U 13. minuti 13. veljače Jugoslavija je ludovala

Te su srijede 13. veljače 1974., prije 42 godine, misli svih ljubitelja sporta u Jugoslaviji bile usmjerene prema Frankfurtu. Tamo je nogometnu reprezentaciju očekivao sudbonosan dvoboj sa Španjolskom – majstorica za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Zapadnoj Njemačkoj. Zbog te utakmice u bivšoj državi kupovali su se prvi televizori u boji, a na frankfurtskom Waldstadionu natiskalo se 63.000 gledatelja, od kojih 50.000 “Jugovića”. Na terenu, Hrvati su odigrali presudnu ulogu.

– Centrirao sam zdesna na dalju stativu, Škija Katalinski je pucao glavom, Iribar je kratko odbio opet do Katalinskog, koji je zakucao loptu pod prečku. Bio je 13. veljače i 13. minuta utakmice koja nas je odvela na Svjetsko prvenstvo. Tko bi to zaboravio! – ispričao nam je Ivan Buljan (66), jedan od trojice Hrvata u jedanaestorici koju je izveo Miljan Miljanić. Uz njega su nastupili drugi hajdukovac, tada tek 20-godišnji Ivica Šurjak i bosanski Hrvat iz Željezničara, Josip Katalinski.

SFRJ je prethodni put sudjelovala na Svjetskom prvenstvu još 1962. u Čileu, gdje je zauzela četvrto mjesto. Od tada je “preskočila” Englesku 1966. i Meksiko 1970. Jedini bljesak u tom sušnom razdoblju bilo je srebro na Europskom prvenstvu 1968. u Italiji. Zato je pobjeda nad Španjolcima zauzela povlašteno mjesto u sportskoj mitologiji eks-federacije. No, da bi izborila majstoricu u Frankfurtu, Jugoslavija je morala proći kalvariju u Pireju osam tjedana prije.

– Bila nam je potrebna pobjeda od dva razlike za majstoricu ili tri razlike za direktan prolaz. Poveli smo sa 2:0, no Grčka je izjednačila autogolom Katalinskog, a mi smo ostali bez isključenog Bajevića – prisjeća se Buljan.

Čudo u Pireju

Na tuđem terenu, s igračem manje i dva pogotka udaljeni od razigravanja sa Španjolskom, činilo se da su plavi izgubljeni. U 63. je minuti Šurjak svojim prvim golom u državnom dresu vratio tračak nade Miljanićevoj postrojbi, no gosti su i dalje bili kratki za jedan pogodak.

– Do kraja se igralo u jednom smjeru. Samo smo se (Jovan, op. a.) Aćimović i ja nalazili u obrani. Vrijeme je istjecalo kad je nakon jednog ubacivanja (Stanislav, op. a.) Karasi s desetak metara volejem poslao loptu u mrežu. Bilo je 4:2, rezultat bez kojeg ne bi bilo majstorice na Waldstadionu.

Navijače je zahvatila euforija u iščekivanju presudnog dvoboja u Frankfurtu. Oči nacije bile su uprte u Split, u čijoj su se blagoj klimi reprezentativci pripremali. Dobro se raspoloženje ogledalo u epizodi čiji je glavni junak bio neobuzdani šaljivac Vladislav Bogićević, stoper Crvene zvezde.

– Mediji su senzacionalistički objavili “Bogićević ukrao službeni autobus”, ali to nije bila istina. “Bleki” je u jednom trenutku kroz smijeh rekao “ja znam šofirati” i sjeo na vozačko mjesto, a ja sam mu doviknuo, “hajde vozi”. Povezao nas je stotinjak metara, no osim što je vozač bio užasnut, nije bilo nikakvih problema.

Crvena furija nije bila svjesna što je čeka. Katalinski se iskupio za pirejski autogol, a SFRJ je odigrala kao u transu i pregazila momčad koju je vodio Ladislav Kubala, proglašen najboljim igračem Barcelone 20. stoljeća. Rezultat od 1:0 nije ni izbliza odrazio premoć nogometaša u plavom u domaćinskom ozračju kultnog frankfurtskog stadiona.

Miljanić je znao motivirati

Skoro četiri desetljeća poslije, 2013., prof. Milan Andrejević izjavio je za dnevnik Politiku da je njegov otac Mihajlo, liječnik reprezentacije, na poluvremenu “okrijepio” igrače injekcijama s otopinom čokolade!?

Iako se takav preparat ne bi mogao smatrati dopingom, Buljan kaže da nije primio nikakvu injekciju.

– Ne znam ništa o tome, a sigurno bih znao da je bilo ičega. Mi smo odigrali odlično jer nas je Miljanić savršeno motivirao. I zato nam Španjolci nisu stvorili nijednu ozbiljnu priliku.

Nakon vrhunske predstave u majstorici, Jugoslavija je slovila kao jedan od favorita prvenstva. Ne bez razloga, ističe Ivan Buljan, jedan od sedmorice hajdukovaca koje je izbornik Miljanić odveo na završni turnir.

Tito prodao pobjedu?

– Imali smo vrlo kvalitetnu reprezentaciju. Dovoljno je znati da ni izvanredni igrači kao što su Jurica Jerković, Danilo Popivoda i Dušan Bajević nisu bili standardni prvotimci.

SFRJ je dobila čast otvoriti prvenstvo protiv svjetskog prvaka Brazila, koji je bio presretan što je izvukao neodlučeno bez pogodaka.

– Bili smo bolji od Brazila. Sudac nas je zakinuo za jedanaesterac, a Oblak je pretkraj susreta pogodio stativu. Plasirali smo se u drugi krug prvenstva među osam najboljih, no ostaje vječna šteta što nismo ušli među četiri. Ako smo već izgubili od Zapadne Njemačke (0:2, Breitner i Gerd Müller, op. a.), morali smo svladati Poljsku i Švedsku, no izgubili smo obje s po 1:2 i završili zadnji u skupini.

Podbačaj moćne reprezentacije imao je šokantnu pozadinu, za koju je javnost doznala mnogo kasnije. Nogometni savez razbjesnio je igrače zakinuvši ih za dio nagrade za proboj u drugi krug, čime je nepovratno narušio atmosferu. Druga je sumnjiva okolnost bio posjet predsjednika Tita Njemačkoj, od koje je izvukao kredit od 700 milijuna maraka pod povoljnim uvjetima.

Namjerno unesen razdor?

Ubrzo poslije toga Jugoslavija je odigrala najlošiju utakmicu na turniru i pokleknula pred kasnijim pobjednikom Njemačkom bez pravog otpora. Je li se njemački kredit slučajno podudario s porazom? Ili je Savez dobio “nalog s vrha” da muljanjem s premijama unese nemir u momčad i olakša domaćinu put do zlata? Ako je i bilo zavjere, istina se vjerojatno nikad neće doznati. Tito i Miljanić su pokojni, a Gerd Müller nažalost ima Alzheimerovu bolest.

>> Osim i Katalinski na utakmici Olimpije i Želje u Stožicama