Tužna iseljenička je kad shvatiš da se nigdje ne radi tako malo, a živi tako dobro kao u Hrvatskoj

Švedska televizija radila je reportažu s istoka Hrvatske, bili su negdje oko Iloka i čude se kako tamo žive sami starci, a svi mladi su otišli. Da su se malo dublje pozabavili temom, možda bi spoznali još jedan apsurd, da su ti mladi iza sebe ostavili i tisuće hektara neobrađene zemlje.

Mi u Hrvatskoj znamo da je razlog tome što je većini onih koji su otišli uglavnom nedostajala snaga da poput svojih predaka preuzmu odgovornost i obrade tu bogatu zemlju i od toga jako dobro žive. Istina je da je dobrom dijelu tih mladih Slavonaca lakše bilo pobjeći u Irsku i Njemačku nego znojiti se u poljima i prljati ruke. Istina je, kao što pokazuje i veliki Večernjakov vikend-specijal u kojemu je objavljena istina o “obećanoj zemlji Irskoj i našim doseljenicima”, da tim mladima, međutim, nije problem prljati ruke u tuđini radeći poslove koje domoroci ne žele raditi. Bolje su plaće nego u Hrvatskoj, no činjenica je da je većina njih po dolasku u te države odmah uvrštena na samo dno društvene ljestvice. Istina je da će, bez obzira na fakultetsku naobrazbu i stručnost, samo dio njih, poput liječnika i IT-stručnjaka i još ponekog inženjera, biti u prilici izdići se s dna društvene ljestvice Irske i Njemačke.

Kako Šveđanima objasniti da bježiš u drugu zemlju i radiš fizičke i jednostavne servisne poslove, a doma si ostavio na desetke hektara neobrađene zemlje? Takvo nešto teško je shvatiti i Hrvatima, a kamoli Šveđanima ili Nijemcima. Među tih od 200 do 300 tisuća iseljenih Hrvata u ovom posljednjem valu ima i onih koji su otišli iz potrebe i nevolje, radoznalih, ali ima tu i luzera koji se sada sramote po Irskoj i Njemačkoj kao što su se sramotili i po Hrvatskoj. Kakvi su to sve tipovi, vidi se iz izjava poput: “Frižider nam je pun, promijenili smo tri automobila, imamo nove mobitele, televizore, odemo u restoran”... ma kome oni to pričaju. Ispada da su u Hrvatskoj bili gladni. Kako je Hrvatska mala zemlja pa se svi poznaju, i do nas stižu deseci priča o tome kako, pogotovo u Irskoj, ima već velik broj Hrvata koji su postali socijalni slučaj, nisu se snašli, a neki se od sramote ne usude ni vratiti.

GALERIJA Reportaža naše novinarke iz Irske

No, kada nisi siguran što je tu istina, dobro se uhvatiti za brojke, a one govore o još jednom hrvatskom apsurdu. Najveći proizvođač hrane u RH nije Slavonija, nego – Grad Zagreb i Zagrebačka županija! Dakle, naš je problem shvatiti i analizirati kako je Hrvatskoj državi uspjelo temeljito uništiti proizvodnju u regiji koja je bila žitnica nekoliko carstava i država, a koja je hranila i brojne doseljenike. Kažu naši iseljenici da su mnogi otišli zbog deprimirajuće atmosfere, nepravde, korupcije u Hrvatskoj. Tu sigurno ima puno istine. Iste su razloge za svoje odlaske navodili i Irci, koji su još donedavno bili nacija s najviše iseljeništva. A onda su uvođenjem najnižeg poreza na dobit stvar preokrenuli i postali gladni tuđih radnika. Svaka sličnost s tadašnjom Irskom i sadašnjom Hrvatskom mogla bi jačati jer demografski razlokana Hrvatska već polako postaje i useljenička zemlja za strane radnike. Zbiva se još jedan hrvatski apsurd, da tvrdi poslodavci koji nisu predvidjeli što će im se događati, pa su godinama odbijali povećati niske plaće Hrvatima, sad kad su Hrvati otišli zapošljavaju radnike s istoka bivše Jugoslavije, dajući im veće plaće i osiguravajući smještaj i prehranu. Idući se apsurd događa u hrvatskom turizmu.

Jako je puno mladih Hrvata koji se zahvaljujući radu svojih predaka i koristeći njihove nekretnine i imovinu sada bogate običnim rentijerstvom ne stvarajući ništa. Ti su mladi ljudi puni para, jer koriste činjenicu da država ne ubire porez na nekretnine i zadovoljava se mrvicama koje im vlasnici apartmana plaćaju u vidu nekog mizernog godišnjeg paušala. Ti mladi su rentijeri i dobar dio njih neće se, nažalost, dalje razvijati ni stvarati nove vrijednosti za svoje potomke. Oni koji shvaćaju da to naizgled obilje nije baš zdravo, potiho se nadaju lošijoj turističkoj sezoni misleći da bi to osvijestilo naše mlade “biznismene” i natjeralo ih da sva jaja ne stavljaju u istu košaru, nego da grade i druge biznise. Hrvati su uvijek bili iseljenička nacija, stoga, odlaskom u Irsku i Njemačku mogu steći nove radne navike, a da su ostali u Hrvatskoj, možda bi još stanovali s roditeljima i odbijali poslove čekajući minimalnu plaću od tisuću eura. Ovako, ipak su preuzeli odgovornost i idu tragom Poljaka na čije poslove u Irskoj sada i dolaze, jer su se Poljaci počeli vraćati. Kad smo kod istine, čujmo još jednu, od Mirka koji je već 31 godinu u SAD-u i svaki put kada dođe ovdje zaključi iznova: “Nigdje se ne radi tako malo, a živi tako dobro”.