'Tuđmanu sam dao ideju o Danu zahvalnosti, desničari oko njega stalno su me ujedali'

Obrad Kosovac gotovo je cijeli radni vijek proveo na televiziji. Tri godine prije nego što je 1964. došao na TV Zagreb počeo se baviti novinarstvom pišući za Sportske novosti i Večernji list. Na Televiziji Zagreb čak je 14 godina uređivao i vodio Dnevnik, često u sunčanim tamnim naočalama koje su bile njegov zaštitni znak, a 1976. osmislio je i pokrenuo TV kalendar, jednu od najdugotrajnijih hrvatskih televizijskih emisija. TV kalendar je sve do umirovljenja uređivao zajedno s kolegom Vladimirom Fučijašom. Za Kosovca mnogi kolege i oponenti kažu da je znao biti neugodan urednik. No on tvrdi da je bio neugodan samo prema onima koji nisu radili. Kao urednik HTV-a nije dopuštao bezrazložne napade na Tuđmana, posebno ne u situaciji u kojoj se Hrvatska u to doba nalazila, u vrijeme srpske agresije.

Iako je već u dubokoj starosti, Kosovac je još uvijek vitalan i izgleda kao prije 30 godina, duhovit je, veseo, pun šala, anegdota i volje za razgovor. S dugogodišnjim urednikom Dnevnika, Dokumentarnog i Informativnog programa, a poslije i glavnim urednikom HTV-a susreo sam se u dvorištu njegove obiteljske kuće u Zaprešiću. Dvorište je pravi park, djelomično i zbog toga što se Kosovac ostavio pisaljke i s lopatom u ruci pripremao zemlju za proljetno cvijeće.

– Tu sam rođen – kaže mi Kosovac – u kući moga djeda koji je tada bio najbogatiji trgovac u Zaprešiću. Bilo je to 2. studenoga 1941. godine.

A potom je u ugodnom proljetnom razgovoru otvoreno govorio o odnosu s Franjom Tuđmanom, o svojoj novinarskoj karijeri do najsitnijih detalja, o uvjetima rada u bivšem i sadašnjem sistemu... Naravno, dotaknuli smo se i korone koja je promijenila cijeli svijet.

Jeste li se zasad uspjeli obraniti od korone, jeste li cijepljeni?

Nisam se još cijepio i ne znam kada ću. Hvala Bogu, dosad sam se obranio od korone. Nikamo ne idem. Vidite da imam veliko dvorište kojim šetam kada je lijepo vrijeme, obrađujem vrt i na taj se način štitim. Ni s kim nemam bliski kontakt.

Kako provodite umirovljeničke dane, je li vam dosadno?

Nije mi dosadno. Volim čitati, imam veliku biblioteku, više od šest tisuća knjiga.

Što je bila vaša prva važna preokupacija u životu? Jeste li uvijek sanjali o tome da postanete novinar ili ste imali drugih ideja?

Odrastao sam kod Kvaternikova trga, a završio Klasičnu gimnaziju u kojoj sam uređivao školski list “Crni zabavnik” sa stripom koji sam crtao. Kasnije sam završio Pravni fakultet. Moram priznati da sam kao klinac želio biti poljevač ulica, potom vozač tramvaja pa i glumac. No to mi je uspjelo samo jedanput. Na nekoj proslavi za djecu zaposlenika Radio Zagreba jednog dječaka i mene prekrili su magarećom kožom. Ja sam bio stražnjica i veselo mahao repom! Učio sam u Klasičnoj gimnaziji, tada iznimno teškoj školi. Profesor Zvonimir Zmajlović ispitivao nas je latinski i grčki svaki dan. Pravi teror, ali izdržali smo. Ipak, naši su nam profesori ucijepili sklonost prema učenju, pa i ljubav prema Hrvatskoj na temelju antičkih tekstova. Nije čudo da su iz moje škole potekli mnogi uglednici, od državnog odvjetnika, ministra vanjskih poslova, direktora Andrije Štampara, pa i mene višestrukog urednika RTZ-a i HRT-a.

Vaša je obitelj svojedobno bila jedna od najbogatijih u Zaprešiću?

