Trumpov glavni problem je zaustaviti ulazak ljudi u SAD, a Plenković nije u stanju zadržati ljude u Hrvatskoj

Proslava 50. rođendana Stephena Nikole Bartulice, po naški Stjepe, neplanirano je završila u svim medijima zbog fotografije na kojoj je s Miroslavom Škorom, čijem je Domovinskom pokretu pristupio, te kanadskim Hrvatom Timom Oreškovićem, premijerom čiju je vladu srušio HDZ. Bartulica je američki konzervativac koji već 28 godina živi u Hrvatskoj, objašnjava što ne valja s HDZ-om i zašto mu je zadnje što želi da ljevica preuzme vlast u zemlji.

Je li vas iznenadio velik interes javnosti za eventualni povratak Tima Oreškovića u politiku?

I da i ne. Svjestan sam da svaki premijer, pa i bivši, ostavlja dubok trag, premda je njegov mandat trajao samo osam mjeseci. No, bez sumnje je ostavio pozitivan dojam na mnoge ljude. Nije imao nikakvih problema da se opet snađe u svijetu biznisa. Tamo je on izuzetno tražen i cijenjen menadžer. Ljudi su željni promjena, a on je za naše ljude predstavljao ipak novi način upravljanja došavši kao autsajder koji nije bio dio establišmenta i jedino mi je žao da nije dulje trajalo.

On je ostao u Hrvatskoj premda radi u Švicarskoj?

Dijelom je i tu, radi za jedan švicarski fond koji ulaže u farmaceutsku industriju i upravlja tvrtkama u više zemalja, uglavnom u istočnoj Europi.

No, svjetonazorski, Oreškoviću je blizak Domovinski pokret?

Previše ga poštujem da bih ga tumačio, no mislim da promatra Hrvatsku i svjestan je da u ekonomskom pogledu moramo jako puno stvari promijeniti da budemo konkurentni. Kao zemlja nismo uspjeli pronaći model koji će ljudima omogućiti da sami stvaraju za sebe i obitelj. I dalje odlaze talentirani i školovani ljudi.

Zašto je on 2016. odustao od toga da izađe na parlamentarne izbore, tada ga je Most jako podržavao?

On nije osoba koja bi bila zadovoljna biti zastupnik u Saboru. Imao je jak kapital na kraju svog mandata, njegovu je Vladu srušio HDZ ne njegovom krivnjom pa je odlučio da je za njega i njegovu obitelj bolje vratiti se u poslovni svijet.

Vi ste politički filozof, pa recite što to nije u redu s HDZ-om, odnosno Plenkovićevim HDZ-om?

A odakle da počnem? U Hrvatskoj sam od ranih 1990-ih i mogu reći da današnji HDZ ne zastupa konzervativnu agendu, možda to ponekad želi glumiti, pogotovo u ekonomskim pitanjima, no to je više ekonomska lijeva doktrina, a ne one koju zastupa, primjerice u SAD-u, desna politička strana. HDZ vjeruje u državnu vlast, da je ona rješenje, a ne problem, što se jako razlikuje od one Reaganove da vlast nije rješenje, nego uzrok problema. Puno toga što se dobro zamisli, loše završi. Uvijek kad je HDZ bio na vlasti, još od doba Sanadera, rashodi su proračuna rasli. To je krivulja koja ide prema gore, bez obzira na to koliko imali stanovnika, država sve više troši. To je lijeva politika, a ne desna.

Zastupam politiku koja traži manje miješanje vlasti u ekonomiju i da se dopusti ljudima da sami u slobodi stvaraju i da budu nagrađeni za ono što rade. A ne da za svaku stvar moraju pitati nekoga lokalnog ili političara na višoj razini. Vidim Hrvatsku kao zemlju s velikim potencijalom, kao spavajućeg diva kojeg nekompetentni ljudi drže vezanog raznim propisima. Vidjeli smo nažalost i HDZ-ovu ulogu u prihvaćanju Istanbulske konvencije, gdje su oni bili na istoj strani sa SDP-om. Istina, bilo je nešto disidenata u Klubu HDZ-a, no uglavnom su slijedili svoje vodstvo. Hrvatskoj to nije bio prioritet, no Plenkoviću jest i sad imamo posla s rodnom ideologijom. To je sigurno razlog zašto je Plenkovićev HDZ izgubio potporu mnogih i ja tu ne vidim suverenistički stav da možemo sami odrediti svoje interese i zastupati ih u sklopu EU, nego nam je opet lakše slijediti upute izvana.

