Crkva svete Marije u Ulici Haddington u Dublinu ove se nedjelje bila počela polako puniti oko 18 sati. Maleni ministranti pohitali su se presvući u halje, svoje su mjesto zauzimali članovi zbora, u molitvi na hrvatskom jeziku okupili su se vjernici. Velečasni Josip Levaković, 32-godišnjak iz Rokovaca kod Vinkovaca, izišao je iz ispovjedaonice i krenuo k oltaru. Veliki broj Hrvata koji su se preselili u Irsku doveo je do toga je najprije jednom mjesečno na našem jeziku misu predvodio o. Ljubomir Šimunović, voditelj HKM-a u Londonu, a zatim je prije dvije i pol godine ustrojena Hrvatska katolička misija Dublin čiji je prvi stalni voditelj vlč. Levaković. Prvu je misu na hrvatskome jeziku, pamti, slavio 27. studenog 2016. godine.
U veljači te godine vlč. Levakovića pozvao je njegov nadbiskup, mons. Đuro Hranić, na razgovor:
– Nisam znao što je razlog poziva kad mi je moj nadbiskup stao govoriti o Irskoj i o Dublinu i o zajednici vjernika, Hrvata, koji se ondje okupljaju na misi. Upitah ga što tamo ima. Reče mi kako je u planu ondje stvarati i osnovati zajednicu – Hrvatsku katoličku misiju. Tražio sam vremena za razmišljanje i molitvu, kazavši da, ako se netko drugi javi, neka slobodno ide. Na kraju, eto mene tu. Imao sam veliku podršku svoje obitelji – oca, njegove supruge, sestre i brata – prisjeća se vlč. Levaković kako je izgledao njegov put od Župe Kraljice sv. Krunice u Kuševcu kod Đakova do Hrvatske katoličke misije u Dublinu.
Kasa za pomoć
Po dolasku u Irsku najprije je išao na tečaj engleskoga jezika u gradić 30-ak kilometara udaljen od Dublina. Oci karmelićani dali su mu smještaj u samostanu, odakle se u siječnju 2017. preselio u jednu župu na sjeveru Dublina, gdje je imenovan i župnim vikarom te je započeo i službu voditelja HKM-a Dublin. Sve do lanjske jeseni hrvatska se zajednica okupljala i molila u samom središtu Dublina – u crkvi sv. Tereze. Tu su za Svjetskog susreta obitelji ugostili i skupinu obitelji – hodočasnika iz Hrvatske.
Lani u rujnu Hrvatska katolička misija, prema odredbi dublinskoga nadbiskupa Diarmuida Martina, našla je svoj novi dom u župi Haddington Road gdje je vlč. Levaković imenovan i na službu župnoga vikara. Iako se procjenjuje da je samo u Dublinu oko 10.000 Hrvata, vlč. Levaković u svojoj ih evidenciji ima tek oko šest stotina.
Neki su odlučili prekinuti sve veze s Hrvatskom pa sa zajednicom ne žele imati nikakav kontakt. Drugima pak treba vremena da se malo situiraju prije no što joj se priključe. A ima i onih koju su sigurni da je svećenika ovamo instalirala kakva politička opcija pa zato ne žele doći.
Uglavnom, razloga je onoliko koliko i Hrvata u Irskoj. No vlč. Levaković na te se glasine ne obazire, već jednostavno ponavlja da je on svećenik koji ponajprije pred sobom ima smisao i značenje svoje službe: biti pastir. Rado u svemu, koliko može, pomaže našim ljudima, uvijek im je dostupan, s njima prolazi i radosti i tuge... Neprestani dolazak novih članova na nedjeljne mise i ostale susrete pokazuje opravdanost postojanja zajednice. Svakako, cilj je njegova poslanja i očuvanje nacionalnog identiteta Hrvata u Irskoj.
– Bilo je pokušaja da se u Irskoj osnuju neke naše zajednice, ali često, iz nekih razloga – nije išlo. Ljudi su ovamo došli svatko iz svojih razloga, nisu oni nužno ekonomski, sve su priče različite. Mnogo je gnjeva zbog politike. Ima tu dosta nepovjerenja. No u to ja previše ne ulazim. To su osobne priče svakoga pojedinca koje, najprije, poštujem.