Moj djed Anton Štrgar bio je jedan od najbogatijih stanovnika Zaprešića. Prije rata imao je trgovinu i gostionicu, vozio automobil i bio vlasnik prve kuće s balkonom u gradu. Za vrijeme NDH Ante Pavelić je ljeti često boravio u Jelačićevim dvorima, a u djedovu gostionicu često je svraćao Joco Rukavina i brojni visoki ustaški časnici, ali djed je pomagao partizanima. Kad je došao komunizam, nova vlast mu je sve oduzela, zatvoren je na godinu dana bez suđenja i do penzije radio je kao poslovođa u vlastitoj gostionici.

Na HRT-u ste, tadašnjoj Radio-televiziji Zagreb, od 1964., u vrijeme kada se televizija razvijala, i ostali ste tamo cijeli radni vijek, punih 40 godina. Što vam je iz današnje perspektive najveći doseg u karijeri?

Kao mladi reporter potkraj 1970. pratio sam američkog predsjednika Richarda Nixona kad je stigao u Zagreb jedne vrlo kišovite večeri. Izvještavao sam iz džipa koji je vozio ispred Titova i Nixonova mercedesa. S nama je bio i dopisnik Associated Pressa koji je, kada smo došli do tadašnjeg američkog konzulata na Zrinjevcu, iskočio na cestu i u želji da napravi fotografiju zaustavio predsjednički mercedes. U taj tren iz pratećeg vozila iskočio je tjelohranitelj s pištoljem u ruci, ali se zaustavio kada je ugledao kameru. Tada smo prvi put vidjeli kako izgleda američko osiguranje jer su se oko Nixona stalno motali tipovi kockastih glava sa slušalicom u uhu. Bilo nam je nepojmljivo i kada se Nixon išao rukovati s masom okupljenom na Markovu trgu, jer Tito je vrlo rijetko ulazio u izravne kontakte s ljudima. Tada sam napravio najveći novinarski gaf u karijeri. Na aerodromu je trajao ispraćaj američkog predsjednika. Nixon je u jednom trenutku stao pred moj mikrofon. Uslijedio je promašaj do daske. Nixon je stao pred mene i čekao pitanje. A ja sam šutio kao zaliven jer me Tito gledao sivim čeličnim očima. Nixon me pogledao, vidio da ne reagiram, slegnuo ramenima i zajedno s Titom otišao u avion. Poslije sam pitao urednika što bi bilo da sam pitao Nixona kako ocjenjuje posjet Hrvatskoj? A urednik je rekao: Ili bi dobio otkaz ili bismo te nagradili. Utješno, zar ne? O dosezima ne bih govorio, neka o tome sude drugi.

Napravili ste posljednji intervju s Vladimirom Bakarićem, prije njegove smrti. Kakva je osoba bio?

Bakarić je uvijek bio pristojan, završio je pravo i bio obrazovan i načitan, iako je na partijskim sastancima znao fulirati i pozivati se na nekakve Marxove tekstove koje niste mogli pronaći da ste bog-otac. Bio je to dobar intervju, no bavili smo se samo događajima do 1941. i njegovim mlađim danima, dok smo kasnije razdoblje namjeravali obraditi drugom prilikom. Ali Bakarić se ubrzo razbolio i umro. Poslije intervjua sjedili smo i razgovarali, on si je natočio dva decilitra viskija i počeo pričati kako je 1946. imao problema s Markom Belinićem čiji su ljudi pokušali kamenovati Stepinca. Stepinac je u Zaprešiću namjeravao posvetiti jednu crkvicu, a Belinićeva ekipa gađala je kamenjem nadbiskupov automobil. Jedan kamen razbio je staklo i Stepinac ga je uzeo i kasnije čuvao kao dokaz kako se postupa sa svećenstvom. Crkva se žalila Bakariću koji je bio predsjednik Vlade Narodne Republike Hrvatske, i dok je pio viski, koji je očito jako volio, ispričao mi je kako je na mrtvo ime kritizirao Belinića, a zatim otišao u Biskupske dvore i ispričao se Stepincu.

Kako je izgledala Televizija prije više od pola stoljeća kad ste počeli raditi?