Nemam povjerenja u ljude koji odlaze u Bruxelles, to su obično potrošeni političari koji više ne mogu pobijediti na izborima u svojim zemljama, pa završe tamo. Naš veliki problem je što je naš premijer cijelu svoju diplomatsku i političku karijeru zapravo uložio u takav europski projekt i zato nema kritički odmak. On ne može shvatiti ni danas kako je prošao taj Brexit, misli da je to bila duboko iracionalna odluka Britanaca. No, nije tako, jer mora biti objektivnih razloga kada jedan veliki narod, važna zemlja, nije zadovoljna pa to napravi. I nije jedina. Mi kao najmlađa članica EU moramo brže razvijati svoje stavove i vizije. Ne moramo slijediti Mađarsku, no njihov se glas u EU čuje, slagali se mi s Orbánom ili ne. Poljski se glas čuje još više, a nama nedostaje samopouzdanja u vrhu politike.

U Hrvatskoj više od polovice birača glasa desno, no povremeno SDP dođe na vlast, obično kada desnica međusobno zarati. Čini li vam se da bi se to moglo i sada dogoditi?

Nadam se da ne. Zadnje što bih ja želio jest da ljevica preuzme vlast u zemlji. To bi bilo novo nazadovanje jer se naša ljevica pod vodstvom Bernardića nije u stanju udaljiti od nasljeđa komunističkog diktatora. To su ljudi koji se u istoj rečenici zalažu za ljudska prava, a onda hvale Josipa Broza; ne mogu ih shvatiti ozbiljno. To je fake lijeva scena. Zanimaju ih samo poluge moći i pitam se što bi mnogi od njih radili na tržištu rada kad ne bi bili na izvoru javnog novca. Što su oni u životu uopće radili i znaju li kako stvarni svijet funkcionira, nego nas samo zamaraju tim potrošenim floskulama.

Neki od njih i sada iznose skandalozne stavove o poslijeratnim pogubljenjima?

Neki iz ljevice poput Stazića i Beljaka imaju jednak stav kao srpski političar Milorad Dodik, pa žale kako komunisti nisu poslije rata i Bleiburga pobili više Hrvata. U normalnoj demokraciji takve izjave političar ne bi preživio. Stoga nije bila zadovoljavajuća reakcija ni Bernardića, kojem je vrhunac kritike bio kazati da je Beljak “osobenjak”. To jest nešto što je izvan svakog demokratskog okvira jer možda su oni tako mislili i na moje roditelje, koji su također otišli van jer se nisu slagali s komunizmom, pa im je žao da Udba nije stigla do njih. To je zastrašujuće i čudim se kako Hrvati mogu i dalje uopće glasati za takve ljude, koji ne skrivaju svoj prujezir prema vlastitom narodu. To me šokira i, da naši birači imaju više samopouzdanja, takvi ljudi na izborima ne bi prolazili.

Video: Sanjin Strukic/Pixsell

Ali mogu proći premda nemaju 50 posto glasova?

Ljevica u Hrvatskoj sigurno nema 50 posto glasova, ali znaju bolje koristiti izborni sustav, tu su lukaviji. Inače, ljevica i daje vjeruje da se gospodarski rast može postići dekretom. Vidim tu veliki prostor za Domovinski pokret, koji ne propagira ekonomsku lijevu misao poput ljevice i HDZ-a. Miroslav Škoro je puno toga stvorio u životu i zna što znači zarađivati novac za plaće zaposlenika. On to duboko razumije, za razliku od mnogih drugih koji u životu nisu morali zaraditi za plaće svojih zaposlenika. Velika mu je prednost što je u dodiru sa stvarnim životom. HDZ je sam otvorio veliki prostor na suverenističkoj političkoj sceni jer su se odrekli te pozicije i nejasno je čime opravdavaju taj čudni potez. Zapravo, to jest iracionalno ponašanje, oni tako ne slijede i ne odgovaraju interesima svojih birača, niti dijele isti svjetonazor niti zastupaju interese tzv. malog čovjeka. Imam više povjerenja u toga malog čovjeka jer on zna raspolagati svojom imovinom, a nemam povjerenja u političke elite. Stoga sam se prvi put u životu sada i politički angažirao. Vidim da zemlja ide u krivom smjeru, i da to košta jer propuštene prilike su skupe. Nazvao bih to trošak nečinjenja. I ta mantra o trajnoj stabilnosti, ona je samo izgovor HDZ-u za neprovođenje bitnih i nužnih promjena, pa se stječe dojam da je premijer Plenković cijepljen od svake prave reforme i nije je u stanju provesti. Nego smatra svojim velikim postignućem stabilnost, koja zapravo znači stagnaciju.

