Prof. dr. Karl Kaser, ugledni povjesničar i antropolog na Odsjeku za Jugoistočnu Europu Instituta za povijest Sveučilišta u Grazu, ove je godine objavio knjigu intrigantna naslova "Prijateljstva i neprijateljstva na Balkanu". Kaser u toj knjizi objašnjava društvene strukture i mentalitete na južnoslavenskim prostorima, tako da ne čudi što je predavanje o toj temi nedavno održao i u Zagrebu, prilikom svečanog zatvaranja hrvatsko-srpskog dijaloga povjesničara, na kojem se sudionicima obratio i predsjednik Stipe Mesić. No težište je ovog razgovora bilo na aktualnijim političkim preispitivanjima.
Profesore Kaser, zašto je prostor bivše jugoslavenske države tijekom novije povijesti bio toliko konfliktan? Gdje je korijen tolikim predrasudama i netrpeljivostima?
- Riječ je, prije svega, o sukobu dvije potpuno različite povijesne tradicije. S jedne je strane bila ona habsburška, dakle srednjoeuropska, a s druge otomanska, odnosno turska. Habsburšku je tradiciju karakterizirao stabilni društveni sustav, u kojem se svi sporovi i sukobi interesa moraju rješavati unutar institucija. Nasuprot tome, otomanska tradicija nosi u sebi kronično nepovjerenje prema državi i njezinim političkim i pravnim institucijama. Tu je čovjek oduvijek bio prisiljen da svoje probleme rješava osobno ili uz pomoć raznih porodičnih, rođačkih i "zemljačkih" veza, često i uz uporabu sile. Metode rješavanja sukoba tu nikad nisu razrađivane. Sve je to, nažalost, uočljivo do naših dana.
Zanimljivo je da te dvije oprečne tradicije nisu u jugoistočnoj Europi, kako danas ljepše nazivamo Balkan, obuhvaćale sve pripadnike istoga naroda, nego su se i unutar njih razvili razni mentaliteti. Uzmimo primjerice baš Hrvate i Srbe, čiji su dijelovi stoljećima usporedno živjeli u oba sustava. Krvava zbivanja u Drugom svjetskom ratu i prilikom raspada jugoslavenske federacije kao da sama govore koji je prostor i koji dio pojedinog naroda baštinio kakvu tradiciju. Jasno, netrpeljivost i mržnju potencirale su velikonacionalne ideologije, posljedica kojih su i neprihvatljivi planovi o etnički "čistim" prostorima, kao i nedostatak gospodarske perspektive.
Ne smatrate li da su vjerske i crkvene razlike također potencirale te sukobe?
- Ne, moje je mišljenje da vjera nije bila ključni razlog ratovima na tim prostorima. Vjerske su razlike u ponekim slučajevima samo stavljene u funkciju nekih drugih osvajačkih interesa. Držim da su glavni problem jugoistočne Europe bili suprotstavljeni politički interesi, u čemu su posebno negativnu ulogu imali razni politički lideri, odnosno vladajuće političke oligarhije. Politički su vrhovi - uzmimo samo srbijanski primjer u komunističkom razdoblju - svjesno manipulirali nacionalnom ideologijom da bi se održali na vlasti. Takvim su političkim oligarhijama sukobi bili i potrebni da bi ojačali vlastite pozicije, ali i da bi se na njima i materijalno okoristili. Nisu od toga imali koristi samo političari na visokim položajima nego i lokalni vođe. Štoviše, u intelektualnoj sferi to se isplatilo i onima koji su govorili i pisali o stalnoj "ugroženosti" od onih drugih naroda ili vjera.
Poseban je problem u cijelom tom razdoblju bio i identitet pojedinih etničkih grupa. Uzmimo za primjer Srbe u Hrvatskoj i u BiH. Oni su se često dvoumili žele li biti lojalni članovi zajednice kojoj su pripadali, ili se potpuno okrenuti svojoj matici. Isto se to odnosi i na Hrvate u BiH. Raspolućenost između osjećaja privrženosti domovini i etnicitetu u posljednjem je desetljeću imala kobne posljedice. Ne smije se zaboraviti da je međuetničko nepovjerenje pojačavala i činjenica da su nakon Drugog svjetskog rata zataškavana brojna nacionalna pitanja. O njima se nije smjelo javno raspravljati, pa se upravo tu tijekom raspada komunističkog sustava otvarao prostor za najvulgarnije političke manipulacije.
