Sultan koji carstvo gradi u energetskoj areni i na svađi Rusije i SAD-a

Godinu dana od pokušaja vojnog puča u Turskoj, za kojeg je na ulicama Istanbula i Ankare ubijeno 259 ljudi, a ranjeno njih oko 1500, podjele u turskom društvu samo su se još više produbile, što dokazuju i rezultati referenduma o ustavnim promjenama koje predsjedniku daju gotovo sve ovlasti. Tada je 51,34% birača glasalo za, dok je protiv bilo njih 48,6% što je ipak bilo dovoljno da turski predsjednik Erdoğan sebe proglasi novim turskim sultanom. U tih godinu dana mnogo se dramatičnih stvari dogodilo u vanjskoj i unutarnjoj politici te zemlje. Ono što je evidentno, Turska je u godinu dana postala zatvor na otvorenom. Iako nije bilo nikakve službene potvrde, sve su naznake išle u prilog tome da su Rusi na vrijeme obavijestili Erdoğana o puču, zbog čega je u posljednji trenutak uspio pobjeći iz hotela u kojemu se odmarao i odmah tijekom prve noći uspio organizirati protuudar i ugušiti puč. Nakon čega je uslijedila odmazda i suspenzija demokracije. Erdoğan je uveo izvanredno stanje kako bi napravio čistku u cijeloj državi i iskoristio situaciju za obračun sa svim svojim neistomišljenicima.

Prema procjenama, do sada je uhićeno oko 50.000 ljudi, od toga 170 novinara, više od deset parlamentarnih zastupnika, s posla je otpušteno oko 140.000 ljudi, svi za koje se sumnja da su disidenti iz javnog i privatnog sektora. Među uhićenim i otpuštenim nekoliko je tisuća znanstvenika, na desetke tisuća nastavnika, državnih odvjetnika i državnih službenika za koje se vjeruje da su opasni za tursku autoritarnu, religiozno konzervativnu vladu. Isto tako, prema procjenama otpušteno je više od 8000 vojnih časnika, 8000 policajaca i 4000 sudaca i tužitelja, što je trećina svih dužnosnika u pravosuđu. Zatvoreno je oko 1200 škola, 50 bolnica i 15 sveučilišta. Sve njih sumnjiči da su sljedbenici Fethullaha Gülena, klerika koji živi u SAD-u i koji je optužen da je duhovni vođa državnog udara. Neuspjeli vojni puč i pobjeda na referendumu Erdoğanu su bile velik vjetar u leđa nakon kojeg se počeo obračunavati s čelnicima EU i SAD-a uživjevši se u svoju ulogu sultana novog doba te koji se ponaša kao da još uvijek postoji Otomansko Carstvo. Kao pritisak na EU, Erdoğan je u svoju korist probao iskoristiti migrante od čijeg vala strepi cijela Europa. Erdoğan se toliko osilio da je kritizirao EU i zbog njezinih presuda koje dopuštaju tvrtkama da zabrane osoblju nošenje islamskih marama ne birajući pri tome riječi. “Sramotno za EU. Dolje s vašim europskim načelima, vrijednostima i pravdom... Počeli ste sukob između križa i polumjeseca, nema drugog objašnjenja”, rekao je Erdoğan naglasivši kako je to “početak vjerskog rata”, nakon čega je na naslovnici turskog provladina dnevnika osvanula i fotomontaža Angele Merkel s brčićima i nacističkom uniformom. „Ženski Hitler”, piše u naslovu dnevnik Günes dodavši još kukasti križ i natpis “Frau Hitler” te “ružna tetka” preko fotomontaže Angele Merkel koja zauzima tri četvrtine naslovnice dnevnika.

