjima tući malim A-bombama

Prije nešto više od godinu dana Donald Trump je na Twitteru, svom omiljenom kanalu komunikacije s javnošću, objavio dvije prilično alarmantne poruke. Prva je objavljena 22. prosinca 2016. kada je poručio kako SAD treba znatno ojačati svoje nuklearne snage.

Istoga trenutka Trumpovi su suradnici objašnjavali da on nije mislio na pokretanje nove utrke u naoružanju, no kakav je Trumpov stav po tom pitanju, doznalo se sljedećeg dana kada je Trump razgovarao s voditeljicom Mikom Brzezinski u MSNBC-ovoj emisiji Morning Joe. “Neka bude utrke u naoružanju”, poručio je Trump u programu uživo.

Slomljene strijele

U tome trenutku Donald Trump još nije bio preuzeo dužnost u Bijeloj kući i većina analitičara očekivala je, bolje rečeno nadala se, kako će Trump po dolasku u Ovalni ured, okružen iskusnim političarima i članovima kabineta, malo ublažiti retoriku i promijeniti mišljenje, prilagoditi se uvriježenim stavovima o potrebi smanjenja nuklearnog naoružanja.

Ništa od toga. Prije nekoliko dana objavljen je nacrt stava prema nuklearnom oružju (Nuclear Posture Review) poznatog kao NPR, svojevrsnog skupa smjernica prema kojima se razvija nuklearni arsenal SAD-a i koji ministar obrane objavljuje svake četiri godine. Prema ovom dokumentu, koji se proteže na 64 stranice, Trumpova administracija planira znatno pojačati nuklearne kapacitete SAD-a uvođenjem nuklearnog oružja manje snage koje bi se puno lakše i jednostavnije koristilo u nekim budućim sukobima.

Prevedeno, cilj je proizvesti i opremiti dovoljnu količinu “malih” nuklearnih bombi koje bi bile primjenjive na ograničenom bojištu. Umjesto konvencionalnih bombi velike razorne moći poput “majke svih bombi” koju je američko zrakoplovstvo prošle godine bacilo na talibansko uporište u Afganistanu, moglo bi se, barem u teoriji, koristiti i nuklearnu bombu “male snage”. Naravno, male snage u odnosu na nuklearne projektile kojima su sada opremljene interkontinentalne balističke rakete, ali još uvijek snage poput bombe koja je bačena na Hirošimu.

Trumpova administracija ovaj je dokument pripremila očito pazeći na dvije stvari. Prva je znatna modernizacija i povećanje ruskog nuklearnog arsenala, što Moskva provodi već neko vrijeme. Druga je znatno uzdizanje nuklearnih i raketnih mogućnosti Sjeverne Koreje, koja danas svojim projektilima, sasvim je sigurno, može “pokriti” cijelo područje SAD-a.

S druge strane, iako se Kina vojno znatno uzdiže i gradi, ona u nuklearnom smislu nije stvarna prijetnja na geopolitičkoj sceni. Prije svega Kina ima relativno mali broj nuklearnih glava u odnosu na Rusiju i SAD, a i njeno vodstvo nije toliko nepredvidljivo i nerazumno poput sjevernokorejskog diktatora Kim Jong-una.

Naravno, u dokumentu se tvrdi da ova strategija neće povećati mogućnost nuklearnog sukoba, već upravo suprotno.

“Da bude potpuno jasno, nije nam cilj pokrenuti nuklearni rat niti uvesti nuklearno oružje u klasične borbene operacije. Šireći američke nuklearne opcije, koje uključuju i nuklearne bombe male snage, imamo mogućnost spriječiti i odvratiti agresivne poteze drugih strana. To će stratezima potencijalnih neprijatelja uvijek biti na umu, da možemo uporabiti nuklearno oružje na ograničenom području”, piše u NPR-u...

U ovome trenutku SAD posjeduje nešto manje od sedam tisuća nuklearnih bombi, od kojih je nekoliko stotina već postavljeno na rakete, naoružano i spremno za lansiranje u roku kraćem od jedne minute. To je svojevrsni “prvi udarni val” kojim je moguće zasuti neprijatelja u slučaju da se s njihove strane pokrene nuklearni udar. Od ovih nekoliko stotina raketa, većina, poput projektila Minuteman III, nema mogućnost samouništenja nakon ispaljenja.