Domovinski pokret, samo mu ime kaže, ne želi biti tek stranka, no mnogima smeta što se kod Škore okuplja “svašta”. Smetaju i privatni financijeri, što iza njega stoje velike tvrtke. Vas to ne zbunjuje?

Nije se jednostavno postaviti protiv cijelog establišmenta. Realno, u politici kada govorimo o pokušajima da se nešto promijeni, onda ulaziš u problem s tzv. dubokom državom, kao što se primjerice događa američkom predsjedniku Trumpu. Rušiti etablirani poredak koji loše funkcionira vrlo je težak i velik zadatak i ne možeš uspjeti bez saveznika. U Hrvatskoj postoje etablirane političke stranke koje žive od novca poreznih obveznika i troše javni novac. A Škoro u kampanji troši i vlastiti novac. Govoriti sada o nekakvim sumnjivim financijskim izvorima veliki je spin kojem je cilj da ga se prikaže kao marionetu i da ga je netko već strpao u džep. Ja ne vjerujem u takvu “istinu”. Naprotiv, njegovi su dosadašnji potezi pokazali da sam odlučuje, uvjerio sam se da brzo donosi odluke, bez vaganja i kalkuliranja, i to mi ulijeva povjerenje. Ne želim moralizirati previše, no važno je da čovjek bude iskrenih namjera i nezavisan, a mislim da Škoro to jest. Ja ću sve učiniti da Domovinski pokret zastupa prije svega nacionalne interese, a ne da bude sredstvo nekih drugih igrača. Ne bih mogao biti dio toga.

Čuli smo vaše želje, no postoji i poslijeizborna realnost. Domovinski p će okret imati samo dva izbora – koalirati ili ostati u oporbi. Imate li već stav s kime koalirati?

Uvjeren sam da će Domovinski pokret osvojiti više mandata nego što neki računaju. Smatram da ankete nisu uvijek bile precizne, no da trend uglavnom pogađaju. Neće biti jednostavno doći do većine nakon izbora, a i ova je Vlada pokazala da žetončići i neki mali igrači imaju prevelik utjecaj u kreiranju politike zemlje. Objektivno, to jest problem. To je posljedica situacije kada je Plenković s ministrom Kuščevićem spriječio održavanje referenduma “Narod odlučuje” o promjeni izbornog sustava. Šteta, jer to je bila velika prilika da se stvari demokratskije postave. No, elita HDZ-a je smatrala da oni znaju bolje od volje birača. I to je više u skladu s lijevom tradicijom, čija je mantra da ljudi na vlasti bolje znaju kako voditi državu i da to ne treba prepuštati volji birača.

I sad ćete s ljudima koji tako razmišljaju, s tom elitom, morati pregovarati o koaliciji nakon izbora?

HDZ i SDP su bili protiv održavanja tog referenduma, da misle jednako, nisu ni skrivali. Znači, imamo ljude koji nas vode, a duboko su nepovjerljivi prema vlastitom narodu. A taj bi naš narod u najtežim trenucima uvijek pokazao da se zna odgovorno ponašati, od Domovinskog rata do pandemije. Tom se istom narodu istodobno tepa i čestita kako je odgovoran, a kad narod diže glas i traži veća prava, pravedniji izborni sustav, onda to vladajuće elite ignoriraju. Izborni sustav u SAD-u nije idealan, no sigurno je zdravije kad je zastupniku najvažnije to što njegovi birači misle.

Je li vama logično da bi se HDZ mogao na kraju spašavati u koaliciji sa SDP-om?

