Na nedavnom sastanku ravnatelja Hrvatskog državnog arhiva dr. Josipa Kolanovića s ministrom unutarnjih poslova Šimom Lučinom dogovoreni su svi detalji prebacivanja novog kontingenta građe MUP-a, što je započeto još početkom devedesetih godina. Kako je ovoga puta riječ i o dosjeima SZUP- a, što javnost posebno zanima, za razgovor smo zamolili dr. Kolanovića, koji se osvrnuo i na niz otvorenih pitanja arhivske službe u Hrvatskoj i suradnje s drugim zemljama.
Je li točno da je u HDA već dopremljen dio dosjea SZUP-a, nastalih u proteklih desetak godina? Tko će, kada i u koje svrhe imati pravo koristiti se njima?
Prigodom posljednje predaje gradiva MUP-a Hrvatskome državnom arhivu ipak nisu predani dosjei SZUP-a nastali u proteklih deset godina. Oni se tek pripremaju za predaju. Riječ je, inače, o dosjeima osoba koje su se na bilo koji ponašale neprijateljski prema Hrvatskoj tijekom Domovinskoga rata.
Ovih dana brojni nam se građani obraćaju i traže podatke o "svojim" dosjeima. Mnogi kao da su razočarani kada nema ništa o njima. Jasno, svi ti dosjei postat će kasnije izvor povijesnih istraživanja i u tome je njihova prava vrijednost. Neki su, međutim, mislili da će im oni postati "dokaz" za vođenje sudskih postupaka i istjerivanje vlastite pravde. Ali, dokle bismo onda došli, jer bi godinu 1991. trebalo pomaknuti na 1941., zatim na 1945. i ponovno se uplesti u paukovu mrežu međusobnog optuživanja i u borbu "svih protiv svih".
Što je sa 38.000 obavještajnih dosjea koji su nastali u komunističkom razdoblju?
Tih 38.000 dosjea čine cjelinu s već ranije predanih 27.600 dosjea koji su nastali u komunističkom razdoblju. Time je zapravo završena predaja svih dosjea nastalih do 1990. godine. Oni su dostupni na korištenje sukladno posebnom pravilniku koji je izrađen u dogovoru s MUP-om. Dosjei su dostupni svim osobama na koje se odnose i njihovoj najbližoj rodbini. Potrebno je samo da zainteresirani dostave našem Arhivu pismeni zahtjev. Ukoliko se utvrdi da takav dosje doista postoji, on se daje na uvid, ali je zabranjena izrada preslika zbog zaštite trećih osoba koje se možebitno spominju.
Kad je riječ o osobama koje su imale posebnu ulogu u povijesnim zbivanjima, njihovi dosjei daju se i znanstvenim istraživačima uz predočenje potvrde da rade na znanstvenom projektu za koji dotični dosjei sadrže podatke.
Je li arhiv iz Predsjedničkih dvora napokon prebačen u HDA? Što će biti s arhivom MORH-a?
Arhiv prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana još nije predan našem Arhivu. Kako vam je poznato, Vlada je donijela odluku o predaji. No, ta je odluka odmah bila predmetom spora, pa je osnovano povjerenstvo sastavljeno od predstavnika Vlade i Ureda predsjednika. Budući da u tom povjerenstvu nije nitko iz HDA, nije mi poznato ni da li se je ono sastajalo, niti da li je donijelo bilo kakvu odluku.
Gradivo nastalo radom MORH-a, Glavnoga stožera i vojnih postrojbi čuva se u Središnjoj pismohrani MORH-a. Premda po Zakonu o arhivskome gradivu i arhivima postoji jedinstvena arhivska služba u Hrvatskoj, što znači da nema posebne vojne arhivske službe, tako da je HDA nadležan i za tu pismohranu, mi nemamo pravoga uvida u gradivo koje se još čuva o Središnjoj pismohrani MORH-a, odnosno u Središnjem vojnom arhivu. Dakako, bez toga arhiva nije moguće proučavati vojnu komponentu Domovinskog rata, ali niti brojna druga pitanja izuzetno značajna za istraživanje posljednjih deset godina.
Često se govori o političkim i moralnim dvojbama oko korištenja novije građe. Kojih se kriterija drži vaš Arhiv?