Veleposlanstvo i crkva jedini su koje se u svaka doba može nazvati i tražiti pomoć. Nekima je bio dovoljan samo razgovor nakon kojeg su se smireni odlučili vratiti u domovinu ili ostati i nastaviti graditi život u Irskoj. Sve je više onih koji iz Irske odlaze u Austriju ili Njemačku. Isto tako, ljudi svakodnevno dolaze ovamo.
Mi u zajednici imamo, ne baš tako veliki, fond za pomoć. Isto tako, ljudi zovu i pitaju za pomoć pri pisanju životopisa, raspituju se o poslu, smještaju – koji im ne mogu ponuditi jer nemamo neke prostore u svojemu vlasništvu – ali uvijek mogu štogod korisnoga reći, savjetovati, uputiti... Jednom mjesečno odlazim u Cork slaviti svetu misu. Ondje je jaka naša zajednica. Povremeno, kad mi to dopusti služba zajednici u Dublinu, odem i u Galway, Letterkenny, Waterford, Limerick, Tralee, Kilkenny, Tullamore – nabraja svećenik.
Govori mi i kako je ne tako davno bio prvi pokop jednoga Hrvata u Irskoj. Taj je čovjek bio jedini Hrvat u nekom selu, a na pokop su mu, od Hrvata, došli on i još jedan član zajednice.
Vlč. Levaković kaže i kako je u ove nepune tri godine imao tri vjenčanja i da je više od stotinu parova prošlo tečaj priprave za brak. Zajednica se sprema i na odlazak na današnje hodočašće svih Hrvata u Irskoj u Knock na kojem će biti i hvarski biskup, mons. Petar Palić. U nedjelju će za vrijeme mise u Dublinu biti kršteno jedno dijete i jedna odrasla osoba, bit će petero prvopričesnika i četvero krizmanika.
Ne ispituj puno
Godinu nakon što je vlč. Josip Levaković došao na službu, put Irske iz Slavonije je potegnuo i njegov brat Franjo, po struci fizioterapeutski tehničar. Zaradio je tu nešto novca, za svatove, pa se u Mostaru oženio svojom Marijom. Vjenčao ih je vlč. Levaković. I Franjo i Marija trenutačno žive i rade u Dublinu. – Kad u Irskoj nađeš posao, ne boj se, dobit ćeš plaću. Ovdje te cijene i kao osobu i kao radnika. No važno je i dobro imati nekog svog, imati prijatelje, da te usamljenost ne ščepa – kaže.
Zato što se u njegovoj ćevabdžinici Balkan smještenoj u podrumu šoping-centra u Moore Streetu u središtu Dublina osjećaju kao kod kuće, mnogi Hrvati vole odlaziti k Hami Mohadžiću. Sarme, burek, ćevapi, punjene paprike, grah, đuveč.., ali i informacije iz prve ruke te topla riječ. Sve se to nudi u Balkanu čiji je vlasnik u Irsku došao još 1997. godine, u programu UNHCR-a. Hamo je inače iz Banje Luke gdje je do rata imao restoran.
– U Irskoj je dobar sistem, korektan. Ekonomija je jaka, kad je 2008. bila recesija, Irska je na 20 godina posudila 100 milijardi eura, a vratila ih je za tri. Tko hoće raditi, može. Nacija nije bitna, a političar nije ništa drugo nego običan čovjek. Međutim, one ljepote kao kod nas nema nigdje. Mi volimo bašte, sjediti na terasama, a toga ovdje nema. U tuđem si svijetu uvijek stranac. Poštuj njihovo i oni će poštovati tebe, al’ ne ispituj puno. Ja trenutačno imam osmero zaposlenih, Hrvate iz Slavonije i Dalmacije i Rumunje. Prosječna je satnica kod mene oko 11 eura, za onu najnižu od 9,85 eura u Irskoj više nitko neće raditi. Nedostaje radnika, oko 40 milijuna Iraca danas živi u Americi. Sad svi čekamo da vidimo što će donijeti Brexit. Europa bi htjela tvrdu granicu sa Sjevernom Irskom, Velika Britanija se tome protivi. Valjda će naći razumno rješenje – govori Hamo kucajući gostima račun za ćevape u Balkanu u koji su svi dobrodošli, osim priča o politici.
>>Sve priče iz velikog spacijala: "Kako doista žive Hrvati u Irskoj" pročitajte u Obzoru subotnjeg tiskanog izdanja Večernjeg lista
Zato da udovolje Večernjem kuriru.