To jest moguće, oni u nekim važnim pitanjima slično razmišljaju. Plenković je sam najavio kad je preuzeo HDZ da ga želi mijenjati i ovo jest njegov projekt. On je odbacio ono tradicionalno, što se nasljeđuje iz vremena Tuđmana. On želi taj drugačiji HDZ bez desnog krila i tu se stvorilo puno zajedničkog prostora sa SDP-om. Nažalost, jer to bi za Hrvatsku bio kraj i, dogodi li se takvo što, Domovinski će pokret biti jedina prava opcija suprotstavljena toj velikoj koaliciji. Ne slažem se sa stajalištem Mosta, koji sebe može vidjeti u vječnoj oporbi. U tome nema nikakve logike, jer tako mogu čekati 50 godina dok postanu vodeća snaga, pa da onda provedu reforme.

Hoće li Škoro opet pozvati birače HDZ-a da glasaju za njega?

Zašto ne? Poznajem mnoge birače HDZ-a i znam da i oni simpatiziraju njega.

Što ste vi – konzervativac, libertarijanac?

Ja sam socijalni konzervativac, ali i ekonomski liberal. Vjerujem u ekonomske slobode, da ljudi mogu sami nešto stvoriti ako im se dopusti, vidio sam kako su Hrvati uspjeli širom svijeta i nisam upoznao Hrvata koji je socijalni slučaj. Jednostavno, imaju taj nagon da uspiju i žele ostaviti nešto svojoj djeci, što je najprirodnija stvar. Želim da Hrvatska bude zemlja koja daje više mogućnosti, bude otvorena ekonomija koja privlači. Što god mi mislili o Trumpu, njegov najvećih problema jest kako spriječiti dolazak i ulazak ljudi u SAD jer svi žele ući. A jedan od najvećih Plenkovićevih problema jest kako zadržati ljude da ne odu iz Hrvatske. To je najbolji pokazatelj radi li vlast dobar posao ili ne.

Svjetonazorski ste i politički zapravo bliski Davoru Ivi Stieru?

Pa, bliži sam sigurno njemu nego Plenkoviću, dijelimo mnoge stavove, dubinska razmišljanja, ja sam da se strože definira što država smije činiti. Loše upravljanje stvara korupciju, pa se zalažem za to da se država riješi udjela u tvrtkama poput Podravke. Zašto je država još uvijek tu? Pod krinkom strateškog interesa često se kriju partikularni, osobni interesi političara. Stier i ja smo prijatelji, zajedno predajemo na Hrvatskome katoličkom sveučilištu, no njegova vizija HDZ-a očito nije prošla. Meni je uzor sveti Thomas More, koji je bio kancelar engleske vlade, služio je kralju Henriku VIII. i položio je svoju glavu radi istine, savjesti, nije se htio ni na koji način pokoriti laži. On je svetac zaštitnik državnika i političara. Drugi koji je utjecao na mene je Ronald Reagan, koji je uvijek poticao optimizam, bio je pun duha i humora, ali je znao na vrijeme prepoznati stvari, da će se komunizam urušiti i tu su mu zasluge uz Ivana Pavla II. velike.

Kako to da ste kao poznati konzervativac bili savjetnik Ivi Josipoviću koji je ljeviji od SDP-a, a što je manje poznato, u MVP-u vam je šef bio opet lijevi Zoran Milanović? Znači, vi možete raditi s lijevima?

Ne bojim se rasprava i mogu reći da je suradnja s Milanovićem bila konstruktivna, radili smo zajedno na projektu ulaska Hrvatske u NATO. Mislim da sam to korektno odradio bez obzira na to što se mi nismo u svemu slagali, pogotovo kad je bila riječ o naravi bivše države. Nikad nisam skrivao što mislim o Jugoslaviji i komunizmu i tu nismo našli zajednički jezik; međutim, kao diplomati i kolege korektno smo surađivali. No, on tada još nije bio političar, nego karijerni diplomat. Suradnja s Josipovićem došla je kao potpuno neočekivana. On je znao da nisam sklon ljevici i da nisam čak ni glasao za njega. No, njegova je ideja bila da za neka područja ima ljude koji slobodno misle i mogu ga stručno savjetovati. On nije blizak Katoličkoj crkvi, no kao predsjednik države imao je određene odgovornosti. Papa Benedikt je došao u RH 2011. i predsjednik Josipović mu je bio dostojanstven domaćin i dobro je to odradio. Tamo gdje sam mogao, utjecao sam, no nisam bio s njim svakog dana na sastancima i razilazili smo se oko nekih pitanja, što nisam ni skrivao. Primjerice, kada je posrijedi bio referendum o braku, gdje sam bio vrlo glasan za referendum, a on vrlo glasan protiv. Naša suradnja u hrvatskim okvirima jest bila neobična, no mislim da je Hrvatska od toga ipak imala koristi i nije mi žao što sam mu bio savjetnik.