Zapravo sam kao mladi praktikant 1964. došao na TV Zagreb, a dvije godine kasnije sam se zaposlio. Tadašnji Informativni program bio je malen, s dosta starih novinara kojima se nije dalo trčati okolo, dok sam ja volio odlaziti na teren. Osim toga, spadao sam među pismenije članove redakcije, a prije dolaska na Televiziju sakupio sam dosta iskustva kao suradnik Narodnog sporta i Večernjeg lista. Bio sam originalan, i kada bi se emitirao moj prilog, urednik bi rekao, “Aha, to je sigurno Kosovac”. Novinari trebaju iskočiti s nečime, umjesto da su poput svih ostalih u redakciji. Sve u svemu bilo je to fenomenalno vrijeme, i gdje god bi došla televizijska ekipa, svi bi nas radosno dočekali jer su željeli biti na televiziji. Bilo je svega, kao recimo kada se 1967. otvarala cesta od Jastrebarskog prema Krašiću, a vrpcu je prerezao Mika Špiljak, tadašnji predsjednik savezne vlade. Naša ekipa se izgubila i zakasnili smo desetak minuta, tako da je sve bilo gotovo. Nisam odustao i zamolio sam: “Druže Mika, je l’ možemo opet prerezati vrpcu pa da vas snimimo”, a Špiljak je rekao: “Razapnite vrpcu!”. Spremno je ustao, uzeo škare i sve ponovio. Danas je to nemoguće, ali u ono doba svi su htjeli biti na televiziji.

Radili ste u vrijeme komunizma i dugo bili jedan od čelnika TV Zagreb. Koliko ste tada imali slobode u stvaranju programa?

Dakako da je za komunizma vladala cenzura, ali pritajena. Svi su znali što se može, a što ne. Jednom su u brodogradilištu stradala četiri radnika, a Tito je primio nekog bezveznog ambasadora. Kao urednik Dnevnika, stavio sam tragediju na prvo mjesto, a Tita na drugo. Dođe direktor i ljutito premjesti Tita na prvo, a nesreću na drugo mjesto. Drugi put sam se još više zgranuo: umre John Wayne, a ludi diša zabrani nam objaviti makar i noticu o njegovoj smrti. Zašto? Zato što je glumio u američkim “Zelenim beretkama” o Vijetnamskom ratu! Kriminal, pa čak i prometne nesreće, isprva se nisu smjeli objavljivati!

Što su bili najveći uspjesi TV Zagreba u to vrijeme?

Naravno, igrane serije “Malo misto”, “Velo misto”, “Gruntovčani”... Trebala se snimati i “Grička vještica”, ali je negdje zapelo. Love je bilo do krova. To je i razumljivo jer je bilo milijun i 200 tisuća pretplatnika, a RTZ je u jugoslavenskom programu sudjelovao sa samo 27 posto.

Kako je išlo pokretanje TV kalendara koji živi i danas?

TV kalendar mi je od samog početka 1976. godine najdraža emisija, poučna i slikovno atraktivna. Uz nju sam mnogo naučio, vidio i čuo. Primjerice, o oslobođenju Zagreba. O tome mi je pričao Mika Špiljak, u to vrijeme sekretar Gradskog komiteta. On je 8. svibnja 1945. navečer džipom ušao u potpuno prazan Zagreb i vidio u Savskoj, gdje je i danas policija, rasvijetljene prozore. Vodili su se zadnji pregovori njemačkih generala i generalštaba JA o slobodnom odlasku njemačkih trupa i vojske NDH u Austriju. O tome je pao dogovor, pa borbi za Zagreb nije ni bilo. Špiljak mi je rekao zapanjujuće stvari: ti njemački generali godinama su dolazili ljetovati na Jadran o trošku SUBNOR-a.

Prije početka razgovora rekli ste da ćete nam otkriti neispričanu tajnu o oslobađanju Zagreba i o Bleiburgu, o čemu se radi?