Kako onda objašnjavate raspad Jugoslavije?
- Za mene nema dileme da su Srbija i Slobodan Milošević bili u središtu tih tragičnih zbivanja. Srbijansko je vodstvo prvo definiralo strategiju svog etničkog prostora, i to na prostorima drugih republika bivše federacije. I zato je on sada u Haagu, a tamo će se naći i niz drugih srbijanskih političkih i vojnih dužnosnika.
No problem je u tome da za ono što se kasnije događalo nije kriv samo Beograd nego i politički vođe u drugim današnjim osamostaljenim državama. Naime i oni su na srpsko "etničko čišćenje" odgovarali istim metodama, pravdajući se jedino time da oni nisu prvi počeli. Ali kao da su to jedva dočekali. Iako se to mnogima u Hrvatskoj neće sviđati, ja za takve postupke smatram odgovornim i pokojnog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, kao i bošnjačkoga lidera Aliju Izetbegovića. Svi su oni tih ratnih godina razmišljali na sličan način, vjerujući u opravdanost nacionalno homogenih teritorija. Nisu nevini ni Slovenci, koji su mnogo toga zakuhali, a onda se elegantno izvukli iz toga jugoslavenskog košmara.
Što će biti s Bosnom i Hercegovinom? Kako to da ona i nadalje ne uspijeva biti stabilna država?
- Ključni je problem u tome što svi ne podržavaju Daytonski sporazum. Eto, baš su Hrvati trenutno najglasniji njegovi osporavatelji. Istine radi, i Srbi u svom entitetu čine brojne opstrukcije toga sporazuma, pogotovo oko povratka prognanika i obnove njihovih porušenih domova. Ne može dakle jedna država normalno funkcionirati ako dva od tri naroda ne podržavaju temelje na kojima je ona postavljena.
Nije li, ipak, problem u samom Daytonu? Je li taj sporazum moguće mijenjati?
- U datim okolnostima nije ni moglo biti prihvaćeno nešto kvalitetnije i pametnije od Daytonskog sporazuma. On je, znači, plod brojnih kompromisa. Još je poraznija spoznaja da se Dayton u biti i ne može ozbiljnije mijenjati, jer svaku mjeru barem jedan od naroda shvaća kao napad na svoj suverenitet. Zato bi najmanja šteta bila da se sporazum ipak provede. I u tome se mora postići neki kompromis. Pomak bi bio kad bi političari uvidjeli da ne mogu vječno profitirati na nacionalnoj retorici, pomoću koje su i došli na vlast. Više ne može proći ni teorija o "sukobu civilizacija", jer u BiH žive europski muslimani, koji će brzo odbaciti svaki vid radikalnog islamizma.
Što je pak s budućnošću Srbije? Dojam je da se ona ipak nije oslobodila svojih velikosrpskih opsesija?
- U državnopravnom statusu Srbije mnogo je toga otvoreno, od opstojnosti same SRJ pa do statusa Crne Gore, Kosova i Vojvodine. Neizvjesna je i sudbina vladajućeg DOS-a, koji se što prije treba transformirati u nekoliko modernih stranaka, i to konzervativne, socijaldemokratske i liberalne orijentacije, kako je to i u zapadnom parlamentarizmu. Nakon toga više neće biti presudno hoće li u "dvorskim" borbama pobijediti Koštunica ili Đinđić. Bitnije je od toga da je velikonacionalna ideja, koja je i destabilizirala jugoistočnu Europu, nakon neuspjeha u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu ipak poražena. Srbija više nikada ne može napraviti ono u što ju je gurnuo Miloševićev režim.
Razgovarao Željko Krušelj