Hoće li George u slavnoj drami “Tko se boji Virginije Woolf” Edwarda Albeeja doista biti posljednja uloga koju će svom velikom životnom glumačkom opusu dodati Rade Šerbedžija? O tome i mnogim drugim temama Rade Šerbedžija govorio nam je telefonom s Brijuna, gdje već devetnaesto ljeto radi Kazalište Ulysses. U bogatom kazališnom i glazbenom programu svakako je najiščekivaniji događaj upravo ta premijera u petak 26. srpnja.
Jesu li vam naporne probe? Što je najteže?
Vrlo naporne. To je briljantan tekst i naizgled ga možete vrlo brzo svladati i razumjeti i misliti da ste ga razumjeli. A zapravo, kad zakopate dublje, tu ima toliko mnogo dubljih stvari od onog što vam se nudi na prvi pogled i osjećaj. Zaista mislim da je to jedan od najboljih komada 20. stoljeća. A naša Lenka jako je duboko zakopala tako da je i mene dosta ispravljala. I mislim da je bila u pravu. (smijeh)
Ovo je drugi put da radite taj komad?
Radio sam “Virginiju” 1990. u Beogradskom dramskom pozorištu. Režirao je Dušan Jovanović, igrali Mira Karanović i ja. Bila je to dobra predstava, dobro prihvaćena, ali sada otkrivam koliko sam površan bio u interpretaciji tog lika. I tek sad vidim koliko tu ima neviđenih dubina i slojeva. Baš kao što kaže George: “Svi mi, mala moja, ljuštimo sa sebe etikete, a kada skinemo tri sloja kože, onda dolaze na red mišići, pa kosti, a kad se dođe do kostiju, još nije gotovo, ima nešto i u kostima – srž”. Do toga treba doći.
Koliko je tu bitno što vaša supruga Lenka, osim što, kako kažete, komad čita dublje nego drugi, i vas poznaje bolje nego bilo koji drugi režiser?
E, pa to je to! Ja se šalim pa joj kažem: “Ti si, Lenka, prva nakon Kubricka koja mi je rekla: ‘To ništa ne valja’” (smijeh).
A vaša partnerica u predstavi?
Katarina Bistrović božanstvena je glumica, s njom možete uspostaviti sjajnu interakciju. Njene su oči toliko točne, iskrene, njene intonacije prave, glava savršena i još uz sve to njen veliki talent. Ona je briljantna glumica i uživanje je s njom raditi.
A kako se s vama i komadom nosi mlađi dio ekipe koji glumi mlađi par u komadu?
Mladi su Lenkine i moje dvije studentice Romina Tonković i Nika Ivančić koje u alternaciji igraju Honey. Obje su izvanredne i dobro se snalaze, a Nicka, koji je vrlo teška uloga, igra odličan beogradski glumac Milan Marić. Inače kod nas, ovdje u Ulyssesu, on je već igrao glavnu ulogu Gavrila Principa u predstavi Dine Mustafića. Alternacija mu je Ljubomir Bulajić, mladić iz Beogradskog dramskog pozorišta s kojim ovu predstavu radimo u koprodukciji i igrat ćemo je 20-ak puta i u Beogradu, kao dio njihova redovnog repertoara. A tu je još i mladi Martin Grđan koji studijski priprema ulogu pa ćemo nastojati i njemu dati priliku da odigra koju predstavu. Iako smo prestali biti profesori Sveučilištu u Rijeci, Lenkina i moja želja je da našim bivšim studentima i dalje pomažemo u njihovu profesionalnom životu.
Kakvo je raspoloženje u obitelji nakon početka još jedne sezone Ulyssesa?
Odlično. Počeli smo s predstavom “Bakhe” koju cure divno igraju, bilo je dosta publike i lijepa je atmosfera. Uskoro će premijera “Virginije”, a onda za mene dolaze novi veliki izazovi, kralj Lear pa onda Antigona. Tako da sam ove godine jako zauzet u teatru.
Teško je vjerovati da vam je uopće palo na pamet, kao što ste nedavno izjavili, da bi vam George u “Virginiji” mogao biti posljednja uloga...
Ja zaista to tako osjećam. Dobro, Lenka sada tamo nešto razmišlja o nekoj koprodukciji s Engleskom, s našim i londonskim glumcima, ali ne znam... Nekako mi se čini da je meni u teatru dosta otkrivanja novih uloga. Igram Leara i Antigonu, s kojom idemo na još neke festivale i zaista uživam u tome, jer to je divna predstava i toliko aktualna temom. Imali smo dvije predstave u Beogradu i to je bio zaista senzacionalan uspjeh. Odjeknulo je snažno i duboko. Rijetko se događaju takve ovacije publike. A još rjeđe iz publike čujete uzvike “hvala vam!”. To nije “bravo, bravo”, to je “hvala vam za ovo”, to je saznanje o hrabrosti, o suočavanju s istinom što je potrebno svim našim narodima da dođu do katarze i da prođu tu užasnu traumu kroz koju su naši narodi i naši životi prošli. To se mora proći i u teatru.