Bacam rukavicu našim povjesničarima i za Bleiburg. Možete li zamisliti da jedan običan potpukovnik Milan Basta prima predaju stotina tisuća vojnika i civila? Ni u jednom ratu to nije bilo moguće. Basta je samovoljno i narcisoidno uletio u veliku igru. Na temelju dogovora iz Zagreba, nesretna je gomila trebala ući u Austriju gdje bi onemogućila svako napredovanje engleskih trupa, a partizani bi bez smetnji okupirali dijelove Koruške i Štajerske. Basta je zbog svog brzopletog izleta trebao biti strijeljan. U zadnji čas ga je spasilo to što je London prozreo Titove namjere i prepustio mu nesretne izbjeglice. Britanci su jednostavno zatvorili Bleiburg tenkovima i Basta je uskočio u povijest. No nikada nije, za kaznu, imenovan narodnim herojem zbog čega je kukao cijeli život. A Tito, odgojen kao Staljin, dao je posmicati desetke tisuća ljudi da mu ne bi smetali u uspostavi komunističke vlasti. Naravno, bez pisanih tragova. Interesantno je da sam jednom sreo Bastu i dugo smo razgovarali o svemu. Tada mi je rekao mnoge stvari o tom razdoblju i događajima.

Bili ste urednik na TV Zagreb i na HTV-u, za vas kažu da ste stvoreni za sve sisteme?

Da, radio sam u dva sistema, a tko nije? U diktaturi hrvatska sloboda pripremala se malim koracima da bi 1990. buknula kao neugasivi oganj. Dalekovidniji, kao primjerice doktor Franjo Tuđman, znali su da spomenici građeni za vječnost neće biti duga vijeka. Evo i mog primjera. Tuđmana sam upoznao 60-ih kada sam kao mladi novinar dolazio u Institut za povijest radničkog pokreta, ali intenzivnije smo se sretali poslije njegova izlaska iz zatvora. Već ranih 70-ih godina susretao sam Tuđmana u antikvarijatu na Zrinjevcu. U stražnjoj smo sobici razgovarali i listali proskribirane knjige. On je puno pričao o Radiću, želji naroda za vlastitom državom, a snažno je zagovarao i pomirbu jer su se Hrvati stoljećima tukli jedni protiv drugih. Ja sam u jednom trenutku rekao: Vi ćete, druže Tuđman, biti predsjednik slobodne države Hrvatske. Tako je i bilo. Predsjednik moju rečenicu nikada nije zaboravio! Tuđman mi je dok je bio predsjednik, nakon službenog posjeta Kini, darovao svoju knjigu “Bespuća povijesne zbiljnosti” tiskanu na kineskom. Kad sam mu rekao da ću napraviti njegovu filmsku biografiju, odmah se složio.

Bio sam novinar u dvije države, od kojih je u jednoj vladao komunistički sustav, a u drugoj demokratski. Bio sam 14 godina urednik Dnevnika, zatim sam deset godina uređivao Dokumentarni program, ali to ne znači da sam bio ljevičar. Pitanje je kako ste odgojeni i obrazovani, i kako ste gledali na tadašnju političku situaciju. U komunizmu nisam pisao komentare nego sam radio, rekao bih, prilično kvalitetne dokumentarce koji bi se i danas mogli emitirati. Imali su lokalpatriotski, hrvatski sadržaj iako smo živjeli u Jugoslaviji.

HTV je pratio sve vojne operacije, od Medačkog džepa i Bljeska do Oluje, je li oko toga postojala cenzura?

Nije bilo cenzure, ali neke se stvari u ratu ne objavljuju. Nismo, dakako, javljali gdje ćemo napasti, a gdje smo se povukli. Kao glavnom direktoru Informativnog programa Hrvatske televizije, 4. kolovoza 1995. bio mi je najsretniji, ali i jedan od najtežih dana u profesionalnom životu. Na terenu je bilo desetak novinarskih ekipa, ali nijednoj od njih nije bilo dopušteno kročiti na prvu crtu bojišta tako da je prvi dan oslobodilačke akcije Oluja protekao samo s proglasom Franje Tuđmana pobunjenim Srbima, bez ikakvih snimaka, koji su stigli tek sljedeći dan u 11 sati, kada se hrvatska zastava zavijorila na kninskoj tvrđavi. Tadašnji predsjednik krenuo je Vlakom slobode u stopu praćen televizijskim kamerama. Gledanost nikada nije bila veća. Oči uprte u ekran od ranog jutra do navečer neprestano je imalo čak osamdeset posto gledatelja. Postoji vrijeme rata i vrijeme mira, a ja sam kao urednik Informativnog programa radio u vrlo teškim vremenima kada se Hrvatska branila od agresije. Kao novinar slijedio sam osnovne pravce državne politike, a to je bilo oslobađanje Hrvatske. Takvo je novinarstvo u bilo kojoj zemlji koja je u ratu. Uzmite kao primjer SAD. Poslije Vijetnamskog rata niste na ekranu mogli vidjeti ni jednog mrtvog američkog vojnika. U njihovim medijima poluistine postaju istine, nešto se prešuti, a ponešto se podmetne protivniku. Kada ste usred krvavog rata u kojem ginu stotine i tisuće ljudi, nitko me ne može uvjeriti da treba otkrivati tajne koje mogu ugroziti opstanak države.

