Antonija i Josip Ranogajec nastavili su putem koji je još 1953. utabao majstor Franjo Blažeković. Svoje prve licitare taj medičar i voskar iz Osijeka prodavao je na tržnici. Radionicu je vodio sve do smrti 1981. godine, a tradiciju je potom nastavila njegova kći Antonija. Obrt je preuzela 1985.
Miris cimeta zagolicat će nosnice čim se kroči preko njihova praga. U osječkoj radionici Blažeković sad se marljivo peku slatki medenjaci, suše i ukrašavaju licitari.
Za Antoniju i Josipa Ranogajeca nema odmora. Po drvenim stolovima rasipa se brašno, razvlači slatko tijesto, kalupima izrezuju čizmice, srca, anđeli...
Tako je u ovoj osječkoj manufakturi gotovo šest desetljeća. Posljednjih tjedana posebno je užurbano. Božić se bliži, a sve dotad mora biti spremno. Njihovi licitari krasit će jele na trgovima i u dvoranama europskih prijestolnica. Prva pošiljka već je otputovala za Berlin, a pakira se i nova za Pariz.
S rokom trajanja
– Kad se radi na nekom dobrom projektu i kada treba predstaviti Hrvatsku, onda tu zaista ne postoje nikakve granice. Ide se na najbolje, najljepše. Ljudima se daruje ono što ih raduje, što ih veseli. Nadam se da smo u tome uspjeli, dali maksimum i da će to građani Berlina i Pariza prepoznati – kaže Josip koji je sa suprugom Antonijom još 1985. godine preuzeo medičarsku i voskarsku radionicu njezina oca.
Čast im je, dodaje, što ih je Etnografski muzej Zagreba i Turistička zajednica grada Zagreba prepoznala te nastavila započetu suradnju jer drugu godinu njihovim licitarima kite borove u velikim europskim gradovima. Prošle su bili u Rimu.
– Licitari imaju rok trajanja s obzirom na to da se izrađuju od prehrambenih materijala. On ne može dugo trajati. No, radost, sjećanje i onaj osjećaj kada dobijete licitar, kada vam ga netko daruje, traje cijeli život – kazuje on.
Crveni, žuti, ljubičasti, zeleni, plavi, bež licitari s osječke adrese raspršili su se po cijelome svijetu. Nema više ni jednoga kutka gdje oni nisu pronašli svoje mjesto. Od Amerike, preko Australije do Ukrajine i Japana.
Rade cijele godine
– Cijele godine radimo kontinuirano jer uvijek ima nekih događanja. No, otkad je licitar u svijetu prepoznat kao hrvatski proizvod koji se upisao i na UNESCO-ovu listu nematerijalne baštine, postao je zanimljiv turistima. Ako ga se treba negdje odnijeti, nije velik, ni težak, a opet ima veliko značenje i obradovat će onoga kome je namijenjen – nastavlja majstor Josip.
Licitari su se nekada najviše tražili u božićno doba. Više nije tako. Darivali su se, u principu, dragim osobama. U vrijeme kada nije bilo drugih slatkiša, majke bi njima nadarile svoju djecu koja bi se poigrala licitarom u obliku konjića ili lutke, a poslije ih u slast i pojela.
– Licitari nisu uvijek u obliku srca, pogotovo ne u ovo božićno doba. Mi ih izrađujemo u tridesetak različitih oblika i ne koristimo samo tradicionalnu crvenu, nego zelenu, žutu, plavu, ljubičastu boju. Radimo to zbog tržišta, ali u njih na taj način utiskujemo jedan osobni, prepoznatljivi identitet. Ljudi na njih pozitivno reagiraju, posebice na bež boju jer kao ukrasi izgledaju jako svečano na boru – slažu se Ranogajčevi koji žive ono što rade.
Ne nazivaju se poduzetnicima nego starinskim obrtnicima. Iako u Hrvatskoj ima otprilike dvadeset licitara, jedino ovi Osječani uživaju status umjetničkog obrta.
– To znači da smo svojim radom i kreativnošću dokazali da se licitarstvo i licitarski obrt zaista može razviti do razine umjetničkog. Priznala je to i Hrvatska obrtnička komora – složni su u radionici Blažeković.
Uči se pet godina
Prekretnicom u ovom poslu smatraju veliku izložbu “Licitarsko umijeće – obrtništvo višestoljetne tradicije” postavljenu prije dvanaest godina u zagrebačkom Etnografskom muzeju.
Nizali su od tada samo uspjehe. Godinama su poslije gostovali na izložbi “Slatki grijeh” u Rotterdamu kada je bio europski grad kulture, a licitarima je okićena i jela u Vatikanu pape Ivana Pavla II. Teško im je nabrojati koliko je dosad ukupno licitara izišlo iz njihove radionice.
– Mogu reći da smo, što se mene tiče, pjesnički rečeno, napravili jedno veliko srce jer svako koje smo izradili, koje je darovano je jedinstveno, originalno. U njega je utkano puno rada, ali još više ljubavi – složit će se i Antonija.
– Za majstora medičara treba učiti pet godina. Kao i svaki zanat, tako i ovaj ima svoje tajne. No, najveća je tajna u ljubavi prema ovom poslu. Za pripremanje licitara koristi se šećer, brašno, želatina, voda i škrobno brašno. No, sve se dobro mora promiješati i na kraju dodati doza vlastite kreativnosti – recept je koji već šezdeset godina primjenjuju u radionici Blažeković.
prelijepo! cestitam i puno uspjeha i nadalje!