Poznato je da korištenje arhivskog gradiva može biti predmet političkog manipuliranja. Tek otvaranjem arhiva MUP-a postali su nam dostupni brojni dokumenti koji su omogućili objektivno vrednovanje najnovije hrvatske povijesti. Primjerice, oni dokumenti koji su pokazali da su se pojedini dužnosnici NDH protivili Pavelićevu režimu nisu bili dostupni, očito zato jer se htjelo globalno osuđivati sve što se događalo u to vrijeme u njegovu okružju. Nadalje, suvremeno demokratsko društvo inzistira na punom pravu na informaciju, ali istodobno štiti nepovredivost ljudske osobe. U tome je korijen različitim zakonskim odredbama kojima se produžuje rok za dostupnost gradivu koje sadrži osobne podatke. Valja dodati i potrebu zaštite trećih osoba. Neki arhivi to realiziraju tako da se učine nečitkim njihova imena.
Konačno, valja istaknuti da korištenje arhivskog gradiva ima i svoj etički aspekt, s kojim se suočavaju sami arhivisti. Da li bez ikakva obzira dati podatke koji će, recimo, srušiti sliku koju netko ima o svome ocu, a koji je bio doušnik Udbe?! Ili, da li sinu dati podatke iz kojih će on saznati da je njegov otac uzrok što mu je majka stradala u Jasenovcu?! To su krajnji slučajevi, ali realni.
Još prije nekoliko godina najavljena je suradnja HDA s Muzejom holokausta u SAD-u. Kako se ona ostvaruje? Surađujete li i sa izraelskim i drugim židovskim institucijama?
Hrvatska je nakon otvaranja Muzeja holokausta u Washingtonu bila jedna od rijetkih zemalja koja je bez suzdržavanja dopustila snimanje dokumentacije koja govori o holokaustu u Hrvatskoj. Valja istaknuti da je predsjednik Tuđman osobno podržao tu akciju, a ugovor o suradnji potpisao je tadašnji veleposlanik u Washingtonu. Do sada je tome muzeju predano otprilike 400.000 snimaka arhivskoga gradiva iz Zemaljske komisije za zločine okupatora i njegovih pomagača te iz arhiskog fonda PONOVA, koji sadrži podatke o konfiskaciji židovske imovine. Ta suradnja se i dalje nastavlja.
HDA surađuje i sa Yad Vashemom u Jeruzalemu. Odmah nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj 1990. godine predstavnicima Yad Vashema omogućeno je snimanje arhivskog gradiva o holokaustu, dakle dok je ono još bilo u MUP-u. Surađujemo i s drugim židovskim institucijama, primjerice s Institutom "Nepoznati Židov" u Parizu, te u akciji zaštite arhivskoga gradiva o holokaustu u europskim arhivima. Predstavnici našeg Arhiva sudjeluju i u međunarodnim konferencijama o zaštiti židovske imovine i o njegovanju tradicije spomena holokausta.
U kojoj je fazi sukcesija arhivske građe bivše SFRJ? Kad će hrvatski povjesničari moći dobiti na uvid fondove koji se danas nalaze u Beogradu?
U Beču su u lipnju ove godine ministri vanjskih poslova država sljednica bivše Jugoslavije potpisali Sporazum o sukcesiji SFRJ. U dodatku toga sporazuma posebno je regulirano pitanje arhivskog gradiva koje se čuva u saveznim arhivima bivše Jugoslavije. Uskoro se očekuje ratifikacija toga sporazuma u parlamentima svih država sljednica.
Bitno je pripomenuti da je u Beograd nakon 1945. odnesena znatna količina arhivskog gradiva, posebno u tadašnji Arhiv Vojnoistorijskoga instituta, današnji Arhiv oružanih snaga SRJ. Dok je Edvard Kardelj spriječio odnošenje slovenskih arhiva, to nije bio slučaj s Hrvatskom. U Beogradu se nalazi, primjerice, arhivsko gradivo partizanskih vojnih postrojbi, zatim vojnih postrojbi NDH, dijelovi različitih ministarstava NDH te gotovo cijelo Ministarstvo vanjskih poslova NDH. Štoviše, SUP Hrvatske 70-ih je godina predao cijeli nacionalni filmski fond Saveznom SUP-u, te je to gradivo kasnije dospjelo u Jugoslavensku kinoteku. Hrvatska potražuje i ono gradivo koje je nastalo u saveznim tijelima bivše Jugoslavije a potrebno je Hrvatskoj za normalno poslovanje, kao što je dokumentacija o granicama ili međunarodni sporazumi. Spomenuti sporazum predviđa također da se razmotri i pitanje povrata većih cjelina koje se odnose na Hrvatsku.
No, o tome treba još postići dogovor, a nije definirano ni gdje će ostati preostale cjeline arhivskih fondova nastale radom središnjih saveznih tijela bivše Jugoslavije. Inače, smatramo korektnim da ostalo gradivo kao "zajednička baština" ostane u Beogradu, tako da se za njegovu materijalnu i intelektualnu zaštitu brine Jugoslavija, a da bude potpuno dostupno svim državama sljednicima. S kolegama arhivistima u Beogradu već smo o svemu tome otvoreno raspravljali i mislim da postoji dobronamjernost da se to pitanje riješi na obostrano zadovoljstvo. Isto tako u pregovorima smo za rješenje i nacionalnog filmskog fonda.