Kad smo kod operacije Oluja, rekli ste mi da nitko zapravo ne zna da je Obrad Kosovac osmislio Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja, koji se obilježava 5. kolovoza. Kako je do toga došlo?

Sjedio sam s kolegama na kavi, sjećam se da je urednik Dnevnika bio Branimir Dopuđa, Ivo Bušić i drugi, i pala nam je na pamet ideja o obilježavanju tog datuma. Kad sam netom kasnije sjeo u ured, pomislio sam zašto se ne bi nazvao Dan zahvalnosti braniteljima. Ubrzo sam s Hloverkom Novak-Srzić, tadašnjom urednicom Informativnog programa, pozvan k predsjedniku. I tako mi sjedimo, Tuđman pita što ćemo piti, odgovaram samoborski bermet, lagani liker jer sam znao da je to volio, a Hloverka će Tuđmanu: “Predsjedniče, predsjedniče, Obrad vam ima nešto za reći!”. I tako sam iznio ideju o obilježavanju Dana zahvalnosti svim braniteljima. “Dobra ideja”, odgovorio je, a onda se postavilo pitanje kojeg bi se datuma to trebalo obilježavati. Predložio sam mu nekoliko datuma, dan kada je počela Oluja, kada je osvojen Knin ili datum kada je on poljubio zastavu na tvrđavi. Odmah je rekao da potonje neće, a zatim je lupio šakom o stol i rekao: “Oslobođenje Knina 5. kolovoza”. Od našeg je razgovora prošlo mjesec-dva dana, ali ništa se nije događalo. Na sljedećem sastanku pitao sam Tuđmana: “Pa što je s našim praznikom?”, na što je rekao: “Sad ćemo to srediti”. Za nekoliko dana doista je i bilo sređeno.

Rekli ste mi da je Tuđman jednom htio da objavite nekakvo pismo pod pseudonimom. Zašto je to tražio?

Kada su Tuđmana napadali, napisao sam tekst u kojem sam ga branio, pa mu ga poslao. Sljedeći dan predsjednik me pozvao na razgovor. Rekao mi je: “Ovo je jako dobar tekst i treba ga objaviti, ali pod pseudonimom, jer se ti jako glupo zoveš”. Onda mi je rekao da se potpišem s Hrvoje Horvatić, što sam odbio. No, prasnuo je u smijeh kada sam mu rekao da želim zagorski pseudonim, nešto u stilu Deziderij plemeniti. Tuđmanu sam objasnio da je Obrad starohrvatsko ime te da se tako zvao jedan od dvanaestorice hrvatskih knezova koji su potpisali Pacta conventa u 12. stoljeću.

Vaše ime i jest malo neobično, Obrad... pa još Kosovac?

Znate li kako se ja zaista zovem? Moje puno ime glasi Obrad Anton Martin Kosovac, Anton po djedu, a Martin po kumu. Ljudi misle da imam srpsko ime, iako je Obrad starohrvatsko ime koje dolazi od riječi radost.

Vi ste i autor natpisa na nadgrobnom spomeniku predsjednika Franje Tuđmana?

Da, jesam. Kada je predsjednik Tuđman umro, zvao me njegov sin, pokojni Miroslav, i pitao za savjet kakav da natpis uklešu na grob. Bez razmišljanja sam ispalio: “Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što”. I tako je i bilo.

Koliko je istina da ste po nalogu tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana zabranili ulazak nepodobnim ljudima na HTV?

To je podla laž. Za takve poteze nisam imao ovlasti.

