Turska dijaspora i sirijske izbjeglice ključ su Erdoğanova ostanka na vlasti

U nedjelju će se u Turskoj održati predsjednički i parlamentarni izbori koji su bili zakazani za studeni 2019. Prema mišljenju analitičara, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, nakon razgovara s liderom nacionalnog pokreta Devletom Bahcelijem, zbog pada rejtinga njegovoj Stranci pravde i razvitka (AKP), u travnju je odlučio raspisati prijevremene izbore.

Erdoğan nije htio čekati do kraja 2019. u strahu da njegova stranka ne izgubi većinu u parlamentu. Međutim, Erdoğanova odluka mogla bi biti kobna za njega i njegovu stranku s obzirom na drastičan pad popularnosti AKP-a koja bi, nakon 16 godina vladanja, mogla izgubiti većinu i na prijevremenim izborima.

Gotovo sve ankete pokazuju da bi rezultati mogli biti izjednačeni, da bi Erdoğanova vladajuća Stranka pravde i razvitka mogla izgubiti svoju parlamentarnu većinu, a predsjednički izbori mogli ići u drugi krug.

Presudnu ulogu na izborima u Turskoj mogli bi imati Turci koji žive u inozemstvu. Izvan Turske je registrirano oko 3,047 milijuna glasača, a trenutačna izlaznost na glasovanje, koje je započelo 7. lipnja, jest oko 48,8 posto, što je posljedica Erdoğanove predizborne kampanje koju je za dijasporu jedino mogao voditi iz Sarajeva.

Najveći broj njih s pravom glasa živi u Njemačkoj. Turska dijaspora u Njemačkoj poznata je kao lojalna Erdoğanu. Uvjerljiva većina prije godinu dana glasala je za ustavne promjene koje je on skrojio. S druge strane, Njemačka je i zemlja u koju se sklanjaju mnogi kritičari Erdoğanova režima.

Uz glasove dijaspore Erdoğan će zasigurno tražiti spas u sirijskim izbjeglicama kojima je, kako kažu, šakom i kapom dijelio tursko državljanstvo pod uvjetom da glasaju za njega. Iako iz Erdoğanove stranke tvrde kako je samo oko 50 tisuća sirijskih izbjeglica dobilo tursko državljanstvo, iz oporbe tvrde kako je samo u posljednjih nekoliko mjeseci Erdoğan tursko državljanstvo dodijelio više od 300 tisuća Sirijaca .

Spremni mijenjati ustav

Unatoč vladavini čvrstom rukom, zatvaranjem neistomišljenika i njegovim rastućim autoritarizmom Erdoğan, koji je prije nekoliko mjeseci bio dominantan i moćan te bi bio siguran pobjednik, danas je prisiljen suočiti se s izazovima. Erdoğan je svoju oštru taktiku zapravo okrenuo protiv sebe.

Iako je turska opozicija već dulje vrijeme žestoko krenula na Erdoğana nazivajući njegovu vladavinu mafijaškom i fašističkom, poziv predsjednice desničarske stranke Iyi Party ili Dobra stranka Meral Aksener da se sve opozicijske stranke ujedine kako bi na nadolazećim parlamentarnim izborima srušile “mafijašku i fašističku” vladavinu Erdoğana, urodio je plodom. Do tada razjedinjene, oporbene stranke okupile su se u savezu i ne odustaju od skidanja Erdoğana s trona.

Najjača turska opozicijska stranka Republikanska narodna stranka (CHP) odmah je prihvatila poziv Meral Aksener, bivše ministrice unutrašnjih poslova, koja je izvukla sebe i stranku na nacionalnu scenu, kojoj sve ankete daju 20 posto glasova u prvom krugu, te su dogovorili koaliciju kako bi na izbore izašli zajedno. Analitičari su uvjereni da u ovom trenutku turska opozicija, koja je našla pravu političku platformu, može pobijediti Erdoğana.

Muharem Ince, kandidat Republikanske narodne stranke (CHP), izuzetno je popularan u Turskoj i jedan od rijetkih sekularnih političara sposobnih da se povežu s vjerskim glasačima. Za njega kažu da ga prihvaćaju i sekularisti i konzervativci. Među ostalim, opozicijske su stranke obećale da će u slučaju pobjede odustati od Erdoğanova ustava koji predsjedniku države daje sve ovlasti, koji je jedva prošao na referendumu 2017. Ince taj Ustav smatra receptom za režim “jednog čovjeka” i obećava da će ponovno promijeniti ustav kako bi se vratila parlamentarna vladavina što prije. Osim jedinstvene oporbe, najveća Erdoğanova glavobolja je valutna kriza, kojoj je u velikoj mjeri i sam doprinio.

U 16 godina, otkako je na vlasti, njegovim najvažnijim uspjehom smatra se gospodarski rast. U proteklom desetljeću prosječan godišnji prihod s 3500 povećan je na 10 tisuća dolara. Osim toga, cijelu je zemlju zahvatio pravi građevinski bum. Međutim, tursko gospodarstvo danas je sve samo ne dobro. Nakon neuspjela puča u srpnju 2016. i izvanrednog stanja koje je uvedeno nakon toga, turska je lira izgubila na vrijednosti više od 30 posto.

Povjerenje međunarodnog tržišta u tursko gospodarstvo je poljuljano. Erdoğan, koji iz vjerskih razloga odbija kamate, morao je dopustiti da turska Središnja banka proteklih tjedana poveća kamatne stope. Nakon Argentine, Venezuele i Irana, Turska je četvrta zemlja po visini kamatnih stopa.

