Za mene je ova nagrada velika čast jer je motovunski festival veoma značajna stvar koja se dogodila i događa se u Hrvatskoj, i jedan od važnijih svjetskih festivala - rekao nam je Rade Šerbedžija u telefonskom razgovoru, jutro nakon što mu u četvrtak navečer dodijeljena najstarija nagrada Motovun Film Festivala, 50 godina, “za pola stoljeća maratonske izdržljivosti u nimalo blagim uvjetima naše kinematografije te za neodustajanje od glume za koju je osim ljubavi i strasti prema filmu, bilo nužno imati i veliku snagu volje”.
Nagradu ste dobili skupa s Mustafom Nadarevićem, s kojim vas sigurno mnogo toga veže...
Veoma mi je drago što nagradu dijelim s mojim prijateljem Mustafom Nadarevićem, s kojim sam bio i cimer, mnogo smo igrali zajedno i dijelimo mnogo životnih i profesionalnih uspomena.
Kada ste to bili cimeri?
Kad sam ja bio na prvoj, a on na drugoj godini, pa onda još jednu godinu. Stanovali smo u Derenčinovoj ulici.
U razgovoru s Igorom Mirkovićem pred motovunskom publikom rekli ste da su za glumu najbitniji ljubav i blagost. Kako se to transormira u likove koji su često sve samo ne blagi?
To je dobro pitanje (smijeh). Ali ja mislim da su ljubav i blagost važni ne samo za umjetnost, nego za svakog čovjeka. Tome učim i svoje studente u Rijeci. Mislim da je to nešto najvažnije što svaki čovjek koji se bavi pedagogijom, i svatko tko je uhvati neke godine i iskustvo u životu, treba prenositi mladim ljudima. To je i na univerzalnijim nivoima važno i za narod, i za naciju. To se stječe godinama, ali moj profesor filozofije Vladimir Filipović, s kojim sam se često družio na Silbi, uvijek bi mi rekao: “mudraci su oni koji to spoznaju u mladosti”.
Jeste li i vi to spoznali u mladosti?
Pa ne bih rekao da sam to spoznao u mladosti, dakle nisam mudrac. Pamtim da sam, kao i svaki mladi čovjek pun zanosa i ambicije, u mladosti imao i neke agresivne porive u mom djelovanju, mišljenju i interakciji s ljudima. Ali mislim da sam vrlo brzo u životu došao do takvih zaključaka i pokušavam to slijediti i tako se ponašati.
Drži li vas još uvijek taj isti zanos iz mladosti?
Što se tiče života i umjetnosti ja se još uvijek ponašam kontra tome kako broj mojih godina izgleda na papiru. Igram tenis, volim zaigrati i na balote, koje samo naizgled nisu teške. Prestao sam samo s nogometom, jer sam se ozljeđivao. Prošlih šest mjeseci snimao sam u Americi seriju “Strange Angel” za CBS, u produkciji Ridleya Scotta, i družio se sa sjajnim mladim ljudima i glumcima. I baš sam uživao.
Počeli ste raditi i na novom filmu u Hrvatskoj?
Da, ovih je dana k meni na Brijune došao Milan Trenc s ekipom filma “Ribanje i ribarsko prigovaranje”. U filmu glume i Leon Lučev, mladi splitski glumac Bojan Brajčić i moja studentica Romina Tonković. Radnja se, naravno, događa u Hektorovićevo vrijeme, kraj 16. stoljeća, godina je 1580. Snimamo na Hvaru ove jeseni i tome se jako veselim. Trenc je napisao vrlo zanimljiv scenarij i samo je šteta što je za tako važan projekt dobio jako malo novca.
Vi glumite Hektorovića. Znači govorite i njegovim jezikom?
Da, “forskim”. Jako je lijep. I dalje volim takve avanture kada kao glumac moram proniknuti u jezik i dijalekt koji je meni stran. A pošto imam dosta sluha za muziku, nije mi to teško.
A što ti se je desilo 1991 kad si pobjegao u srbiju, cetnicka agresiva ili srpski kukavičluk?