S povećanjem broja nuklearnih projektila i bombi koje će, po svemu sudeći, doći u američki arsenal, povećava se i statistička mogućnost pogreške, slučajnog ispaljenja ili detonacije.

Do sada su poznata trideset i dva slučaja “slomljene strijele”, odnosno incidenta kada je nuklearno oružje slučajno ispaljeno, detonirano, ukradeno ili izgubljeno. Od ta trideset i dva slučaja u njih čak jedanaest izgubljena nuklearna glava nikada nije pronađena, što je slučaj i s termonuklearnom raketom koja je 1961. izgubljena nad Sjevernom Karolinom. Tada se u zraku raspao strateški bombarder koji je nosio dvije termonuklearne bombe. Jedna je pronađena, no druga se i danas nalazi negdje duboko u močvarama Sjeverne Karoline.

Prije nekoliko godina doznalo se i za incident kada je interkontinentalna balistička raketa Titan II, ali ne i nuklearna bojna glava koja je bila na njoj, eksplodirala u silosu za lansiranje. Do eksplozije je došlo jer je jedan od radnika slučajno ispustio komad alata u silos, a da je došlo do reakcije nuklearne glave, dobar dio Arkansasa danas ne bi izgledao kao što izgleda.

Mogućnost incidenta pri povećanom broju nuklearnih glava ne povećava samo i mogućnost tehničke greške već nerijetko i, iako to gotovo nevjerojatno zvuči, nekompetentnost osoblja koje s njima rukuje. Tako je 2014. godine gotovo stotinu časnika koji rade oko projektila Minuteman disciplinirano jer su varali na testovima kojima dokazuju svoju stručnost i poznavanje materije. Iste je godine na dvadeset i pet godina zatvora osuđen jedan od časnika zrakoplovne baze Minot u Sjevernoj Dakoti jer je “u slobodno vrijeme” vodio nasilnu bandu koja je distribuirala drogu, seksualno napadala maloljetnike i prodavala drogu.

Opasnost nikad veća

Ne treba se zavaravati i misliti da je ovakvo stanje samo u američkim nuklearnim bazama. Prilično je izvjesno da je slična situacija i u bazama Rusije, Kine i ostalih zemalja koje posjeduju nuklearne projektile, no o tim se incidentima, zbog zatvorenosti medija, rjeđe dozna.

Uostalom, odgovornost za porast globalnog nuklearnog arsenala kojim raspolažu tri svjetske velesile, ali i manji “igrači”, ne leži samo na SAD-u. Rusija posljednjih nekoliko godina žestoko modernizira svoje nuklearne snage, koje su u nekim tehničkim elementima već i suvremenije od američkih projektila. Uz to, pod kontrolom Moskve nalazi se više nuklearnih projektila nego pod kontrolom Washingtona. Tu je i Sjeverna Koreja koja, prema procjenama, posjeduje možda i 60 nuklearnih bombi, no zbog nepredvidljivosti tamošnjeg režima izuzetno je opasna jer nitko ne može reći kada će “ludi Kim” eventualno posegnuti za crvenim dugmetom.

Posebno je opasna i situacija s indijskim i pakistanskim nuklearnim arsenalima jer između ove dvije zemlje već sedamdesetak godina traje stanje “pritajenog rata”. A svaka od ovih zemalja ima više od 120 nuklearnih projektila koje bi mogla u nekom trenutku upotrijebiti protiv svog “vječitog neprijatelja”.

Svoj doprinos nuklearnoj (ne)stabilnosti svijeta svakako daje i Izrael koji službeno ni ne potvrđuje ni ne opovrgava da posjeduje nuklearno oružje. Prema procjenama analitičara, ova zemlja koja je neprestano u ako ne ratnim, a ono zategnutim odnosima s arapskim susjedima i perzijskim Iranom, posjeduje osamdesetak nuklearnih bombi. Iako se čini da je nuklearna opasnost samo relikt hladnog rata, ona je danas veća nego ikad prije.