Prvi put u posljednjih 16 godina Erdoğan više nije uspješan. On više ne može upravljati privredom. Problemi u školstvu i zdravstvu također se povećavaju, a tursko stanovništvo osjeća ekonomsku krizu. Sve je to razlog što je manje i emocija na Erdoğanovim predizbornim skupovima.

Za Erdoğana bi predstojeći izbori mogli biti najteži u njegovoj političkoj karijeri. Nakon što je prvi put pobijedila na izborima, Erdoğanova stranka, islamsko-konzervativna stranka AKP kreirala je politiku u Turskoj. Analitičari tvrde kako Erdoğan nikada nije imao lošiju predizbornu kampanju. Erdoğan više ne određuje agendu i ne daje viziju za budućnost te još nikada nije radio tako puno grešaka u svojim govorima.

Kao i unutarnja, i Erdoğanova je vanjska politika katastrofalna. Osim s BiH i Bakirom Izetbegovićem, Erdoğan je u svađi s cijelim svijetom, s Trumpom, s kancelarkom Merkel, s T. May, Macronom itd. Erdoğan je toplo dočekan u Sarajevu, u kojem on i Turska uživaju veliku podršku. Samo u BiH Turska je potrošila 300 milijuna eura na razne projekte, uključujući rekonstrukciju džamija i spomenika iz otomanskog doba.

Dok je EU zabrinut zbog uloge Moskve na zapadnom Balkanu, Ankara na velika vrata povećava svoj utjecaj na tom području. Erdoğan je osigurao razvojnu pomoć, vodio velike infrastrukturne projekte, otvorio sveučilišta i obnovio džamije, ohrabrio turske kompanije da ulažu u regiji. Prema podacima Svjetske banke, u 2016. Turska je u Makedoniju izvezla 378 milijuna dolara, a uvezla 82,6 milijuna.

Prema podacima agencija iz Ankare, oko 100 turskih biznismena trenutačno ima ulaganja u Makedoniji ukupne vrijednosti od 1,2 milijarde eura. Turska ulaže i u Srbiji, Albaniji te Kosovu. Na Zapad gleda kao na križare koji žele uništiti muslimane. Analitičari Erdoğana njegovu retoriku uspoređuju s vođama najradikalnijih islamističkih skupina koji pozivaju na džihad protiv kršćanskog svijeta.

Ugled i popularnost Erdoğana pali su zbog pokolja nad Kurdima, koje je činio i u Turskoj i u Siriji i u Iraku. Međutim, još uvijek drži jak adut zbog kojeg ga međunarodna zajednica nije izolirala. Naime, prema izvještaju UN-a, malo je zemalja koje su primile veći broj izbjeglica. Turska je prva na tom popisu kada se radi o apsolutnom broju i ona je primila 3,5 milijuna izbjeglica, prije svega Sirijaca. Upravo su te izbjeglice Erdoğanov adut kojim stalno ucjenjuje zemlje članice EU. Postoje velike razlike između izbora održanih 2014. i 2018. godine, što bi moglo predstavljati prednosti, ali i štetu za kandidate.

Još je izvanredno stanje

Prva razlika je u odnosu na broj kandidata. Naime, Vrhovni izborni odbor 9. svibnja objavio je da su prihvaćene prijave šest kandidata.

Vjeruje se da će većina kandidata koji će se naći u izbornoj utrci na predsjedničkim izborima, biti u nepovoljnijem položaju u odnosu na Erdoğana, kao najjačeg kandidata, koji želi pobijediti u prvom krugu, osiguravši najmanje 50 posto plus jedan glas. Druga razlika između izbora 2014. i 2018. godine jest da će se posljednji održati istodobno s parlamentarnim izborima, u skladu s prošlogodišnjim ustavnim amandmanima. Erdoğan vjeruje da će održavanje ovih izbora u isto vrijeme pogurati glasače da glasaju za njega i njegov AKP zajedno.

Ono što je za Turke najvažnije jest da će se prijevremeni predsjednički i parlamentarni izbori održati dok je još uvijek na snazi izvanredno stanje nakon pokušaja državnog udara u srpnju 2016. Vladini dužnosnici i provladini krugovi tvrde da izvanredna pravila ne predstavljaju prepreke za poštene i jednake izbore, čime se oporba ne slaže.

Nema sumnje da će svi kandidati i njihove političke stranke raditi do posljednjeg trenutka kako bi postigli najbolji rezultat. Međutim, bez obzira na sve, Erdoğan bi u drugom krugu predsjedničkih izbora ipak mogao pobijediti, ali Republikanska alijansa, koju čine AKP i MHP, mogla bi izgubiti većinu u parlamentu. Ako bi se to dogodilo, Erdoğan ne bi imao većinu u parlamentu i time bi izgubio dio moći koju danas ima.

Izgubi li AKP većinu u parlamentu, onda za Erdoğana dolaze teški dani i više ne bi, nakon uvođenja izvanrednog stanja, mogao samovoljno donositi zakone i odluke. Analitičari su uvjereni kako jak predsjednički sustav, koji opozicija vidi kao diktaturu, za Erdoğana ipak ostaje samo san, kao i sva njegova nadanja da će na obilježavanje 100. godišnjice Turske postati novi turski sultan.