Danas su i Josipovićevi stavovi opet ultralijevi i premda je i kao predsjednik bio u Teznom i na Bleiburgu, gdje je čak i razgovarao s bivšim ustašom, istina nevoljko, sad se čini da je sve to zaboravio?

Kada ljevica ne bi hranila svoje birače pričama o ustašama, imali bi još teži položaj u hrvatskom biračkom tijelu, ona koristi te teme za mobilizaciju birača i sve nas skupa zamara bez obzira na to što od toga Hrvatska neće imati nikakve koristi. Zato mi je žao što je i Zoran Milanović zauzeo sada takav stav jer riječ je o mučenju nacije. To naš narod ne zaslužuje, on je već dovoljno traumatiziran da bi ga neki političari svojim kratkoročnim računicama i dalje traumatizirali i ubadali u duboke rane.

S ljevice opet dolaze napadi na Crkvu, čak i na zahtjeve da se ne radi nedjeljom, i to radi na vrlo netolerantan način.

Ljevica nigdje nije tolerantna. Ono što pripisuju drugima sami rade. Ljevica jednostavno ne podnosi drukčije mišljenje, pratimo to svaki dan putem društvenih mreža. U SAD-u je, primjerice, ljevica preuzela nadzor u akademskom svijetu, u humanističkim znanostima, gotovo ne možete napredovati ako niste zagovornik lijevih ideja. Stvorili su postmarksističko okruženje i može se reći da kontroliraju mnoga važna sveučilišta. I ovdje je slično. Ljevica je zapravo netolerantna i nije u stanju ni čuti drugo mišljenje, pogotovo kad je riječ o ovim opterećujućim povijesnim temama. To se vidi i danas kada govorimo o braku ili sličnim kontroverznim temama koje izazivaju podjele u društvu. Živimo u paralelnim svjetovima.

To se vidjelo i kada je otkriveno da je glavni državni odvjetnik mason, a i vaš Opus Dei ima sličan tretman?

To je teška zabluda. Nikad nisam tajio da sam u Opusa Dei, niti je to neko tajno društvo. To su predrasude iz filmova hollywoodske produkcije, a ja se nadam da ljudi ipak mogu razlikovati fantaziju od stvarnosti. Imam svoj put kao katolik, a samo da podsjetim da je Papa Ivan Pavao II. proglasio svetim osnivača Opusa Dei Josemaríju Escrivu 2002., a njegov je nasljednik Alvaro del Portillo proglašen blaženim, dakle, riječ je o mainstream duhovnosti u Katoličkoj crkvi. I čudi me kako neki to sada predstavljaju kao neku babarogu, to je doista smiješno. No, to što se dogodilo u DORH-u, to nije smiješno, jer svrha masonskog udruženja jest širenje političkog utjecaja. Ovi moji duhovnici koji me ispovijedaju nemaju nikakav dodir s politikom, dakle, ne možemo miješati kruške i jabuke. No da imamo velik problem u DORH-u, koji jest ključna institucija, i vrlo je opasno ako se nađe zarobljena od ljudi koji nemaju nikakvu odgovornost, niti ih narod bira, nego se jednostavno tamo pojave na čudan način i zauzmu pozicije.

Kako su vaši završili u Missouriju?