Je li vas Tuđman ikada nazvao i rekao da trebate nešto napraviti?

Zvao me iz zrakoplova u Pariz da u biografiju stavim insert iz skeča u Kerempuhu u kojem Tito i on nešto polemiziraju. Tuđman nikada nije imao neke direktive za nas, ali me jednom nazvao nakon vijesti tijekom dana. Uglavnom, urednik, pritajeni SDP-ovac, stavio je 40 sekundi nekog velikog događaja u predsjedničkim dvorima i prilog od minute i pol o nekim lokalnim SDP-ovim sastancima. Tuđman je bio jako nezadovoljan rasporedom i minutažom. Pitao me: “Kosovac, što vi to meni radite?” Tuđman je gledao svaki večernji Dnevnik bez iznimke. Međutim, nikada se nije miješao u uređivačku politiku na HRT-u.

Ljerka Mintas-Hodak je nedavno u velikom intervjuu za Večernji list kazala da je Tuđman bio zapravo najdemokratskiji političar u Hrvatskoj i da je vrlo rado slušao sugestije. Pamtite li ga vi kao takvoga?

Tuđman je bio vrhunski obrazovan, prava enciklopedija. Niste ga mogli zaskočiti. Svakog bi na sastancima mirno saslušao i na kraju donio najrazumniji zaključak. Bio je i nadasve osjećajan. U jednom razgovoru pokazao sam mu staru fotografiju iz rodnog mu Trgovišća. Na jednoj su strani stajale žene, a na drugoj muškarci. Uočio sam Tuđmanova oca, a ispod među tri mališana bio je i mali Tuđman i to sam mu rekao. Nasmijao se i rekao: “Ma nemoj me zafrkavati”. Potom me prijateljski primio za ruku i sa suzama u očima zamolio: “Obrade, pronađi mi sliku moje majke”. Ona je umrla kada je on bio mali. Nažalost, nikada je nisam pronašao. Kada je bio dobre volje, govorio mi je “ti”, u službenim stvarima “vi”. Kada se u 90-ima malo tko želio družiti sa mnom, on je uvijek bio spreman na druženje i razgovor. Vi znate da se Tuđman trudio da pomiri ustaše i partizane, desne i lijeve, a ja sam slijedio njegov put i zbog toga me mnogi nisu voljeli. Neću spominjati imena, ali nisu me voljeli neki njegovi ključni suradnici jer nisam bio njihov, nego Tuđmanov, i slušao sam jedino njega.

Kao bliski suradnik bivšeg predsjednika Franje Tuđmana, što mislite o detuđmanizaciji, o kojoj se puno govorilo prije dolaska Plenkovića na vlast?

Detuđmanizacija je ista glupost kao kada bi se Amerikanci devošingtonizirali ili Britanci dečerčilizirali. Tuđman je jedinstvena osoba u povijesti koja je uspjela utemeljiti modernu hrvatsku državu, i to mu nitko ne može poreći. Za stotinu godina nitko se neće sjećati drugog i trećeg predsjednika, kao što svi u Americi znaju za Georgea Washingtona, ali nitko ne zna imena njegovih nasljednika.

Neki vam zamjeraju što ste stvorili ekipu “Motrišta” kao HDZ-ovu desničarsku novinarsku utvrdu? Koliko je to istina?

Nisam ja stvorio “Motrišta” nego moj urednik Miljenko Manjkas. Desničar nikada nisam bio jer sam uvijek slijedio Tuđmanovu srednju liniju. Desničari su me, dakako, ujedali kad god su stigli. Htjeli su svog čovjeka na mojem mjestu, pogotovo poslije otkrića Tuđmanove bolesti. “Ništa se ne boj”, rekao mi je. Poslije je na VONS-u ušutkao jednog lajavca rečenicom: “Kosovac je najveći tuđmanovac među hrvatskim novinarima!”

Iako je u percepciji javnosti stvorena slika da ste vi desničar, ipak ste podržali Sanadera, koji je bio umjeren, u sukobu s Pašalićem. Zašto?