Nada u Trumpa

Dok je EU optužio da pokušava obuzdati turski uspon, dobre odnose sa zemljama poput Njemačke i Nizozemske potpuno je unazadio uspoređujući ih s nacistima. No, Erdoğan ne kriju nadu u poboljšanje odnosa sa SAD-om i novom administracijom Donalda Trumpa. Suradnja s Turskom je posebno važna za promicanje američkih interesa na Bliskom istoku i Kavkazu, jer Turska je smještena u blizini nekoliko vrućih točaka na Bliskom istoku i važno je područje za skladištenje i transport oružja i druge vojne opreme. Za Pentagon i NATO pakt, posebno je važna činjenica da Turska kontrolira pristup Crnom moru i izlazaka iz njega. Turska kontrolira za Rusiju jedan od strateških komunikacijskih pravaca, a NATO je Rusiju proglasio glavnim neprijateljem svog takozvanog Istočnog boka. Za SAD posebno je važna suradnja s Turskom i u borbi protiv terorističke organizacije Islamske države u Siriji i Iraku. Američka koalicija protiv terorista i dalje će se za vojne operacije u Iraku i Siriji koristiti NATO bazama u Turskoj. Osim toga, ove baze imaju i zrakoplove AWACS, kojima se provode misije ne samo na Bliskom istoku nego i na Kavkazu i Crnom moru. Unatoč turbulentnim odnosima sa SAD-om i NATO-om, Turska ostaje ključna regionalna sila koja ima posebne veze sa Zapadom jer nedavni događaji u području vanjske i unutarnje politike mogu promijeniti ulogu Turske, koja prestaje biti model za islamske zemlje i direktan posrednik u provođenju američkih interesa. Osim sa SAD-om, Turska surađuje i sa zemljama izvan NATO pakta, te nastoji razviti veze u vojnoj i obrambenoj industriji, ali i povećati svoj politički i ekonomski utjecaj na susjedne zemlje i regije. Porastom potrošnje energije Turske paralelno je rasla ekonomska ovisnost o Iranu i Rusiji, zemlji prema kojoj se Turska u potpunosti okrenula. Turski predsjednik Erdoğan, nakon postignutog dogovora sa svojim kolegom Vladimirom Putinom o gradnju turskog toka, kazao je kako energija u međunarodnim odnosima ne treba biti povod za sukobe, već jedinstveno sredstvo za mir, te da je “projekt Turskog toka najbolji primjer i simbol onoga na čemu se zasniva vanjska politika Republike Turske”. “Rusija, s bogatim izvorima plina i vrlo snažnom infrastrukturom vrlo je bitan energetski akter u regiji. Istovremeno, Ruska Federacija je na planu energetskog sektora naš povjerljiv i stabilan partner. Odlučni smo ojačati i produbiti naše odnose”, naglasio je Erdoğan tvrdeći da taj projekt ima povijesno značenje i da je rezultat sveobuhvatnog rada. Turski tok, o kojem je ruski predsjednik Putin detalje otkrio još 2014. prilikom posjeta Turskoj, trebao bi transportirati plin iz Rusije ispod Crnog mora do turske regije Trakije. Jedna linija, kapaciteta od 15,75 milijardi kubnih metara, očekuje se da će dostavljati plin u Tursku, a druga linija u europske zemlje. „Turska je prirodni posrednik zbog svog geopolitičkog položaja. Nalazimo se na trans ruti, na epicentru energetskih izvora zbog čega smo važan faktor u energetskoj areni. Uspješno smo završili plinovod s Azerbajdžanom kako bi se Europa efikasno opskrbljivala tim plinom. Turski tok će biti jedan od najvažnijih plinovoda na svijetu. Izvor smo mira i prosperiteta zahvaljujući energetskom sektoru”, naglasio je Erdoğan. I dok Hrvatska još uvijek traži rješenje za LNG terminal na Krku, Srbija će zasigurno biti jedna od zemalja kroz koju će prolaziti Turski tok, što je potvrdio i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić za sudjelovanja na 22. Međunarodnom naftnom kongresu, koji se ove godine održavao u Istanbulu pod sloganom“Mostovi k našoj energetskoj budućnosti”.

„Uzimajući u obzir činjenicu da se trenutačno gradi Turski tok, Srbija očekuje sporazum da jedan krak krene preko teritorija Srbije i teritorija zemalja zapadnog Balkana. Ova je opcija, naravno, u interesu Srbije i drugih zemalja regije”, kazao je Vučić. Unatoč nestabilnoj situaciji u Turskoj i drastičnom padu turizma zbog nekoliko terorističkih napada članova PKK i terorističke organizacije Islamske države, gospodarstvo u toj zemlji ostalo je potpuno stabilno. Štoviše, prema makroekonomskim indikatorima, bilježi se i njegov rast.

Veliki izazovi

Turska je nakon 6,1 posto gospodarskog rasta u 2015. godini, u 2016. ostvarila rast od 2,9 posto, što je dovodi u poziciju znatno iznad prosječne stope rasta i eurozone (1,7 posto) i Europske unije (1,9 posto). Nakon 2015. godine, u kojoj su i razvijene i zemlje u razvoju bile suočene s ozbiljnim problemima, slični problemi širom svijeta odrazili su se i na 2016. godinu. No unatoč neuspjelom pokušaju vojnog udara, kao i suženju globalne trgovine, globalnom padu investicijskih ulaganja, padu prihoda u sektoru turizma i turbulentnosti na tržištu kapitala, tursko gospodarstvo je ostvarilo rast iznad očekivanog. Erdoğana očekuje veliki izazov i puno toga će ovisiti o tome kako će se i na koju stranu postaviti u okončanju rata u Siriji. Hoće li to biti na strani Amerikanaca koji pomažu Kurdima u Siriji, najvećim neprijateljima Turske, koji ugrožavaju njihovu „nacionalnu sigurnost“ budući da bi im Amerikanci dali neovisnu kurdsku pokrajinu koja bi bila pretpostavka za stvaranje kurdske države, ili na strani Rusije i Irana, koji zagovaraju opstanak Assada, prema kojem bi scenariju Kurdi dobili svoju autonomiju u Siriji sa središnjom državom i vladom Bashara Al-Assada.