Surađujete li s drugim državama bivše jugoslavenske federacije, ponajprije Slovenijom i BiH? Kakva je tu situacija s povratom građe?
Suradnja s drugim državama sljednicama bivše Jugoslavije je prilično dobra. S Makedonijom i Slovenijom smo sklopili sporazume o arhivskoj suradnji. Isto tako sklopili smo sporazum o suradnji s Crnom Gorom. U pripremi je takav sporazum s Arhivom BiH. To je, rekao bih, formalni dio suradnje. Posebno moram istaknuti plodnu suradnju sa Slovenijom. Zajedno smo potpisali i sporazum o razmjeni arhivskog gradiva, ali ne znam s kojega razloga taj sporazum se ne ostvaruje jer je njegovo izvršenje "zaleđeno" od slovenskih političkih institucija. Na primjer, u Mariboru se čuvaju matične knjige Međimurja i nema razloga da se ne predaju Hrvatskoj. Mi smo spremili predati dio osobnoga fonda Vladimira Dedijera koji je iz Savudrije radi zaštite prenesen u HDA, a oporučno je ostavljen Univerzitetskoj knjižnici u Ljubljani. No, još čekamo odluku slovenskih političara.
Već desetljećima se vode pregovori o povratu hrvatske građe iz austrijskih arhiva. Zašto to pitanje čak 83 godine nakon raspada Austro-Ugarske nije riješeno? U kojoj su fazi i pregovori s Italijom?
Neposredno prije raspada bivše Jugoslavije bili smo gotovo pri konačnom rješenju arhivskog pitanja s Austrijom. Posljednje sjednice Mješovite jugoslavensko-austrijske komisije su održane u Beogradu 1987. i u Beču 1989. i tada su doneseni popisi riješenih pitanja. Međutim, nakon raspada Jugoslavije Austrija je odbijala da s Hrvatskom konačno završi taj spor i vrati arhivsko gradivo kako je do tada bilo zajednički dogovoreno i zaključeno, pozivajući se na činjenicu da nakon 1991. godine nije zajednički prihvaćena sukcesija sporazuma iz 1923., sklopljenog između Kraljevine SHS i Republike Austrije. Više smo puta urgirali kod Ministarstva vanjskih poslova i predsjednika RH prije njegova posjeta Austriji da se to pitanje napokon skine s dnevnog reda.
Osim već riješenih pitanja, među kojima je najznačajnije pitanje povrata kartografskog gradiva, ostalo ih je još nekoliko neriješenih. Odnosi se to na rukopise grofova Petra Zrinskog i Krste Frankopana "Sirena" i "Gartlic" te pojedinačne spise iz sudskoga procesa što je vođen protiv Zrinskog i Frankopana, zatim na 38 orijentalnih rukopisa i 12 tiskanih orijentalnih knjiga odnešenih još 1833. iz Dubrovika u Beč, kao i na Misal kneza Novaka. Do kraja nije riješeno ni pitanje gradiva koje Austrija osporava predati jer krajevi na koje se ono odnosi (Istra i dio Dalmacije) nisu u vrijeme sklapanja Sporazuma 1923. bili u sastavu Kraljevine SHS.
I s Italijom su ostala otvorena određena arhivska pitanja. Još nakon zaključenja Osimskih sporazuma ministri vanjskih poslova Italije i SFRJ razmjenom pisama iskazali su spremnost da se riješi problem povratka kulturnih dobara, umjetničkih djela, arhiva i katastarskih i zemljišnih knjiga s područja bivše Zone B. No, to iz niza razloga još nije realizirano.
Kako je HDA reagirao na nedavnu odluku Vlade da se započne sa sustavnim istraživanjem Domovinskog rata?
Vlada je zadužila HDA prvenstveno da prikuplja i obrađuje dokumentaciju o Domovinskom ratu. Mi smo u tom pogledu poduzeli i poduzimamo sve što je u našoj moći. Nažalost, ne nailazimo uvijek na odjek i razumijevanje. Premda za to imamo mandat, kada se obratimo nadležnim ustanovama koje bi trebale pružiti informacije i dati gradivo, nailazimo na šutnju, da ne kažem na neodgovorno ponašanje i uskraćivanje suradnje. Doslovno, pojedine institucije uopće ne odgovaraju na naše zahtjeve.
Željko Krušelj