Ima li šanse za novu generaciju koja će dobiti u naslijeđe proživljenu katarzu, a ne da mora ponavljati sve traume kao i prethodna?
Upravo o tome govori Sofoklo u Antigoni. Kaže da svaka generacija, izgleda, mora okusiti tu tragičnu sudbinu i nema nijedne generacije koja može proći bez toga. Kad se samo sjetim kako sam nekada mislio da će moja generacija valjda biti prva na ovim našim prostorima koju neće dotaknuti rat. I dotaknuo ju je. I kad misliš da je nemoguće, opet se neki đavo dogodi. To je neko prokletstvo u našoj civilizaciji.
Što vama znači Vladimir Nazor, a što nagrada s njegovim imenom koju ste nedavno dobili za životno djelo?
Nazor je jedan od najvećih hrvatskih pjesnika i esteta. Ali Nazor je, s druge strane, i jedan nevjerojatno hrabar i uspravan čovjek. U sve ono vrijeme zanosa socijalizmom, komunizmom, partizanštinom, revolucijom podrazumijevalo se, uzimalo zdravo gotovo da je trebalo otići u šumu i boriti se protiv okupatora. Ali, kad se malo dublje razmisli o toj činjenici da jedan čovjek u svojim sedamdesetima odlazi u šumu, hladnoću i neizvjesnost, izazov, borbu za vlastiti život, e, to je nešto savršeno i božanstveno. Kao što je moj Arsen znao reći: “E, moj kume, kad dođe stani-pani, onda treba pokazati tko si i što si!” To je toliko istinito. Tu su Nazor i Goran Kovačić pokazali tko su i što su. A pri dodjeli nagrade ja sam htio izgovoriti samo četiri Nazorova stiha, ali je u ime svih nas divno govorila božanstvena ličnost i umjetnica Dunja Vejzović, na čemu joj i sada javno zahvaljujem. Ja sam htio reći samo ovo: “Pokle su me prikovali zlizane za ove daski / Ja nisam već doma videl, ni svoje zagledal majki. / Si l cela mi, kuća bela? Si l mi, majko, prebolela? / More, more sinje!”
Kad već citirate “Galiotovu pesan”, ima li sličnosti između dasaka galije i kazališnih dasaka?
Apsolutno ima. Ta galija i to naše kazalište idu uz društvo i uz narod. Pogledajte samo razvijeni svijet, Englesku, Ameriku, pa i Rusiju. Pogledajte kako se tamo tretiraju umjetnost i umjetnici. Ozbiljne države shvaćaju da je umjetnost užasno važna, jedna od najvažnijih stvari za kreativan život naroda. Nažalost, kod nas je to gotovo zadnja rupa na svirali. Užasno je tužno gledati sve to. Pritom, mi kazališni umjetnici nekako se još i snalazimo, nekako se uvijek dočekamo na te naše, s oproštenjem, klaunovske noge. Ali, hajde da razgovaramo o književnicima, o njihovu sramotnom statusu. Ne bih ovo smio reći jer, ako ga sretnem, pitat će me: “Što vi uopće imate govoriti o meni”, ali zamišljam našeg najdivnijeg Danijela Dragojevića. Uzeli su mu onu božanstvenu emisiju koju je radio godinama na Hrvatskom radiju, a da nitko nije prstom mrdnuo da tu gospodu pita zašto je to učinila i zna li ona uopće tko je Danijel Dragojević.
Dakle, vi razumijete i odobravate što je Dragojević odbio primiti svojeg Nazora za životno djelo?
Apsolutno. Ja se stidim što sam je ja morao prihvatiti, ali kad bih ja odbio Nazorovu nagradu, to bi imalo političke konotacije, zar ne?
Ali, ja sam i ponosan što sam je prihvatio zato što ona nije samo moja. Moja nagrada je kolektivna nagrada svim onim filmovima u kojima sam igrao i svim ljudima i filmskim radnicima s kojima sam radio, od svih redatelja pa do mog Krištofa, najdivnijega kaskadera. A Danijel je solo igrač, on je svoj čovjek, svoj planet, on ima pravo reći: “Ma tko ste vi da meni dodjeljujete nagradu”.
Političke konotacije ima i odluka da vam se nagrada dodijeli. Jeste li je doživjeli i kao neku vrstu satisfakcije?
Meni je pun kufer nagrada. Dobio sam ih sve, pa i Nazora davno za Melkiora u Kiklopu. Ali imate pravo, u nekom smislu to je satisfakcija za sve što se oko mene događalo, a, zanimljivo, došlo je od Vlade koju potpisuje HDZ.
ovaj lik nikako da shvati..da vise ne baljezga..