Rođen sam u malom gradiću Saint Joseph, sat vremena od Kansas Cityja, a Kansas City je prvi put u 50 godina pobijedio u Super Bowlu. Moj je otac iz Splita, završio je medicinu u Zagrebu, specijalizirao psihijatriju, preselio se u SAD 1960-ih, a u Missouriju je od 1969. i, netipično za Amerikance, nikad se nije selio. Majku je upoznao u Kanadi, ona je podrijetlom Hercegovka odrasla u Vinkovcima, iz obitelji Krešić-Njavro i dr. Juraj Njavro bio joj je prvi rođak. U Kanadu je otišla k svom stricu u Ottawu, poznatom profesoru Stjepanu Krešiću i kao studentica je upoznala mog tatu. U Saint Josephu osim nas nema drugih Hrvata. Roditelji i moja dva brata i dalje žive u tom gradu, inače poznatom u američkim okvirima po tomu što je tamo ubijen Jessie James i što je osnovan Pony Express (osmijeh).

U Hrvatskoj ste se pojavili u ljeto 1992., poslije ste radili i u MVP-u, no malo je poznato da ste radili i u Hrvatskoj izvještajnoj službi, tadašnjoj obavještajnoj službi.

U Hrvatsku sam došao kao mladić koji je želio doprinijeti, primili su me u MVP. Na poziv profesora Mire Tuđmana stavio sam se na raspolaganje HIS-u uoči operacija Bljesak i Oluja. Radio sam i analitiku u vezi s međunarodnim okruženjem, kontaktirao s akreditiranim stranim vojnim časnicima, koji su uglavnom bili skeptični prema vojnom rješenju okupacije i nisu vjerovali da Hrvati to mogu brzo vojno riješiti. Mi smo ih, pak, uvjeravali da je to moguće, da je priča o junaštvu pobunjenika zapravo zabluda i da to možemo brzo završiti. To je bio dio mojih zadataka. U vrijeme Oluje radio sam u sastavu MORH-a, pod zapovjedništvom generala Ivana Tolja, koji je bio zadužen za tzv. posebne operacije. Za mene su to bili najposebniji dani, kada je predsjednik Tuđman posjetio Glavni stožer navečer 6. kolovoza da nam čestita. Moj doprinos zanemariv je u odnosu na branitelje, no ponosan sam što sam sudjelovao.

Radili ste s još jednim čovjekom o kojem se nije ništa znalo dok nije postao ravnatelj SOA-e, Danijelom Markićem?

On je stigao iz Francuske i nešto je mlađi od mene. Već je tada posjedovao usredotočenost, staloženost kao mladi čovjek, dobro smo se slagali i željeli smo svaki na svoj način doprinijeti i sretan sam što sam tada upoznao neke od najkvalitetnijih ljudi koji su bili u tajnoj službi ili u Oružanim snagama.

Na visokim dužnostima bili su ili ostali Dragan Lozančić, koji je Amerikanac, Markić je Francuz, Orešković Kanađanin, Plenkovićev šef kabineta Frka Petešić također je Francuz, vi ste Amerikanac. Jeste li ikad imali problem vjernosti i pripadnosti Hrvatskoj zbog dvojnog državljanstva?

To je zanimljivo pitanje. Rođen sam u SAD-u i dalje sam i državljanin SAD-a, no iskreno mogu reći da nisam nikada imao dvojbu. Sve što sam radio ni u jednom trenutku nisam dvojio je li to u interesu ovog naroda ili ne. Mojim osobnim zalaganjem stavio sam se na raspolaganje našem narodu, a danas kao puno zreliji čovjek koji ima obitelj, suprugu i četvero djece, i u ovu političku avanturu ulazim privremeno. Želim se vratiti studentima i njih podučavati, to mi je pri srcu. Vidim potrebu da se sada angažiram, no to mi sigurno neće biti odskočna daska za neke atraktivne diplomatske karijere. To me uopće ne zanima. Sretan sam ovdje, volim živjeti u Hrvatskoj, imam skladnu obitelj i ne mislim se nikamo seliti.

Ipak, kao Amerikanac, budete li u poziciji, hoćete li pokušati pomoći da od našeg saveznika SAD-a Hrvatska nabavi borbenu eskadrilu aviona?

Ha, ha. Založit ću se da ih dobijemo na popust! Žao mi je kako je ta priča završila, opet smo izgubili dragocjeno vrijeme, ali bih rekao da, što se tiče vojne tehnologije i s kim se treba povezati, naveo bih primjer Izraela. No naš strateški partner sigurno je SAD. Ako mogu pomoći da potaknem te odnose, a mislim da mogu, jer imam tamo brojne prijatelje i političke saveznike, to ću onda maksimalno iskoristiti.