Nikada nisam bio pašalićevac, nego pripadnik središnje linije, koju je zagovarao i Sanader, koji se obračunao s radikalima u HDZ-u. Druga je stvar što se sve poslije zbivalo s njim, ali u ono doba Sanader je predstavljao umjerenu liniju i kao europeizirani čovjek davao HDZ-u nadu da će se ponovno uzdići. U ono doba bilo je lijepo vidjeti visokog, zgodnog i obrazovanog Sanadera među onim malim gnomima koji predstavljaju Europsku uniju. Ali politika kvari ljude, no za to nisu krivi oni koji su u Sanaderu vidjeli perspektivu.

Kada je nakon Tuđmanove smrti pobijedila koalicija na čelu sa SDP-om i Ivica Račan postao premijer, na HTV-u su vas degradirali. Jeste li to očekivali? Na kojoj ste funkciji tada bili i koje je bilo obrazloženje za vaše micanje?

Naravno da sam očekivao. Poslije izbora 2000. godine došao nam je u goste novi premijer. Račan je pio viski i nalakćen na stol zurio u mene: “Kosovac, mi ćemo te smijeniti”! “To je razumljivo”, rekao sam, “jer ste vi poznati po smjenjivanju poslije Karađorđeva”. Tada je mladi razbarušeni Račan u ime CK proveo čistku kadrova na RTZ-u. Mene su smjenjivali u dvije runde u pravoj antičkoj tragikomediji. U obrani sam rekao da sam sve radio prema Tuđmanovoj maksimi: sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što! “Upravo zato te mičemo”, uskliknula je tadašnja predsjednica novinarskog društva. Ujela me za srce. Poslije je postala ambasadorica, možda za nagradu! Sa mnom je i Tuđman otišao s HRT-a sve do dana današnjega. Tada je, nakon dolaska Račanove Vlade, smijenjeno 60 urednika. Ima jedna fotografija na kojoj plazim jezik članovima Vijeća HRT-a koji me smjenjuju. Od mene je tada traženo da dam ostavku i obećano mi je da ću postati urednik specijalnih projekata, a usput zadržati plaću. Odbio sam jer sam odlučio braniti svoj moralni i profesionalni integritet. U moje doba HRT je emitirao tri programa po 24 sata, gledanost je porasla deset posto i gledajući profesionalno, trebao sam dobiti nagradu, ali Račanu i njegovoj ekipi digla se ona stvar i smijenili su me iz političkih razloga. Ljudi su vidjeli moj otpor i desila se divna stvar: na Saboru HDZ-a ušao sam u Središnji odbor kao treći po broju glasova. U meni su vidjeli borca, a ne jednog od mnogih koji su kukavno pobjegli sa svojih funkcija. Ali ja sam novinar i kada sam nakon godinu dana dobio mjesto u TV kalendaru, odustao sam od politike.

Kada me Račanova koalicija smijenila, nisu znali što će sa mnom. Jedni su predlagali da mi se da otkaz, a onda je Račan rekao kako je bolje ostaviti me na HTV-u, jer bih postao preopasan ako mi daju otkaz. U to vrijeme u mirovinu je otišao Vladimir Fučijaš, s kojim sam u prošlosti radio TV kalendar, tako da sam po njihovu mišljenju po kazni vraćen u svoju nekadašnju redakciju. U stvarnosti desilo mi se nešto najljepše u životu jer sam spojio posao s hobijem.

Kako vam danas izgleda Dnevnik HRT-a? Kakav je u odnosu na konkurenciju?

U nekim je dijelovima bolji, u nekima lošiji. Trenutačno me nerviraju ogromna špica i naglasak nekih voditelja.

Dugogodišnji ste novinar i urednik, kako gledate na stalne sukobe i prepucavanja između predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića? Je li to dio folklora demokracije ili nešto sasvim drugo?

Obojica se ponašaju kao dva pustopašna bikića na brvnu. Ili će pasti jedan ili obojica. Ocijenit će narod na izborima. A uvijek je tako bilo. Jer Hrvatska je poput rijeke: čas je usko guše hridi, a čas teče široka, mirna prema budućnosti. Dragi Hassane, meni je važno da ću ipak po nečemu ostati zapamćen: ja sam smislio praznik Dan domovinske zahvalnosti, pa mi pripada makar i mali rukavac te velike dugovječne rijeke, reče Obrad Kosovac i ode kopati zemlju za proljetno cvijeće...